Snjegovi Kandahara

Vremenski šokovi nikoga ne poštede. Nije lako zaspati u jednom svijetu a probuditi se u drugom. Pričala mi poznanica, djevojka koja je odrasla u prijateljskoj Engleskoj, zemlji koja nas je skupa sa ostalim prijateljskim zemljama velikodušno bombardovala, o jednom dubrovačkom aristokrati koji je rovio po engleskim arhivama. Čovjek je pisao istoriju svjetske umjetnosti. I, naravno, trebali su mu svjetski izvori. Pisao čovjek knjižurinu od kojih sedam - osam kilograma, još od sredine osamdesetih godina prošlog vijeka. U njegovom slučaju, stoljeća. I, da se ispravim, ne istoriju već povijest likovne umjetnosti. Starac je, do svojih kasnih sedamdesetih, do unazad desetak godina, istraživao, upoređivao, sumnjao i dokazivao. Skupio nevjerovatan broj informacija, da bi stvorio knjigu koja će objediniti najvažnije momente svjetske umjetnosti, od pećinskih crteža do postmodernističkih instalacija u prostoru. Vrijedni matori mrav je htio stvoriti sebi vječnost kroz knjigu bez koje nijedan ozbiljan student umjetnosti neće moći diplomirati, magistirati, doktorirati. Ali, avaj, jednog dana, pri kraju mukotrpnog istraživanja, kad je dotakao stvarni svijet, cigla realnosti udarila ga je po akademskoj čelenci. Otkrio je da postoji kompjuterski program koji sve informacije do kojih je stari naučnik s teškom mukom dolazio, čini lako dostupnim. Previše lako. Toliko lako da je starac doživio nervni slom. Kuckanjem nekoliko slova o traženom pojmu, o njemu se može saznati puno. Sve nikada, kao što nikada sve ne znamo, ali puno, puno više nego što je o tome zapisano u knjizi starog naučnika. Gugl, Jahu, Altavista, sve je to starog pregaoca natjeralo da se zamisli nad smislom gomilanja znanja. Nad smislom smisla.

Jeftine istine za skupe pare

Vrijeme skupih informacija je prošlo. Nema više mnogo jeftinih istina koje se mogu skupo prodati, kao nekada. Ni ekskluzivni snimci više nisu ekskluzivni. Samo u prezaduženoj Grčkoj ima na desetine sportskih novina. Prate šta je koji fudbaler doručkovao, misli li se ženiti ili razvoditi. Portparol mostarske gradske uprave je jednom otjerao fotografa sa sastanka u Gradskoj upravi, da bi on sam mogao slikavati sjedeljku pa onda slike prodati mostarskom “Dnevnom listu”. Sad se to ne bi moglo. Redakcija već ima takvih slika, mogu skoro svaku “poturiti” uz takav članak. Sad tim nesretnim internetom kruži toliko slika sa sastanaka, slika koje prosto možete uzeti, čak i objaviti negdje, a da se niko ne pobuni. Samo slika moje glavurde tu ima na hiljade, što samog što sa još ponekim. Kad nekom za nešto zatreba, uzme moj svijetli lik blještave ćele sa “sajberspejsa” i uz to napiše kako sam loš čovjek i kako će mi, s božjom pomoći i političkim vezama, okončati karijeru.

Nervni lom

Časna starina i njegov nervni slom pri suočavanju sa tehnologijom dvadeset i prvog vijeka, važni su za dalju priču. Hm, zapravo sam starinu spomenuo samo zbog nervnog sloma. Nervni slom je u ovom slučaju bio slom čitavog starčevog svijeta i nestanak razloga njegovog rada, oduzimanje prilike da časna starina postane dio svjetske istorije umjetnosti. Da postane dio bilo čega osim zemlje dubrovačke u kojoj će bespametni crvi roviti po njegovom starom tijelu kao što je on nekad rovio po prašnjavim knjižurinama u bibliotekama Kembridža i Oksforda. Je li preživjela starina informacijski vremenski šok? Jeste. Bogat kakav je već bio, kanio se ćorava posla obilježavanja svjetske istorije, posvetio se izležavanju, šetnjama, konjaku i svemu ostalom što vole stari. Iskreno se nadam da je još živ i da uživa u starosti, barem onom što mu je od nje ostalo i što mu nisu uzele debele knjižurine. Tehnologija je, nagradivši nas ostale znanjem, kaznila one koji puno znaju. Kako? Pa, tim istim znanjem koje sad moraju, kao što se mrtvi nose na rukama, nositi u glavi. Siromašni znanjem i duhom se mogu, pored toga što je njihovo carstvo nebesko, bezbrižno brčkati u plićacima neznanja i, kad im zatreba kakva informacija, prosto uzeti ajpod ili otići do kakvog kompjutera i pitati šta ih zanima, na svom vlastitom ili na jednom od svjetskih jezika. Zapravo, ni jezike se više za to ne treba znati. Kompjuterski programi već prevedu ono što napišete. Čak vam i ispravi ako ste nešto, u svom blaženom neznanju, pogrešno napisali. Znate, lijepo je znati da ne trebate znati. Eto, ljepše nego znati.

Šarena mačketina

Globalno je neznanje, jednom, jednom piscu dalo moć da napiše roman “Snjegovi Kilimandžara”. Povod knjizi je bila činjenica da se u snijegu, na visokoj planini, našla velika pjegava mačka, smrznuta u nanosima leda koji ju je, vjerovatno, svojevremeno zatrpao. Svi su se pitali kako je mačka iz savane dospjela tu. Tu je, nažalost, pitanjima bio i kraj. Tu je negdje nastao i roman o krivom stvoru na krivom mjestu, o bijelcima u Africi. Niko se nije zapitao zašto je nađeni leopard bio toliko čupav, zašto je bio tako snažne građe, zašto su mu zubi bili duži i glava velika poput portabl-televizora. Zato što je zatrpani stvor bio snježni leopard o kojem su čak i stanovnici planine jako malo znali, a prepotentnim bijelcima se nije dalo propitivati neuke crnce i tako priznati svoje, uvijek nerado priznavano, neznanje. Makar to bilo i neznanje o visinama kontinenta koji su upoznali tek toliko da neko napiše blesavu knjigu utemeljenu na manjku informacija o jednoj velikoj mački. Nijednom bijelom glavonji nije sinulo otkud leopard na tim visinama. Pa, leopard nije odnekud dospio na snježni Kilimandžaro. Tu mu je i bio mjesto. Rodio se tu.

Ideje za nuždu

Informacije su, dakle, uglavnom postale jeftine. Ima ih na sve strane. U drugu ruku, ideje su postale jako skupe. Dobra ideja se može prodati za milione i na njoj se mogu zaraditi milijarde, spasiti banka ili uništiti neka zemlja. Pelene za američku vojsku, na primjer, dobra su ideja. U američkom vojnom transporteru, živi su ljudi. Mozgovi su im američki prazni. Zbog očigledne besmislenosti sticanja i akumulisanja znanja o ljudima, narodima, kulturama, o književnosti i umjetnosti u širem smislu - da i ne govorimo. Ljudski organizam, informisan ili ne, ima fiziološke potrebe zbog kojih vojnik, ma kako treniran bio, mora izaći iz vozila. Da izvrši veliku ili malu nuždu. Sila boga ne moli. Ali, ne lezi vraže, čak i plitko vojničko znanje dozvoljava strahu da se potkrijepi argumentima. Namučeni Irak ili Avganistan, desetkovani narod u okupiranoj zemlji, ne vole američke vojnike. Smrt zbog velike nužde baš i nije vijest o neviđenom herojstvu. Zato američka vojska, za duga puta, nosi pelene. Ako se koji uneredi zbog velike nužde, u velikom strahu. U straha su velike oči i velika tjelesna lučenja. Zato je bolje plodove tijela američkog zadržati u američkom vozilu, da vojnika mater u metalnom sanduku u hladno lice ne cjeliva. Trebam li spomenuti da je neko, na ideji za vojničke pelene, dobro zaradio?

USA bezmozak

Nedostatak znanja, ipak, ima i puno mana. Nekorišćen mozak poput američkog, ima puno prostora za razvoj gluposti. Kao onda kad je predsjednik Amerike, Džordž Buš, bivajući danima u Sloveniji, uporno mislio da je u Slovačkoj. Kad je predsjednik toliko pametan, možete misliti kakav mu je vojnik. Frišak i nekorišćen mozak poput američkog, idealan je za manipulaciju. Dodir sa informacijama, ma koliko površan bio, sprečava zaglupljivanje. Izbrijane američke glave uče ono što trebaju učiti, bez želje da selektuju informacije. Bez ideje, bez referentnog okvira, čak bez sumnje, prihvataju šta im se servira. Praznoglava Amerikanka, Anđelina Džoli, primila je na prazan mozak gomilu suludih i iščašenih čaršijskih informacija i u nas snimila film koji su glumci “ptrpili”. Svi su, nekako, gledali u zemlju dok su igrali uloge koje im je Anđelinin mozak podijelio. Osjećali su se, iz pouzdanih izvora znam, kao kad ih ludi kapetan broda tjera da palčevima rašire usta i kažiprstima nozdrve i tako hodaju po palubi. Osim Radeta Šerbedžije. Njega, izgleda, ničega nije stid. Praznoglavi američki vojnik ode u Irak ili Iran nesvjestan svog neznanja, spreman da povjeruje da se u zemlji u koju ide uopšte ne žive ljudi vrijedni življenja. Čak ni žene i djeca vrijedni življenja. Povjeruje, dakle, da postoje manje vrijedni, čak bezvrijedni ljudi. Zato što ne zna puno o njima. Doduše, i ja mislim da postoje bezvrijedni ljudi. Ali, ja sam svoje mišljenje formirao nakon što sam saznao puno o njima.

Pakleni jeroplani

Engleski specijalci su pobili i otmičare i taoce. Italijane. Italijani su, kao i obično, tu bili taoci. Taoci ili ne, nisu bili ni Englezi ni Amerikanci. Poslije smrti američkog vojnika, nedavno, podiglo se jato američkih aviona i sravnilo se nekoliko avganistanskih domova, sa sve ženama i djecom unutra. Poznato zvuči, zar ne? Bilo jednom i kod nas. Za jednog zbijenog Nijemca, strijeljaće se deset talaca. Tako je pisalo, Tako se i radilo, barem su bili pošteni da kažu “šta nas ide”. Civila, mahom muškaraca. Ali, pobogu, kazaće neko, to je bila Hitlerova, nacistička vojska, ovo je američka, demokratska, vojska koja donosi civilizaciju, ljudska prava i globalni napredak toj nazadnoj Africi i još nazadnijoj Aziji. U dvanaestercu bi to zvučalo kao “Došle američke prazne glave da od Arapa ljude naprave”. Aferim (prvi turcizam u ovoj kolumni, nešto nisam raspoložen), hvala im na demokratiji, suludoj zemlji i osiromašenom uranijmu koji su nam velikodušno ostavili da umiremo od ovih rakova i leukemija, sve u čast Amerike i Engleske, u ime svjetskih interesa i humanizma.

Sve će to film pozlatiti

Nervni slom je gadna stvar za pametna čovjeka. Ali, ne toliko gadna da čovjek ne otvori stari konjak, ne uzme palice za golf i ne pozove prijatelja na partiju bridža. Tako pametni i stari dubrovački gospar preživi šok. Praznoglavi Amerikanac, kad ima nervni slom, u nedostatku kvalitativne popunjenosti sive mase, ide i ubija žene i djecu. Šta će, jadan, prisiljen je da zbog tih nesrećnih Avganistanaca, kaki i piški u pelene. Smučili se čovjeku. To što im je taj amerikanski vojnik okupator i din - dušmanin (drugi turcizam), ne opravdava ih. Ni njih ni te primitivne Iračane. Pa kako da čovjek, sam ili sa još praznoglavaca, ne pođe ubijati žene i djecu po kućama? Kako da ne počne ubijati bebe? Da, ružno je ubijati civile, naročito žene i djecu. Ipak, ni istorijske američke odgovornosti tu neće biti. Ni one ljudske. Ionako niko ne čita podatke i ne prikuplja informacije o američkim zločinima. Ako je toga i bilo, ispraviće se. Sve će biti kako Americi treba. Naravno, u filmu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.