Sloboda govora ili politička debata

Branitelji slobode govora bez ograničenja u BiH često se pozivaju na Deklaraciju o političkoj debati argumentirajući da ova Deklaracija osigurava mogućnost za iznošenje svega, pa i uvreda. No da li ipak možemo povjerovati da jedan dokument koji je usvojio Komitet ministara Vijeća Evrope podržava slobodu govora bez elementarnih ograničenja koja osiguravaju zaštitu dostojanstva čovjeka? I još nešto, kada god govorimo o ovoj Deklaraciji ne smijemo previdjeti da je ključna riječ debata. Da li uistinu možemo govoriti o debati, posebno u "građanskim" novinama ili medijima? Da li je moguće u jednim novinama, emisiji, javnoj debati vidjeti kao ravnopravne sudionike javne ličnosti i političare sasvim različitih političkih opredjeljenja koji razgovaraju o problemu. Možda griješim, ali tragajući i tragajući za ovim primjerom koji bi demantirao prethodne dileme nisam bila u prilici pronaći, recimo tekst u novinama u kojemu su predstavljene istovremeno dvije strane jednog problema. O čemu ovo govori? O prisustvu političke debate u javnom prostoru BiH? Bojim se, ne. Dok god recimo u "građanskim" federalnim medijima nisu ravnopravno tretirani političari iz RS-a i obratno, ne može biti ni govora o političkim debatama. Dok god su legitimni predstavnici jednog naroda promovirani u budale, lopovčine, bandite, zločince bez mogućnosti da iznesu svoje mišljenje na istom mjestu odakle navedene kvalifikacije potječu, nema političke debate. Dok god javne ličnosti koje imaju različite stavove od antinacionalističkih medija nemaju mogućnost da ravnopravno učestvuju u kreiranju javnog mnijenja nema niti političke debate, a tako nema niti na slobodi izbora formiranog javnog mnijenja osjetljivog na govor mržnje ili neprimjeren jezik u medijima i na javnoj sceni. Postavlja se još jedno sasvim utemeljeno pitanje ovim povodom.
Šta se u suštini želi postići stalnim potcrtavanjem negativnosti kod onih sa druge strane? Da li je to možda pokušaj uspostavljanja liberalne demokracije u kojoj ima prostora za sve ili boljševičko sužavanje u kojem opstaju samo isti, koji isto misle, govore, isto vole i ne vole? I kako se onda konačno pozivati na nešto što ne postoji kao praksa braneći na osnovi toga slobodu govora bez ograničenja?

"Riječi su najveći kriterij istine onih koji se obraćaju javnosti." (Hana Arent) Ukoliko ovaj kriterij ne zadovoljava minimalne uvjete uljudnosti, na sceni je vrlo brzo, gotovo neprimijećeno, govor mržnje, jezik ulice, neprimjeren jezik. Ukoliko ova vrsta obraćanja postane mjera komuniciranja u BiH, nažalost međunacionalna netrpeljivost će biti sve izraženija i to zahvaljujući neograničenoj slobodi izražavanja onih čija se građanska orijentacija mjeri prema količini pronađenih loših aspekata života i djelovanja javnih ličnosti, posebno u drugom entitetu. Moglo bi se na ovom mjestu prigovoriti da nije tačno da nema u "građanskim" medijima prostora za druge i drugačije. Ima prostora. U novinama pišu i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Ali, kako objasniti da ne uspijevaju nikako naći primjere pozitivne prakse u svome narodu i o njima pisati, već samo negativne i geografski opravdane primjere. Izgleda da nema potrebe biti otvoreni nacionalista, dovoljno je promovirati građanstvo birajući sugovornike koji će na najbolji način predstaviti sve negativnosti svoga naroda i na taj način legitimirati vašu "građansku" ideologiju. A vi ćete onda spokojno moći sasvim antinacionalistički kritizirati sve i svakoga pozivajući se još pritom na slobodu političke debate, a svaki prigovor na vaš način kritiziranja ćete okarakterizirati kao atak na slobodu medija i novinarstva posebno.

Politička debata, nedvosmisleno podržava zaštitu dostojanstva sugovornika. No da li uopće možemo govoriti o njoj u BH. medijskom i javnom prostoru? Veoma jednostavno je provjeriti utemeljenost ove dileme. Da li u recimo novinskim tekstovima možemo prepoznati osobno mišljenje o temi, pristranost, unaprijed zamišljene i date predodžbe koje neće biti problematizirane, osobno preferiranje izvjesne osobe ili skupine, da li tekst ili govor sadrži najmanje dva pojma: objekt koji je podložan vrednovanju i pojam kojim se vrednovanje obavlja, da li su odabrane vrijednosti dovedene u međusobni odnos, da li su činjenice preuzete isključivo jednog izvora…. Ukoliko su odgovori na sva ili većinu postavljenih pitanja pozitivni, onda zasigurno nije riječ o političkoj debati, jer upravo preko utvrđivanja odgovora na navedena pitanja definira se pojam političke debate.

Nema te plemenite ideje iza koje može stajati oduzimanje prava na reagiranje, nepoštivanje osobe o kojoj se govori. Ovdje također može biti mjesta prigovoru. Šta sve može biti plemenita ideja i argumenti koji stoje iza nje? Da li reći osim što ne valja vlast da ne valjaju niti građani dokazujući to osobnim uvjerenjima? Da li tako što ćete kao argument ponuditi mnijenje i emocije? Da li tako što ćete sve koji ne misle kao vi prokazivati kao nekompetentne i kvazistručnjake?

Sada se otvara još jedno pitanje. Da li su stručnjaci za političku filozofiju, deliberativnu demokraciju, političku debatu, građansku demokraciju, argumentaciju… svi oni koji potpisuju novinske uratke? Da li istovremeno možete biti stručnjak za politiku, psihoanalizu, sport i književnost? Teško zamisliti, ali moglo bi se reći da se posebno u građanskim medijima nalazi koncentracija stručnjaka koji prepoznaju istovremeno sve zamislive devijacije u društvu. A ukoliko odlučite prigovoriti i to principijelno o argumentacijskim i retoričkim nedostacima, vaše dostojanstvo će biti na drakonski način ugroženo. Od slobode političke debate i debate općenito ostat će samo jedna, svake kritike vrijedna komponenta. Ostat će uvrede. Od toliko vrsta argumenta jedini koji zauzima stabilno mjesto jeste definitivno ad hominem, jer mnogo je lakše reći da je netko bandit, nego istraživati i potkrepljivati. Od toliko mogućih sugovornika za debatu ostaje niti jedan ili samo podobni, kako bi učvrstio vašu tobožnju argumentaciju.

I konačno od neovisnosti i građanske otvorenosti medija i javnog prostora ostat će umjesto nepolitizirane sfere informiranja i komuniciranja, sasvim politizirana sfera koja ima jaču političku, pa i destabilizacijsku narav nego direktno političko djelovanje. "Politička funkcija pripovjedača jeste da nas nauči da prihvatimo stvari onakve kakve jesu. A izvan ovog prihvaćanja, koje se također može nazvati istinoljubljem, rađa se sposobnost rasuđivanja. Nema sumnje da se sve ove relevantne funkcije vrše izvan političke sfere. One zahtijevaju neopredijeljenost i nepristranost, slobodu od koristoljublja u mišljenju i rasuđivanju." (Hana Arent)  

 (Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.