Šmit i planeta Zemlja
Prema javno dostupnim podacima, Kristijan Šmit i ja imamo nekoliko podudarnih podataka u biografiji.
Obojica smo završili pravne fakultete - on 1982, a ja 1999. godine. Obojica smo se bavili advokaturom - on od 1985. do 2005. godine, a ja od 2001. do 2011. godine. Obojica smo obavljali najviše državne dužnosti - on ministra u njemačkoj vladi od 2014. do 2018. godine, a ja predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH od 2011. do 2013. i od 2015. do 2019. godine. Obojica smo redovno služili i vojsku - on u 1. brdskoj diviziji (to nije istoimena 1. brdska divizija Vermahta koja je formirana 1938, a ukinuta 1945. godine i činila zločine po Balkanu, nego je divizija Zapadne Njemačke formirana 1956. godine, koja se slučajno isto zove u nedostatku drugih brojeva i drugih vojnih pojmova), a ja u 67. puku veze Vojske Republike Srpske.
Zajedničko nam je i to da smo obojica u nekoliko navrata bili parlamentarci. Čak i po političkom svjetonazoru moglo bi se reći da imamo priličan broj sličnosti - obojica smo bliski narodnjačkim stavovima o politici. Naravno, tu su i brojne razlike koje život kreira, od prilike do prilike.
Međutim, postoji jedna ključna razlika.
Razlika koju racionalan um u XXI vijeku teško može da razumije. Primjera radi, da sam još parlamentarac ili da radim bilo kakav posao koji bi me svrstao u službena lica, ako bih jedno jutro odlučio da naredim Kristijanu Šmitu da desetak minuta skače na jednoj nozi i Šmit to odbije, nikakvih posljedica po njega ne bi bilo. Ako bi pak Šmit jedno jutro odlučio da naredi meni da desetak minuta skačem na jednoj nozi i ja to odbijem, posljedice bi bile takve da bih mogao biti kažnjen zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika (intervencija na KZ BiH nazvana čl. 203a) kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina, uz izricanje mjere bezbjednosti zabrane vršenja dužnosti i sa pravnom posljedicom osude u vidu prestanka službene dužnosti i prestanka zaposlenja, zatim oduzimanja odlikovanja, zatim zabrane vršenja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava i konačno zabranom sticanja službene dužnosti u zakonodavnom, izvršnom, pravosudnom, upravnom ili bilo kojem organu koji se u cijelosti ili djelimično finansira iz javnih sredstava.
Sve te sankcije navedene su u tekstu Šmitove posljednje intervencije na Krivični zakon BiH. Zašto sam koristio ovaj bizaran primjer sa skakanjem na jednoj nozi? Pa zbog toga što u ovoj zemlji ne postoji jasno ograničenje samovolje visokog predstavnika u koje bi se iko mogao zakleti i svaki pokušaj da mu se nadležnosti vežu za nešto, bio to Dejtonski mirovni sporazum ili tzv. bonska ovlašćenja, prosto nije dovoljno egzaktan. To visokog predstavnika čini jedinim čovjekom na planeti Zemlji koji posjeduje neograničenu vlast. Doduše, stvari sa visokim predstavnikom i jesu postavljene tako da bi jedino neko ko tu funkciju vrši u ime planete Zemlje (Ujedinjene nacije) mogao prići granicama takvih ovlašćenja. A kao što znamo, Šmit takvu saglasnost nema.
Čak i da je u BiH došao na osnovu rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, ovakvo Šmitovo ponašanje moralo bi se odbaciti kao izraz ludila i autokratije koja se pokušava ozakoniti u kakvoj-takvoj, ali ipak demokratskoj državi.
Dok ovo postoji, na strani građana samo je jedan argument - svaki tužilac koji bi htio podići optužnicu i svaki sud koji bi je htio potvrditi mora imati dokaz da je nepoštovanje volje Kristijana Šmita nepoštovanje volje visokog predstavnika. Svaki osumnjičeni ima pravo da traži da se izvede dokaz da je Kristijan Šmit visoki predstavnik, jer ako takvog dokaza nema (znamo šta piše u Aneksu X Dejtonskog mirovnog sporazuma i stav Ustavnog suda BiH o tome kako se postaje visoki predstavnik) onda nema ni krivičnog djela zbog nepoštovanja Šmitove volje.
A to nas vodi ka daljem zaključku da, hvala Bogu, valjda nikada više u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija neće postojati volja da se bilo ko potvrdi na dužnosti visokog predstavnika, što znači da je Šmitova intervencija mrtvo slovo na papiru. Ipak, trebala bi i Republika Srpska učiniti nešto efikasnije od bojkota.
Postoji jasna opcija da se izmjenom čl. 313. Krivičnog zakonika Republike Srpske, koji govori o lažnom predstavljanju, uz službena i vojna lica uvrsti i funkcija visokog predstavnika. Neka presude, naći će se neko i nekada da je izvrši. Tražiti pravdu u Njemačkoj je predaleko, a kada postoji domaća presuda, i ta razdaljina se smanjuje.
Na kraju, meni ostaje pitanje: Kako neko koga bih kao kolegu pravnika, advokata, vojnika, parlamentarca, vršioca najviših dužnosti u demokratskoj zemlji... morao razumjeti, može sebi dopustiti da radi ovo što radi?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
