Šta je čije

Ali, najavili su oni protest baš u vrijeme Sarajevo film festivala, jednog od najvećih događaja u BiH. Ne morate biti ljubitelj filma i žudjeti da šetate crvenim tepihom rame uz rame sa svjetskim filmskim zvijezdama, domaćim političarima koji žele biti dio glamura i pokojim istinskim filmskim znalcem, da bi osjetili nelagodu od takve najave ili, radije, prijetnje. Da li je moguće da se uvijek isti scenarij ponavlja? Kad god nešto vrijedi i kad god nešto iskače iz učmale kolotečine, treba biti meta neke vrste napada.

"Mirin festival"

Godinama slušamo kako je to "Mirin festival". A Miro bi bio Mirsad Purivatra, direktor i tvorac ovog festivala. Čovjek koji je uspio dovesti cijeli svijet u Sarajevo i barem na nekoliko dana upaliti svjetla tog grada. Pretvoriti Sarajevo u grad umjetnosti, sjaja i velegradske atmosfere. Doveo je on ne jednom svijet u Sarajevo, nego to čini godinama, sve više i sve bolje. Pa čak i da jeste "Mirin festival"  tih dana sve oči svijeta su okrenute prema Sarajevu, ali ne zbog novih međunacionalnih incidenata i sukoba, zbog novog otimanja novca od građana, zbog međunarodnog šverca drogom, nego zbog umjetnosti. Tih dana Sarajevom šetaju i svoje novce troše ljudi kojima, da nije baš tog "Mirinog festivala", Sarajevo ne bi bilo ništa drugo nego jedan mali grad u kojem je bio strašan rat, grad u kojem se ljudi ne vole i ništa više. I tih festivalskih dana ona čuvena sarajevska priča o multikulturi koja se ogleda preko mirnog postrojavanja katedrale, sinagoge i džamije postaje stvarnost i nije više mit. Tih dana zaista u Sarajevu žive i dobro se razumiju svi oni koji obilaze ove tri mitske građevine.

Nije nažalost multikultura visina ovih nesrušenih nijemih spomenika koji stoje jedan pored drugoga, nego da se živi razumiju jedni pored drugih. A u gradu na Miljacki ljudi se ne razumiju. Stoje i oni skamenjeni i nijemi i ne pričaju jedni s drugima. Ne razumiju jezike i običaje koje su trebali naslijediti od onih koji su im poklonili te građevine. Dok sinagoga ostaje građevina povezana sa nekim Fincijem čija ljudska prava ne uvažavaju oni koji odlučuju o životima, ljudskim pravima i statusu manjina, dok presuda Suda za ljudska prava, koja zahtijeva ravnopravan status manjina u BiH, već dugo čeka da bude realizovana, za to se vrijeme sinagoga otvara za dijalog sa svijetom slivenim u Sarajevo. Svijetom koji je tu zbog filma i tog Mire. Eto zato zastrašujuće, iako sasvim opravdan razlog imaju sarajevski taksisti, zvuči prijetnja da će se štrajkati za vrijeme festivala.

Festival tih dana mora biti praznik cijelog grada, jer tih dana svi, ama baš svi, imaju korist od njega. Taksisti prevoze puno više putnika, dućani prodaju puno više proizvoda, rukotvorine se kupuju kao uspomena na grad i zemlju u kojoj stranci borave, restorani hrane strance željne neke drugačije vrste kuhinje, gradske ulice vrve mladim ljudima iz cijele zemlje koji rade na festivalu ili onima koji su došli da budu sa svojim vršnjacima i da nešto novo saznaju o filmu. Galerije su otvorene za poglede znatiželjnika, a kafići su do ko zna koje dobi puni mladosti koja uživa u čaroliji glamura. Preko tri stotine dana u godini oni čekaju neki novi, sasvim drugačiji život u kojem neće glavna tema biti jeziva politička, ekonomska i socijalna situacija ove zemlje.

Briga o rastrošnosti

Političke koalicije se stalno smjenjuju i prepravljaju, bacaju građanima u oči svoj prljav politički veš, troše novce iz budžeta, baš kao da je njihov i nikome ne odgovaraju zbog toga. Istina poneka dobro plaćena organizacija iznese poneki već svima poznat podatak o političarskoj rastrošnosti i neradu, ali vrlo obazrivo, onako izokola, da nikoga od toga glava ne zaboli, a i da se zadrže pozicije koje i njima daju potreban dohodak. Baš kao i političarima na koje se njihovi izvještaji odnose. Kažu oni da trebamo "poštenije političare", takve koji će se "domaćinski odnositi prema javnom novcu". Ali istovremeno ne znamo ama baš ništa o onima koji su najrastrošniji.

Ne znam da smo imali priliku čitati izvještaje, jake, glasne, vrlo usmjerene na određene adrese o onima koji troše. Ili ako čak i jesmo bili su to odabrani lideri iz drugog entiteta. Tako valjda manje boli.

Već nekoliko godina gledamo ministra koji sam sebe snima i reklamira uz amblem svoje političke partije i njegove primarne djelatnosti - mesne industrije, a sve iz ministarskog budžeta. I nikome ništa. Tek jednom su izvještači javno malo prošaptali o tome. A čovjek se naslikao i nasnimao, a i novaca potrošio, koliko cijeli filmski festival nije za sve godine svog postojanja u BiH. E kaže jedan od menadžera tima koji prati i izvještava o radu političara, kako "zakonski treba propisati stroge sankcije za nedomaćinski i neodgovoran odnos prema javnom dobru kakav je budžet". Prijedlog, je nažalost odličan, jer dok nema sankcija nema ni pozitivnih promjena. Ali ako već postoji mehanizam koji bi vaspitao političare da čuvaju državni kao svoj kućni novac, pitanje zašto baš oni, izvještači i njime srodne organizacije, nisu pokrenuli javne kampanje za uvođenje ovog zakona ili zakonske odredbe. E to bi već moglo da boli, jer bi to bilo direktno konfrontiranje sa političarima od kojih glava može i te kako da zaboli. Toliko da možete bez glave ostati. Eto uz brigu o korupciji i briga o rastrošnosti bile bi pravi put za otvaranje jedne sasvim nove vrste političkog života u BiH. Međutim, očito je najbolje slijediti primjer političara te onako uopšteno kritikovati nerad, rastrošnost, političko neznanje, nespremnost naroda na promjene, pa famozni nacionalizam, i tako godinama živjeti podjednako komotno kao i političari. Godinama nema zakona protiv korupcije, podjednako godinama nema zakona protiv rastrošnosti, ali zato ima novaca za svo to bacanje prašine u oči građanima.

Žabokrečina u kojoj stojimo zaglibljeni godinama. Čak i ako malo svjetla sa filmskog platna u nju dopre, odmah će se naći neko da brže-bolje to spriječi i navuče zavjesu. Uostalom, ljeto je. Idealno vrijeme za ustajalu vodu. Čak su i političari neaktivni - pobjegli svak u svoju "rezervnu domovinu."  Važno je samo da prastari kameni spomenici govore o nama kako smo veliki i izuzetni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.