Starački bluz Hrvoja Augustinovića

Još od vremena Ljudevita Gaja, Augustinovići su istaknuti domoljubi, odani samo Bogu i Hrvatskoj. U svakoj generaciji neko od Augustinovića bi ili dao život ili se na drugi način žrtvovao za domoljublje. I mada se znalo činiti da je žrtva uzaludna, Augustinovići su vjerovali da se povijest razvija u interesu Hrvata i da će doći dan, ako i ne jako brzo, kada će se ostvariti svi hrvatski snovi: da Hrvatska bude slobodna i nezavisna, da u njoj žive (skoro) samo Hrvati, da domoljublje bude upisano u genetski kod svakog Hrvata i Hrvatice, da se stvaraju sretne obitelji, da se rađa mnogo malih Hrvata, da se živi lijepo, dobro i sretno. Nijednom Augustinoviću sudbina nije dozvolila da čitav život provede u slobodnoj Hrvatskoj. Ako bi nekog i zakačila koja godinica nezavisne državnosti, uslijedile bi decenije ispaštanja. Sve do Hrvoja Augustinovića, rođenog šestog avgusta (iliti kolovoza) 1995, baš u vrijeme dok je cijela domovina proslavljala najveću vojnu pobjedu u povijesti hrvatskog naroda.

VATRENO KRŠTENjE

Već kao trogodišnjak Hrvoje je bio svjedok najvećeg uspjeha u dotadašnjoj povijesti hrvatskog športa: brončane medalje popularnih "vatrenih" na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. U godinama njegovog ranog školovanja, domovina je koracima od sedam milja napredovala u euro-atlantskim integracijama da bi malo više od mjesec dana uoči njegovog punoljetstva postala punopravna članica Europske unije. Nije imao ni punih osamnaest, a Hrvoje je dočekao da Republika Hrvatska bude i u NATO savezu i u Europskoj uniji, da broj Srba u Hrvatskoj bude sveden na nivo statističke greške, da se ostvare snovi naraštaja i naraštaja. Pred njim je, računao je, bajkovito lijep odrasli život. S navršene dvadeset tri doživio je i da onaj podvig "vaternih" iz Francuske koga se zapravo i nije sjećao bude nadmašen: Hrvatska je na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji bila druga; igrala je finale najvažnijeg sportskog takmičenja - kakav je to trenutak ponosa bio. A četiri godine kasnije, u Kataru, osvojena je još jedna bronca. Lijepo je bilo biti navijač takve sportske velesile.

ODLIV MOZGOVA

Kamo, međutim, lijepe sreće da je i u nekim drugim oblastima ljudskog djelovanja Hrvatska bila takva velesila kao u nogometu, mislio je ponekad, u trenucima melanholije, Hrvoje. Hrvati su uvijek bili genijalci, ali nije bilo uvjeta da Nobelove nagrade osvajaju uz prelijepu šahovnicu kao simbol domovine, nego su, nesrećnici, kao neki janjičari, osvajali te nagrade drugima, Srbima ili Švajcarcima, svejedno. Neki novi Andrić, neki novi Prelog, neki novi Ružička, imaće iza sebe svoju Hrvatsku, a Hrvatska će se kititi s bar desetak Nobelovih nagrada. Ako jedna Mađarska ima petnaest nobelovaca, imaće ih i Hrvatska do četrdesetog Hrvojevog rođendana barem pet. Ali, avaj!, ne samo da nije bilo nobelovaca, nego ni neke pažnje vrijedne rutinske znanstvene produktivnosti nije bilo. Hrvoje je pokušavao da se tješi: Iz svake male zemlje najbolji odlaze.

Ni Modrić ne bi postao Modrić da je ostao u Dinamu. Nije to problem, problem je kad odlaze i jedva natprosječni, pa i prosječni. Hrvoje je slušao priče kako više nema dobrih anesteziologa, dobrih majstora za klima-uređaje, čak dobrih konobara ili vozača. Svi su odlazili za Njemačku ili Irsku. Na njihovo mjesto su često stizali Srbi. Jesmo li se za to borili uoči mog rođendana, znao je zapitati se Hrvoje. Kako su godine prolazile, rupu na tržišta rada nisu više mogli da začepe Srbi, Bošnjaci i ostali Makedonci.

Počeli su stizati Filipinci, Arapi, razni Afrikanci. Sve češće se Hrvoju znalo desiti da ode u pekaru ili u market gdje niko od osoblja nije znao ni govoriti hrvatski. Sa izvjesnom dozom nostalgije, Hrvoje bi pomislio kako, eto, srpski i hrvatski nipošto nisu isti jezik, ali da su Srbi njegov hrvatski razumijevali, kao uostalom i on njihov srpski. Uoči Hrvojevog pedeset i šestog rođendana, na šestom popisu stanovništva otkad se Hrvoje rodio, broj stanovnika Hrvatske koji su se etnički izjasnili kao Hrvati i koji su hrvatski jezik naveli kao maternji pao je ispod pedeset odsto. Na pragu starosti, Hrvoje je rezignirano odmahivao glavom. Toliko je, eto, trajao san: jedva četrnaest svjetskih prvenstava u nogometu.

KARMA

Ima podosta godina da je pokojni Igor Mandić napravio tu karmičku jednačinu: onoliko Srba koliko su Hrvati protjerali iz Hrvatske, toliko je i Hrvata otišlo na Zapad u potrazi za boljim životom. U međuvremenu su, međutim, ove druge brojke porasle. Gornja pričica na prvi pogled može da djeluje hiperbolično, ali je zapravo bazirana na skorašnjem iskazu jednog stručnjaka. Naime, demograf, doktor Tado Jurić razgovarao je krajem jula sa novinarkom zagrebačke ispostave N1 Sandrom Križanec. Povod je bio najava Domovinskog pokreta da će pokrenuti inicijativu za demografskom obnovom čiji bi važan dio predstavljao masovni povratak dijaspore. Demograf Jurić je tu dosta skeptičan: "Znanost pokazuje kako se u najboljem slučaju iz imigracije vraća 15 posto ljudi, s tim da se tih 15 posto pretežito vraća u mirovini. Upravo je to razlog zašto Državni zavod za statistiku sada prikazuje veliki povratak iz Njemačke, ali tu treba pripomenuti da se ne radi o recentnim iseljenicima nego o ljudima koji su sad u mirovini, a iz države su otišli u šezdesetima i trenutno ne mogu u Njemačkoj plaćati stan. Ideja o povratku iseljenika je mit".

Jurić je dodao ustvrdivši da će za samo nekih četvrt vijeka u Hrvatskoj "polovina stanovništva biti iz ostatka svijeta, a polovina domaćeg". Na tom tragu, izriče i sljedeću dijagnozu: "Integracija je najvažnija, a s njom se jako kasni. Mi smo blizu deset posto stranog stanovništva, a kada se pređe deset posto, znanost pokazuje kako se gubi svaka mogućnost za uspješnu integraciju". Kao i u kontekstu klimatskih promjena, tendencije su jasne, ali ljudi kao da ne žele vidjeti izvjesnost budućnosti.

Naravno, nije ovdje Hrvatska izuzetak, procesi su vrlo slični u najvećem dijelu ovog kutka Evrope, ali ima izvjesne ironije, o još jednoj godišnjici "Oluje", primijetiti kako je Franjo Tuđman sa svojom kamarilom tjerajući lisicu istjerao vuka: žudeći za etničkom čistoćom i za nestankom stanovništva koje se od većine razlikovalo u relativno neznatnim religijsko-kulturološkim detaljima, širom je otvorio vrata za dolazak pravih stranaca koje od lokalnog stanovništva dijeli čitav ponor mentalitetskih, običajnih i jezično-kulturnih razlika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.