Šteta po glavi stanovnika

 Puno je gore kad te, čini mi se, uhvate kako kopaš nos, nego kad unesrećiš narod. Slijed nesrećnih događanja i nesrećnih pojedinaca nekad svedu narod na ljude sličnih navika i iste vjere obezglavljene toliko da im svijet postavlja predsjednika, premijera i ostale zvaničnike. Onda oni budi namjesnici stranaca, kao u Hrvatskoj i Srbiji. Kao u onoj priči koju sam davno pričao, u kojoj se otac crnog glumca, portir u hotelu, požalio bijelom gazdi da su mu pantole uniforme prekratke. Da mu dadne druge ili te iste produži, jerbo je smiješan u njima. Gazda mu onda rekao “Pa, čuj, dečko, men je lakše naći kraćeg crnca...”. Tako ovdje kod nas stoje stvari. Svijet je stalno u potrazi za “kooperativnim” i “evropskim” liderima, koji će “slušati”, to jest biti, kako velim, kooperativni. Lakše je, naime, i puno isplativije, ustoličiti nekog kooperativnog, podatnog i poslušnog, nego pokušati sarađivati sa legalno i demokratski izabranim predstavnicima naroda i entiteta. Nije lako sa nekim ko ne sluša. Ja, eto, neki dan udijelio posljednjeg psa. Nije baš da sam udijelio, nisu moji psi filmska nagrada kakve udjeljuju bosanskoj kinematografiji. Uglavnom, ne znam šta mi bi pa je ostao kod mene dok nije napunio dva mjeseca. Obično ih podijelim sa kojih 40-50 dana. Elem, mali je bio tako brz a bašta tako velika i zarasla, da ga danima nisam uspijevao uhvatiti. A našao mu finog gazdu sa kućom i dvorištem. Trči on, ja za njim. Bježi kao da sam kakav Azijat što ga hoće pojesti. Znao je nekako šta hoću. Da ga odvojim od bašće i matere, da ga dam njemu nepoznatom čovjeku na dalje upravljanje. Džaba sam ja njemu govorio da će mu tamo biti bolje. Jok, nije se dao i bog. Na kraju ga jesam uhvatio i dao ga Tihi i njegovom djetetu, ali hoću da kažem da su i ljudi i životinje sve svojeglaviji što vrijeme više odmiće. Kad narod malo ojača, možeš mu soli na rep staviti. Slušaće ako im je nacija stara kojih par desetina godina, ali ako se radi o stotinama godina, bolje ih je pustiti da sami rastu nego im silom u usta trpati multivitamine, sirupe i kašice.

Inckova demografska akcija

Zanimljivo je da ne postoje strane nevladine organizacije koje bi se pozabavile prevlašću mortaliteta nad natalitetom među Bosancima, Hercegovcima i ostalima u BiH. Ljudi rapidno nestaju sa lica zemlje. Upisuje se za trećinu, četvrtinu, ili čak upola manje đaka u škole. Zašto? Pa, nema adekvatnog poticanja nataliteta. Ne vodi se briga o trudnicama. U Sarajevu je stanje nešto bolje, tamo se o natalitetnoj politici vodi računa. Porodilje i majke imaju sve propisane benefite i budžete. Tamo se djeca rađaju na budžetu. U čitavom Sarajevu sa kojih 160.000 Srba prije rata, sad se ne može nahvatati ni 50 srpske djece za pravoslavni vjeronauk. Ostali, oni koji su preživjeli maltretiranja, granate, logore, Cacu, Ćelu, Juku, Aliju, Harisa i ostale srpske nevolje, oni koji nisu pobjegli glavom bez obzira od te multikulture i tolerancije, tako su, čini se, malobrojni, da ih cijeli grad zna, lično i personalno. Pohađaju muslimanski, multikulturni i tolerantni, umjesto ovog pravoslavnog, nazadnog i antiprotivnog vjeronauka, valjda. Ispada da je u Sarajevu teže uhvatiti srpsko dijete nego poodraslo štene u zarasloj bašti od kojih 1.500-2.000 kvadrata. Kako god, o natalitetu se vodi računa i ima potrebe koliko i za povratkom Srba. Briga Incka, visokog predstavnika, što odumiremo polako. I ako odumremo, ništa strašno, može biti visoki predstavnik u Africi, tamo gdje nemaju kablovsku i množe se nesmetani OHR-om i globalizacijom.

Krvna slika Hercegovine

Eh, da, bilo je pokušaja da se popravi krvna slika, recimo, Hercegovine. Postojao je “Sveti Vukašin”. Fond “Sveti Vukašin”. Znate, onaj koji je postao poznat po pisanjima i olajavanjima Nebojše Vukanovića i Slobodana Vaskovića, poznatih srpskih štetočina. Nebojša se u jednoj kolumni pomirio sa svima i rekao da on ništa nije kriv. Ko hoće neka mu vjeruje, baš kao što može, što se mene tiče, vjerovati kako je Blažo zaista ubio medvjeda i kako muž od one mrtve mečke krade Blaži ovce. Na kraju će se pomiriti i medo će Blaži u znak izvinjenja darovati teglu lijepog i ljekovitog šumskog meda. A ovaj će to podijeliti sa bratom lažovom, Vukanom. Uglavnom, što se tiče fonda “Sveti Vukašin”, njega je osnovala Srpska pravoslavna crkva. Pomagala je porodice sa troje i više djece, novčano, kako je i najpotrebnije. Bilo je, eto, za godinu dana, preko osamdeset korisnika. Dakle, nije to državi palo na pamet, ni OHR-u, ni tustom i uhranjenom nevladinom sektoru. Već na osnivanju Fonda, našao se mali Nebojša, koji nema problema sa izdržavanjem djece (nema ni djecu ni ženu) da kaže kako je fond uspostavljen da bi se Vladika zahumsko-hercegovački i primorski obogatio. Narod kao narod, neko vjerovao veselnom Nebojši, neko nije. Uglavnom, pokazalo se kako fond funkcioniše, kako ljudi imaju manje brige i više novca, oni koji imaju puno djece.

Snijeg dodatno zatvorio odavno zatvorenu školu

Obaveza opština u Eparhiji je bila, što se tiče Fonda, da uplate 0,03% prihoda za Fond, da može funkcionisati i popraviti demografsku sliku, prvenstveno napola opustjele Hercegovine. Znači, tri desethiljadita dijela. 0,3 hiljadita. Znači, ako vam je plata (a dao Bog da jeste) kojih 1.000 maraka, onda trebate dati 30 feninga za popravak nataliteta. Za djecu koja će jednog dana zarađivati penziju za nas i vas od danas. Nevjerovatno mala suma za nevjerovatno uzvišen cilj. Negativna kampanja Nebojše Vukanovića, Slobodana Vaskovića i federalnih medija, bila je na kraju nagrađena izostankom pojedinačnih donatora i neplaćanjem opština. Opštine u Hercegovini su uplatile, ove godine, samo 20% od tih 0,03%. Načelnik opštine Istočni Mostar, s budžetom od pola miliona, nije bio u stanju izmiriti obaveze, iako s budžetom od pola miliona i stotinjak stanovnika, komotno može izdvojiti tih nekoliko stotina maraka. Jeste, dao je nešto. Ali i rekao nešto o razmnožavanju drugih preko njegovih leđa. Mahom stariji ljudi, domaćini i penzioneri u “opštini”, ne opterećuju mu puno polumilionski budžet. Po starinski, ljudi imaju zimnice, osuše meso i napune tegle, tako svake zime. Heh, sjećam se i onog velikog snijega koji je zameo opštinu Istočni Mostar. Novinarka zove načelnika i pita: “Radi li škola?”. Načelnik, iz zametenog “Istočnog Mostara”  kaže” “Ne radi”. Ona pita: “Pa, znate li kad će proraditi?”. On dramatično veli: “Neće do daljeg!”. Zaboravio joj je reći da u opštini Istočni Mostar, tu gdje živi tih 100 ljudi sa administracijom (njim i kompanijom) na budžetu od pola miliona, škola ne radi već 20 godina, od početka rata. Nema ko u nju ići. Zašto? Pa, pogađate, zbog pada nataliteta... Zanimljivo je i da Trebinje, ovo od Slavka Vučurevića, nije uplatilo ništa. Zero. Nula. Jer, znate, i nema potreba. Vučurević se dobro zbrinuo, Vukanović nema potrebe za više djece, čak ni za jednim djetetom. Tih nekoliko desetina hiljada koje je trebao dati za treće dijete tih nekoliko desetina familija, Vučurević će radije potrošiti na svoje ručkove nego na tuđu djecu.

Priča o 0,03%

Preosvešteni Vladika Grigorije, inicijator osnivanja Fonda, obavezao se da će pronaći pola sredstava za Fond. Polovinu su trebale da daju opštine. Tih 30 feninga na 1.000 maraka budžeta. Od njegovih prijatelja koji bi donirali, poštujući njegov autoritet i uvažavajući potrebe Hercegovine i ljudi u njoj. Nebojša je napravio prilog, tipičan za njega, štetočinski i zaplotnjački. I dodao ono antologijsko, meketavo “Vrijeme će pokazati”. Uprkos tome, Fond je funkcionisao. A i Nebojša je nastavio. Slavko Vučurević, gradonačelnik, onaj koji je Vukanovića pobijedio na izborima, ponašao se isto. I gore. Toga nema u saopštenju Eparhije, tamo su ljudi pristojni pa ne pišu zašto je Fond sveden na desetinu korisnika, i to u Federaciji, Hrvatskoj i nešto u Kalinoviku. Zato što je Nebojša, s federalnom, Vaskovićevom i Vučurevićevom pomoći, i donatorima ogadio i Fond i ideju. Ne može se Crkva nositi sa fićfirić - novinarstvom i zadriglim gradonačelnicima i načelnicima koji misle samo na sebe i svoje nekretnine. Nebojša je tu, što se mene tiče, najkrivlji. Čak i da nije to radio, njegov odvratni posao ne bi trpio. Dobio bi tih par hiljada maraka koje troši samo na sebe, u svakom slučaju, i da je bacao blato, drvlje i kamenje na nekog drugog a ne na Fond i vladiku. Džaba, kad je pravljenje štete u pitanju, ne treba ni dodatno platiti. Štetočini je to u krvi i kad nije u opisu radnog mjesta. Doduše, nije napao ni nekoga ko mu može štetiti. Ali, to nije ova priča.

Evangelistička sahrana na pravoslavnom groblju

Neki dan je umro Ratko Pejanović, “generalni sekretar”, tako je sebe nazvao, “Prosvjete”. Iza sebe je ostavio Gorana Kosanića, jednog ucvijeljenog srpskog člana prosvjete, predsjednika Srpskog građanskog vijeća, bošnjačke organizacije za podršku bošnjačkim ratnim zločincima i optuženima za zločine nad Srbima. Ta “Prosvjeta” je rezervisana za nekoliko Srba, ucijenjenih do te mjere da zvanično neće da imaju ništa sa ostalim Srbima i ostalim prosvjetama, njih 70-ak u čitavom svijetu. Ne primaju Srbe u tu “Prosvjetu”, osim rijetkih. Velo i ja se učlanili, ali nam ne daju pristupa. Ta “Prosvjeta” nema sastanke upravnog odbora, pet godina je bez predsjednika, ali to inspekcijama nije važno, jer “slušaju” i rade šta treba onima koji su ih osnovali. U srpskoj “Prosvjeti”, onoj u hijerarhiji SPKD “Prosvjeta” u svijetu, stotine je Srba, ali oni su Srbi. Ima i drugih, ali većinom su Srbi, priznajem. Goran Kosanić, prvoožalošćeni, izjavio je da “Prosvjeta” nije srpska, već mostarska. Aferim. Ispada da je “Preporod” u Banjaluci banjalučki, a ne muslimanski. Da je “Napredak” u Banjaluci banjalučki, a ne hrvatski. Nije, ne smije i ne može biti. Prvi bih išao tamo i pitao otkud Srbima pravo da kroje muslimansku i hrvatsku kulturnu kapu. Evangelistički pastor je, poslije Ratkove smrti, usred pravoslavnog groblja u Bjelušinama, uz dozvolu Pravoslavne crkve, obavio evangelistički pogreb. Eto, nisam znao da je Pejanović bio toliko tolerantan, multikulturan i toliko odsrbljen da je postao evangelista.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.