Sofija i spavač

Donijeli su sa sobom i sve bijesove svoje uvijek nesigurne istorije, sva sadašnja politička trvenja i uvjerenja, a sve to imali su i tu gdje su došli, na Kosmetu, Krajinu je zamijenila Pokrajina. Donijeli su sve svoje tuge, svoje sitne navike i slabosti, i svoje čiste ljubavi.

Čovjek u uglu

Danina mnogo mlađa sestra Sofija, nema još ni trideset godina, a već je udovica i samohrana majka. Bila je jedan od najboljih studenata hrvatskosrpskog jezika i književnosti. Divili su se znanju, govoru i pismenosti ove smeđokose ljepojke s tamnozelenim očima poput dubokog vira čiste rijeke.

Zaposlila se kao korektor, radila nepunu godinu i u nakaznom jeziku politike čuvenih tadašnjih dnevnih novina, sjekla i spajala rezove u primjerenu i skladnu rečenicu, za nju istog, jednog jezika. Uskoro je dobila otkaz, izgubila posao i hljeb koji je tek počela da zarađuje. Otputovala je u rodni Gredar u Dalmaciju da vidi šta je s njenom porodicom, ali se više nije mogla vratiti. Prekinuti su bili svi putevi od Gredara do Zagreba. U toku rata udala se za Milana Radicu, prvog susjeda, dječaka iz njenog djetinjstva i godina osnovne škole. Ostavio joj je zauvijek najdraži dar, njihovog prvog i jedinog sina Mirka. Milana su otrgli od žene i sinčića dok su čekali da pređu s druge strane mosta u Bosansku Krajinu. Kao Hrvatu, nisu mu oprostili ratovanje na strani krajiških Srba.

Kokići nisu stigli sami da prespavaju ni prvu noć. Prvog dana umorili su se čisteći, i iznoseći prljavštinu i smeće. Predveče ispred objekta nenadano se zaustaviše kola Hitne pomoći. Iz njih izvedoše mršavog, visokog čovjeka, pokunjenog, kao izgubljenog. On stade ne znajući ni gdje je to došao, ni kuda da krene. Kad iz kola iziđe i bolničar, koraknu lagano, jedva mičući se i pođe za njim prema ulazu. Čim uđe, pridošlica se uvuče u ugao u koji su bacili njegovu strunjaču i pokrivač, a bolničar i vozač, brzo i vješto pored ležaja spustiše sve njegove stvari. Obratiše se zapanjenim, očajnim Kokićima: "Evo vam novi, malo je slab, ništa ozbiljno..." Kokići su ćutali, splasnu njihova mala radost nastala nakon napuštanja sportske dvorane.

Čovjek koji se sklupča na ležaju u uglu, pored nekadašnjeg šanka, pokri se dekom preko glave. Danina i Milkina djeca izletješe u dvorište, a oni počeše da šapću. Držeći dijete u naručju, Sofija je sve to posmatrala, oslonjena na dovratak. Kad su Kokići stigli u objekat, Sofija je ugrabila jednu od četiri sobice na spratu. Ostalo je da se s porodicom hrani i da joj pričuvaju dijete dok traga za poslom. Na srušen šank Kokići su popriječili dvije odbačene daske, sada čiste, izribane i svijetle. Poslagali su posuđe i namirnice dobijene u Crvenom krstu. Sa ovećeg rešoa već se pušilo i mirisalo prvo varivo.

Sofija spusti dijete babi u krilo, nasu i ponese tanjir jela čovjeku koji je ležao u uglu "Hej, ti, kako ti je ono ime? Moraš srknuti malo čorbe ako hoćeš da živiš ovdje s nama... Mi ćemo, bogami, jesti, mora se jesti..." Sklupčano tijelo se ne pomaknu niti mu se lice ili ruka ukaza ispod ćebeta. Ona polako izvuče pokrivač ispod njegovog tjemena i skloni ga, ali čovjek i ne otvori oči. Sofija otrča na česmu i namoči krpu kojom će mu obrisati ruke i osvježiti lice. Žmirio je kao da nije ni mogao da pokrene kapke. Njoj se činilo da joj sada baš trebaju te njegove sakrivene oči, samo one bi mogle da potvrde njena čudna osjećanja kroz pomisao: "Bože, grijeha, kako mlad i lijep čovjek, mladić kojeg ne mogu da probudim... zar sam i ja odvedena s mosta preko kojega više ne mogu da dođem do ljudi...."

Neotpakovana košulja

Sutradan Sofija je rano krenula u potragu za poslom, odnosno za svojim hljebom, nije bila vična tuđi da jede. Spavač kako su počeli da ga zovu, odbio je jutarnju Milkinu kafu i doručak. Kad se vratila, Sofija mu prinese tanjir s ručkom. Prepoznao je njen glas, jer odmah s glave zbaci deku, podiže se i sjedeći nasloni na zid. Ili je negdje duboko u sebi zaboravljenom, uhvatio njenu pomisao: "Lijep, mlad čovjek, Bože, grijeha..." Uze od nje tanjir i komad hljeba, naprezao se da sve to zadrži u rukama i polako poče da jede. Žvakao je nevoljko, kao da želi njoj da udovolji. "Pa, dobro, ti, kako ti je ono ime... sad lijepo ustani, malo prošetaj da vidiš kakav je dan u svijetu", ali on se mirno spusti na ležaj i navuče prekrivač preko čela.

Uveče, kad je njeno dijete zaspalo, ona prvi put zaviri u veliki planinarski ranac u kojem su stajale Milanove stvari. Polako ih je uzimala i odlagala na hrpu, u drhtavici i strahu da će naići na nešto što neće moći izdržati ni njena ruka ni njena suza. Na jednu neotpakovanu svijetloplavu košulju skotrljaše se biserne i krupne, one koje tako dugo nisu mogle da se otmu. "Ni jednom je nije obukao...", prošapta i odloži košulju, pomišljajući na mladića u boravku. Kad na hrpu spusti potkošulju i čarape, ona osjeti kako je time već iznevjerila Milana, prestade odvajati njegovu odjeću i isplaka se do klonuća. Ujutro, s vidljivim tragovima patnje na licu, ona plavoj košulji ipak dodade jedno lagano ljetnje Milanovo odijelo i nove patike. "Zadušu je nositi odjeću umrlog, tako se produžava njegov život..." sjeti se naučenog u djetinjstvu i spusti se stepenicama. Priđe Spavaču, maknu slijepljenu kosu s njegovog čela: "Ustani, čovječe, tako ležeći možeš se stvarno razboljeti. Idi se operi, obuci, sve ti je ovo novo i nenošeno, to je sve za tebe..." Kad Sofija ode, Spavač stidljivo ustade, zgrčen i pognut. S njegovog ležaja zapahnu ustajalost. Milka otvori prozor, vrata su bila otvorena, promaja u boravak unese miris svježeg jutarnjeg vazduha. "Hoćeš li da ti pomognem do česme?" "Sam ću..." bilo je sve što Spavač reče. "Bogu dragom hvala", okrenu se i prekrsti Milka, "on progovori, a što i ne bi, svako govori, i sve živo se javlja..."

Spavač se lagano, bolesnički sporo uputi preko dvorišta prema česmi. Osvježen hladnom vodom, dugo je sjedio na zajedničkoj klupi u hladu, obučen u svjetloplavu novu košulju. Na njegovom isušenom tijelu ona se isticala veličinom koja je naglašavala ispijenu mršavost. Od nje i lice mu je poprimalo svježinu, možda i miris Sofijinih ruku. Milka je motrila na njegove kretnje, vidjela je kad je ustao i krenuo stazicom prema šumi.

Beskišno ljeto sasušilo je rastinje, šiblje i šumske plodove, žedno su zijevala prorijeđena stabla bukve i breze. Negdje su se sklonile ptice, zečevi i vjeverice - nigdje žive duše. Šuma, tuđa i nepoznata, primila je nepoznatog i tuđeg Spavača. Zelenu tišinu lišća zaustavilo je njihanje plave košulje sa grane.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.