Spas Bosne Vodenom žmiri

Ono što se ne vidi ne mora nužno i ne postojati. Ja nikad nisam vidio seoskog turistu, ali takav mora postojati, jer, da nije tako, ne bi postojale čitave asocijacije, pododbori ministarstva turizma, turističke zajednice i organizacije koje se bave seoskim turizmom. Jer, ni vi nikad niste vidjeli organe za reprodukciju vaših komšinica, ali to ne znači da ih one nemaju. Šta se ja sad imam praviti lud i pričati kako ne postoji seoski turizam, kad se već toliko ljudi bavi njime? Taj seoski turista mora da je neki veliki gospodin, čim hoće za kozama i ovcama, za kokošima i zecovima, nema toga kod njega u tom zapadnom gospodinluku. A volio bi to svak' ko je pravi gospodin, nema do ovce, koze, kokoši... Pa kad izgonja svu tu živinu, sjest' i drvenom kamšikom nakusat se domaće pure ili rižinog sutlijaša, da mu sve puca za ušima.

Želja za batakom

A i, brate, meni nekako dosadilo da budem ovako naopak i antiprotivan čovjek, da budem više Srbin no građanin, da budem Hercegovac a ne Južni Bosanac. Veličanstveno je bit' to dvoje, i Srbin i Hercegovac, ali zaželi se čovjek nečega mimo pure i sutlijaša, batak bi pojeo. Poželi se čovjek budžeta i donacija, stimulacija i dotacija, pokoje stotine tisuća hiljada evrića, pa da digne sve četiri u zrak i govori "uh, uh, jah, jah, agresija, opstojnost, samodostatnost, tradicija, tolerancija, antifašizam...". Da budem konstruktivan i uhljebljen kao Mile Stojić, recimo. Da mi daju vilu i zaposlenje bez posla, baš kao njemu. Što sam ja gori od njega? Goreg nema. A i svaki put govorim kako i šta ne valja, dosadi to čovjeku Bosancu. Nisam nimalo konstruktivan u ovim svojim pisanijama. Ne nudim izlaz iz postojeće situacije, ne činim ništa za spas i dobrobit Bosne. A mogu, nije da ne mogu, što sam ja gori od, recimo, Bojana Bajića, nekadašnjeg predsjednika Naše stranke i pronalazača u svijetu i šire poznatog "Vodenog ćire", broda na mamlazni... Pardon, broda na neznamkakav pogon i za koji nastrani... pardon, strani turista traži kartu više da se provoza Drinom uzvodno. Je li bolje turisti strancu da ide "ćirom" uzvodno i nizvodno nego da trči za umazanom živinom i ganja frezu po ovim našim vukoj... vjekovnim staništima. A i čistije mu je, neće se umazat'. Peksina je živina.

Genijalni rab Božji Veselin

Po uzoru na mog uzora Bojana Bajića, ja sam osmislio jednu genijalnu misao, da iskoristim smeđooku... pardon, da upregnem zelenooku ljepoticu Neretvu u amove seoskog turizma i tako spasim Herc... pardon, Južnu Bosnu, od propasti i raspada. Jer, kako kažu, kad ekonomija krene, neće više biti onijeh nacionalista i šovinista i svi ćemo početi zarađivati. Znam, znam, odmah ćete pomisliti da hoću da strpam marke i evriće u džep, da moje inače genijalno zamišljeno neretvljansko ronilo - plovilo bude samo sredstvo za instant - izvlačenje para, baš kao što zlobnici tvrde da je Bajić uradio. Ne, ne i ne! To što niko ne vidi Bajićev brod, to ne znači da taj brod i ne plovi, makar i po mraku kad svi zaspu. Sjetite se šta sam vam rekao o reproduktivnim organima vaših komšinica. Ono što se ne vidi puno je veće i istinitije od onog što se vidi, provjereno. Kinu nikad nisam vidio, a veća je i realnija od Bosne i Hercegovine. Zar vam treba bolji dokaz?

"Vodeni žmiro"

Elem, dakle, ovako. Khm... Po uzoru na Bajićevog "Vodenog ćiru", ja sam osmislio podmornicu koja će se zvati "Vodeni žmiro". Zašto "Vodeni žmiro"? Ne zato što će zlobnici reći da se treba zažmiriti na par tehničkih nejasnoća pri izvedbi, već zato što se radi o prvoj riječnoj podmornici na svijetu, podmornici koja bi išla kroz Herc... pardon, kroz Južnu Bosnu, pa sve do Metkovića i Ploča i koja bi iskrcavala turiste na bosanskom moru, u Neumu, sve za nepunih 2.500 evra po osobi (2.489,5 tačnije), uz porodični popust od 10% za evropske ili 30% za japanske turiste. A kad se roni, samo ime plovila kaže, žmiri se. Analogija jasna, zar ne? Podmornica bi imala 50-ak mjesta za evropske turiste ili 80 za japanske ili korejske ljubitelje riječnog podmorničarstva. Pogon bi bio jednostavan, nožni. Svaki turista bi pod sjedištem imao pedale, koje bi pokretao nogama. Prvih deset evropskih ili petnaest japanskih turista bi svojim nogama davali struju potrebnu za gledanje televizije ugrađene na sjedište podmornice i za navigacijske instrumente i busolu, koja bi jasno označavala gdje je južnobosanski Neum, krajnje odredište turističke ture. Putnici bi disali sofistikovanim disaljkama od domaćeg materijala, od trske sa južnobosanskog močvarnog terena poznatog i kao Mostarsko Blato i koje bi se prodavale po 199,95 evra po komadu. I da, ostali turisti, oni koji ne bi proizvodili struju za potrebe podmornice, oni bi energiju svojih nogu usmjeravali u propelere, kojima bi se podmornica pokretala naprijed, nazad i u stranu. U svrhu obrazovanja kadra za upravljanje plovilom, na južnobosanskom Sveučilištu, a i na Univerzitetu u Mostaru otvorio bi se pododjel za podmornički i podriječni turizam i stekla bi se titula kapetana riječne ronidbe. Tako bi se zaposlilo dodatnih 76 asistenata i 12, što redovnih što vanrednih profesora, što bi doprinijelo bosanskoj ekonomiji i izlasku iz decenijske političke i ekonomske krize.

Pobjeda nad Neretvom

Zlobnici će vjerovatno ustrajati na tvrdnji da Neretva na pojedinim mjestima nije plovna ni ronjna, da je previše brzaka i plićaka, ali ja i za to imam rješenje. Po uzoru na snažne Vikinge, koji su na plećima nosili svoje galije, kad bi im nestalo mora, turisti bi na neplovnim dionicama Neretve na svojim leđima nosili podmornicu s kapetanom, koji bi im iznutra, kroz sofistikovani radio-uređaj, davao komande koje bi ovi čuli na slušalicama (cijena para slušalica s bosanskim grbom i motivom - bijednih 49,90 evra), o smjeru kretanja podmornice na suhom. Tako bi degradirajućim i dosadnim kancelarijskim radom nagriženi turisti, stekli zavidnu fizičku kondiciju, koju bi mogli ponijeti na taj truli Zapad koji Bosne nema. Pri svakom zaranjanju riječne podmornice, turisti bi kroz okna podmornice mogli da vide u svijetu poznate primjerke neretvljanskog soma, smuđa a bogami i pastrve, mekousne i one druge što nema meka usta pa se ne zove tako.

Unosni veslosis

Na interesantnim dionicama puta i onim na kojima nema drumskih pljačkaša zaostalih iz zadnjeg rata, "Vodeni žmiro" bi se lako transformisao u sofistikovani riječni brodić na pogon na vesla. Veslo s bosanskim motivom bi koštalo nepunih 120 evra (119,95) i moglo bi se sisati u pauzama, kad se kapetanu riječne ronidbe od pića malo prispava. Ja nikad nisam vidio, doduše, kako neko sisa vesla, ali mislim da to turistima neće biti nimalo teško. O tom se u našoj lijepoj Bosni puno zna, pa se to sigurno i radi u dobrom dijelu ove zemlje. Sjetite se komšijskih reproduktivnih organa s početka kolumne. Ono što ne vidimo puno je veće od onog što vidimo.

Taki sam vam ja čojek i Mile patriota

Ja ne bi' bio ja, širok u umu i preko leđa, kad ne bi' pustio da i drugi s mene zarade, tak'i sam vam ja čo'jek. Na pojedinim dionicama puta, kad turistima krsta počnu pucati pod teretom podmornice, dočekao bi nas poznati bosanski patriota i pjesnik Mile Stojić, koji bi nam svima recitovao ukra... pardon, svoje stihove s mirisom Bodlera i Prevera i pričao turistima o Bosni. Pošto Mile uglavnom ne govori strane jezike, ja bih to istovremeno simultano prevodio na francuski, španski i engleski, našao bi se mali Jovica od Antelja, s babine mi strane, da to prevede i na japanski. Tada Mile Stojić ne bi morao u Ljubuški za pišljivih 1.000 maraka, ovdje bi dobio dvostruko više za čitanje probranoj evropskoj publici. Tada bi turistima, negdje nakon 15 - 20 minuta čitanja Stojićeve poezije, vjerovatno kod pjesme o BH Telekomu i one u kojoj sjedi i drži nagradu "Goranov vijenac", spontano palo na um da Mile Stojić prestane čitati i da nastavimo dalje, što bi ih koštalo tričavih 29,95 evra po putniku-turisti. Taj prihod bi sporazumno bio podijeljen između bosanskog pjesnika i patriote Mileta i južnobosanskog pregaoca Veselina, pa bi, poslije plaćanja, oduševljeni turisti prionuli što na vesla - što na pedale i radosni nastavili put.

Na pojedinim dionicama bi nas dočekivali drugi pregaoci u narodnim nošnjama i služili tradicionalni bosanski sok - mućavac (1 litar mućavca - 25 litara soka) za tričavih 4,95 evra po čaši istog. U sok bi se umiješala originalna i nepatvorena voda iz Neretve, rijeke poznate po južnobosanskom "Vodenom žmiri".

Povezom protiv agresora br. II

Pri dolasku u Metković i ulasku u more, turistima bi se podijelili povezi za oči, da ne gledaju morsku floru i faunu Hrvatske, susjedne zemlje, koja je izvršila agresiju br. 2 na Bosnu, sjevernu i južnu. Pri tom bi turisti, pod prijetnjom ponovnog slušanja poezije Mileta Stojića, u strahu zadržavali poveze na očima. Tu bi ti isti turisti samo okretali pedale i ništa ne pitali, sve do bosanskog Neuma. U tom živopisnom južnobosanskom gradiću bi se turisti spontano razišli sa željom da se opet, za istu cijenu i porodični popust, provozaju ovim istim "Vodenim žmirom" te da put preporuče svojim taštama, zetovima, poslovnim konkurentima i nadređenima.

"Žmiro" se vraća kući

Dugo sam razmišljao o tome kako "Vodenog žmiru" vratiti natrag, preko Čapljine i Mostara, pa sve do Jablanice i Konjica, sjevera Južne Bosne. Lako je nizvodno, Bernulijeva jednačina i razlika potencijala daju ubrzanje u užim dionicama i konstantno pomicanje vode koje potiče kretanje riječne podmornice. Ipak, svjestan sam činjenice da nejake korejske i japanske nožice ne mogu pokretati "Vodenog žmiru" uzvodno. Čak ni jastučasta i ravna engleska i njemačka stopala puna baga i kurjih očiju, teško bi to podnijela. Onda sam, uz konsultaciju stručnjaka za mehaniku fluida te vodenu kapilarnost, uz analize tvrdoće i viskoznosti vode iz Neretve, uz sate surfanja Internetom, nadošao na genijalno rješenje povratka koje bi "Vodenom žmiri" čak donijelo dodatni prihod!

Narodni, radnički "Žmiro"

Stanovnici novijih članova Evropske unije, Bugari, Rumuni, Slovaci, Mađari i ostala fuk... pardon, i ostali članovi EU iz istočnoevropskih zemalja, za nošenje "Vodenog žmire" do Konjica, plaćali bi samo mizernih 1,95 evra po prenesenom kilometru! Tako bi za male pare mogli uživati u blagodetima juga Bosne, uz fizički napor koji bi se zvao "Vodeni žmiro hajking" i koji bi ih od evropske sirotinje pretvorio u atletski građene stanovnike EU, koji bi poslije toga mogli napraviti manekenske karijere u zapadnoj Evropi. Pri procesu nošenja, kapetan duge ronidbe bi im pričao o historiji Bosne i agresiji. Pri svakom usporenju procesa nošenja, istočnoevropski turisti bi morali slušati poeziju Mileta Stojića, tako da bi se za ciglih 20-ak dana "Vodeni žmiro" vratio na mjesto polaska, a zahvalni turisti bi vozom mogli nastaviti put ka svojim zemljama, sa trajnim i neizlječivim uspomenama na Južnu Bosnu i gostoljubive Bosance. Objavljivanjem ovog teksta štitim patent i ideju, nemoj da nekom padne na pamet da plagira! Moram priznati da sam djelimično iskoristio ideju "Vodenog ćire" Bojana Bajića, pa nu ovim putem obećavam 10% prihoda "Vodenog žmire", po nepisanim pozitivnim bosanskim običajima. Ako se bude moralo. Tak'i sam vam ja čo'jek, kosmopolita i širok, volim sve ljude bez razlike i nonstopno na njih mislim...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.