Spomen-ploča na Kazanima

Da li su to neki ljudi izvan našeg okruženja ili ih je možda ipak bilo i među nama? A ko smo to "mi". Eh to "mi" i predstavlja najveći problem ove zemlje. Za "njih" su oni "mi". Za "nas" smo "mi", oni pravi "mi". Kako god okrenemo "mi" je svuda oko nas i "mi" smo svi. Ukoliko zanemarimo ovu činjenicu eto velikog problema. 

Tabu tema

E tako je prije nekoliko dana obilježena godišnjica stradanja nedužnih Sarajlija, uglavnom Srba koji su ubijani na Kazanima i upravo negdje tamo dobro skrivani nakon zločina. Priča o Kazanima je još uvijek tabu tema u Sarajevu. Mada ne bi smjela biti, jer Kazani su ispit za Sarajevo. Baš kao i priča o sarajevskoj kasarni "Viktor Bubanj", baš kao i masakr nad nedužnim mladićima koji su poslani u obračun sa "odmetnutim pripadnicima Armije RBiH".

I naravno, nabrajanje ovih krvlju obilježenih lokacija nikako ne znači stavljanje pod tepih svih drugih lokacija izvan Sarajeva i izvan Federacije na kojima su masovno ubijani Bošnjaci ili Hrvati. Ali nekako stiče se dojam da o Kazanima niko ne voli da priča. Ne sjećam se neke sarajevske emisije u kojoj se nadugo pričalo o toj temi. Ali eto, neki dan je prvi, glasno, sarajevski gradonačelnik rekao da je "Spomen-ploča na Kazanima dug prema ubijenima". I jeste! I prema njima i prema njihovim porodicama. Istina, prošlo je preko petnaest godina dok neko nije javno izgovorio da je to najmanje što se može učiniti za nevino ubijene žrtve u Sarajevu. I treba znati da je bilo mnogo nevino ubijenih i zatvorenih civila u opkoljenom Sarajevu. Za neke od njih Sarajevo je bilo u dvostrukoj opsadi: Srba oko Sarajeva i onih po Sarajevu od kojih nisu smjeli izlaziti na ulicu. I ne, nije ovo nikakvo dodvoravanje srpskoj čitalačkoj publici ili "odbrana genocidne" nego činjenica koja se može nekome ne sviđati, ali je ne može osporiti.

Ko treba da govori

Ne može se govoriti o pravdi jednakoj za sve, a šutjeti o nepravdi u Sarajevu. Ali to ne treba da govori niko glasnije od građana Sarajeva. Inicijativu za postavljanje spomen-ploče je pokrenuo potpredsjednik Federacije: Svetozar Pudarić. Ali da li je uistinu trebalo, oprostite mi, da je pokrene Srbin? Nije, naravno da nije. Jer Kazani nisu srpska priča, nego sarajevska priča. I, sasvim je u pravu gradonačelnik Behmen koji kaže tim povodom: "To obilježje treba biti i iskaz svih građana Sarajeva, tako da se priča o njemu neće završiti mojim potpisom." Onog trenutka kada građani Sarajeva i sav onaj silni svijet koji je više oplakivao ubijene "odmetnute vojnike" nego mlade i nedužne policajce u akciji policije koja je 1993. godine krenula u obračun sa onima koji su radili nečasne poslove u armiji shvati da su Kazani mrlja na obrazu svih nas koji smo bili u Sarajevu u ratno doba, onda će se moći govoriti o multietničkoj opredijeljenosti Sarajeva. Gdje su tih dana kada je obilježavana godišnjica policijske akcije bile sve one nevladine organizacije koje dobijaju silne novce za "istinu i pravdu", pronalaženje i procesiranje zločinaca i osvjetljavanje pravde, a koje drže lekcije po BiH i regionu kako su neprijatelji i zločinci samo neki. O koje licemjerje, jer znaju oni dobro da nisu samo neki, nego da je zločina bilo na svim stranama. Ali, bolje prolaze projekti kada su neprijatelji samo neki i samo jedan režim nepravedan. Samo šute oni, jer nije popularno govoriti da je bilo zločina svugdje. Mogao bi im neko prigovoriti da izjednačavaju "žrtvu i agresora", da sarađuju sa onim drugima kao neprijateljima i da ih brane. I odoše nepovratno donacije. Gdje su organizacije za ljudska prava da se oglase? O, a znamo da su one veoma glasne kada hoće da budu. Gdje su oni nekakvi krugovi intelektualaca, i pride još nezavisnih, po Sarajevu da kakvu sesiju baš tome posvete? Ma nigdje. Ko bi im više došao na sesije u kojima se tačno zna ko je žrtva a ko neprijatelj. Kako nekome objasniti da Sarajevo nije paradigma za istinu i pravdu, ako se 18 godina kasnije Svetozar Pudarić oglašava saopštenjem u kojem kaže: "Danas se navršava 18 godina otkako je odlučnom akcijom policije prekinut lanac zločina nad nedužnim građanima Sarajeva koji su... surovo ubijani i bacani u Kazane samo zbog toga što su bili 'drugi'... Ni do danas nije potpuno utvrđen broj žrtava, njihov identitet, a ni kažnjeni ni osuđeni izvršioci zločina. Krajnje je vrijeme da se jasno i nedvosmisleno počinjeni zločini nazovu pravim imenom, počinioci kazne a mjesto stradanja na dostojanstven način obilježi spomen-pločom... i tim oda pošta nedužnim žrtvama."   

Minimum pravde

Da, baš tako, to bi bio minimum pravde koje bi Sarajevo moralo moći pokazati i napraviti. Inače, ma koliko se trudio da pošalje poruku svim građanima ove zemlje izražavajući njome svoju antifašističku opredijeljenost, gradonačelnik Behmen će biti usamljen govoreći da bi taj spomenik trebao održavati "našu spremnost da se sjetimo žrtava i osudimo zločine" jer je to "zalog za normalnu, ljudsku budućnost".

Nema, nažalost, takve budućnosti dok se priča o Kazanima svodi na jedan i po tekst u "Oslobođenju", ali tek osamnaest godina kasnije, saopštenjem srpskog političara u Federaciji, usamljenog gradonačelnika Behmena i evo konačno kroz ovaj tekst koji je možda i svojevrstan dug prema svim žrtvama, ali i nekima koji su za dlaku izbjegli odvoženje kamionima iz centra grada na Kazane i u sigurnu smrt. A o kamionima i gradskim racijama, neki drugi put.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.