Slama kumova

Ostala je samo riječ, slamarica, da se napiše ponekad, ponegdje, kao što je ja, rab božji Veselin, pišem sad. Da je tu moj profa psihologije, Ismet Dizdarević, da ga upitam čemu ljudski mozak pamti riječi koje mu više ne trebaju, pitao bih ga sad. Nisam se sjetio da ga pitam u ta četiri mjeseca psihologije, puno toga. A imao sam priliku. I ispite sam polagao u četiri oka, za stolom, i to kroz razgovor. I srpski kod profesorice Mirjane Popović, opet sva četiri semestra. I nju sam imao štošta pitati, a nisam. I fiziku sam polagao, na matematici i fizici, i položio, a još uvijek ne znam zašto sazviježđe Kumova slama zovu kumovom slamom. Volim kad me iz Beča pitaju o mojim knjigama, kad na slavistici diplomiraju ili magistriraju na njima, iako mi uzmu i vremena i živaca. Bolje da pitaju nego da nagađaju. Možda profa Dizdarević zna zašto se kumstva pretvaraju u neprijateljstva? Možda zbog krhke institucije kumstva? Ili novih sumnjivih vrijednosti koje su napale nekada jaku instituciju koja je vrijedjela više od krvnog srodstva. Vrag će ga znati, valjda zato ja ne znam. Ni njega, vraga, ne bih pitao, zato je i bolje da ne znam. Profu Dizdarevića sretnem često u Sarajevu. I neki sam dan. Išao sa đakonom da vidim neke slike za izložbu, za Šantićeve večeri poezije. Sutra počinju. Ko je blizu, neka navrati u Šantića park. I kasnije u Vladičanski dvor, na predstavu. Izvodi je Narodno pozorište Mostar. Ja sam je napisao, ali nije loša. Gdje ono stadoh... Aha. Pita zašto najzad ne napišem tih nekoliko seminarskih i ne izađem na tih par ispita, ne zadovoljim formu i ne pokupim diplomu sa komunikologije. Ja njemu kažem kako diploma samo omogućava netalentovanim mediokritetima da to i ostanu pa nikad ne priznaju koliko su glupi i tupi, a on samo raširi ruke i pogleda nekud u nebo. I vladika kaže da bih trebao. Hm, sreća pa ne kaže da trebam, onda ne bih imao izbora nego diplomirati. Sreća pa ne čita ove moje kolumne.

Nije kumstvo slama

Kumstvo je velika stvar, kažu. Dvojica poznatih ljudi su nekada bili kumovi. I još su, ne sjećam se da su, bilo koji od njih, manji ili veći od njih dva, ikad to kumstvo razvrgli. Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske i Abdulah Sidran, akademik i... Pisac, pjesnik, politički analitičar, kulturni radnik i djelatnik, čest učesnik na TV dvobojima i višebojima, kritičar i analitičar postojeće situacije i srpske i hrvatske nacije. Na TV dvobojima se pojavljuje samo uz pripadajući honorar. Manji je od svog djela pa mu na TV moraju dati posebnu stolicu i sto da može dohvatiti pod i da može držati glavu iznad stola. Neki zlobnici kažu da mu ni djelo nije veliko, ali mislim da griješe iako ne znam zašto griješe. Lakše bi mi bilo reći zašto ne griješe oni koji ne griješe nego zašto griješe oni što griješe, ali to je, šta bi rekao moj profa Behdžet Mesihović, ireleventno, što ne treba dokazivati. Elem, pored poznatog sarajevskog prijateljstva Marka Vešovića i Radovana Karadžića, postojalo je i jako kumstvo Abdulaha i Radovana. Ni jedan ni drugi nisu bili iste nacije. Ne, Radovan i Marko su bili nekad iste nacije, ali... Uh, što je ovo komplikovano. Da je tu Nebojša Vukanović, on ima višu školu, i to iz Nikšića, i to geografsku, on bi znao. Da sam diplomirao, znao bih i ja, ovako mogu samo nagađati, neuk i neprosvijetljen. Elem, kumstvo i prijateljstvo je trajalo do rata. I besplatno zdravstvo za neradnike je postojalo. Avdo Sidran je imao pristup zdravstvu, ali mu je kum Radovan bio puno bliži, kao doktor, kum i prijatelj. Pogotovo je tako u pola noći, kad čovjeka zaboli glava, ma koliko prazna i blesava bila, pogotovo ako pije na tuđi račun pa nema mjere i kočnica.

Muke po Abdulahu

Ne mislim ja da su Radovan i Avdo danas neprijatelji. Ali, Abdulah nema izbora. Živjeti se mora. I moj kum Meša je mene privremeno ostavio, ali ja mog Mešu volim pa neka crknu svi koji ne vole što ga volim. I ako on kaže da mu više nisam kum, on meni jeste, pa neka crkne od muke. Neka me neko kasnije podsjeti za Mešu, ima jedna jaka priča o Abdulahu Sidranu i Meši Selimoviću. A što se tiče kumstva... Jednom kum, vazda kum. Nisam ja Avdo Sidran da mi politika kumove rašćeruje. Elem, da se vratim na priključenije Sidranovo i doktora Karadžića. Dakle, zaboljela Avduku glava, kao što i šupalj zub zaboljeti zna. Zaspati ne može, u hitnu mu se ne da od straha praiskonskog od mraka i udbe, ne može doktora glavologa ni migrenologa zvati u taj nevakat. A zna da je kum skloniji pomoći nego brat. Zna da ga kum Radovan neće sikterisati no će ga saslušati, makar i u ta doba, i lijeka da će mu naći. Pa na brzinu okrenu tih šest brojeva. Bunovan glas mu se javi, a Avdo odmah, pošto je sebi najpreči, izloži svoju nevolju i glavobolju svome drugu i prijatelju. Glas ga i ne sasluša do kraja, nego ga posla u materinu. Abdulah je, umjesto kuma Raše, dobio nepoznatog čovjeka, probudio ga u gluho doba noći, nabihuzurio ga i sve što uz to ide.

Muke po Abdulahu II dio

Avdo ljutito spusti slušalicu i nazva opet. Pažljivije, polako čupajući brojeve iz bolne glave i pazeći da mu tusti prst ne uleti u pogrešnu rupu pri okretanju brojčanika. Ovaj put se javi budan glas. I Avdo odmah poče izlagati svoju bolnu štoriju i simptome. Čovjek ga, režeći, upozori da više ne zove ili će mu... Ne znam tačno, zaboravio sam kad su mi pripovijedali, ali sigurno nije lijepo to čime mu je prijetio. Avduka tada, uplašen prijetnjom, sjede pa ustade, prohoda malo okolo - naokolo stola, podiže se na prste, dohvati telefon i opet nazva. Sa strepnjom je čekao, spreman da odmah zalupi slušalicu ako se javi isti neprijatni glas. Ali, ovaj put, na Avdino opšte zadovoljstvo, glas je bio ljubazan. Abdulah, srećan što je najzad "nabo" pravi broj, ispriča svoje muke glavoboljne. A glas s druge strane, topao i kumovski, blago ga sjetova da kašikom nježno izdrobi na papiru aspirin, umiješa ga u malo vode, doda još nešto čega se ne sjećam (a rekoše mi) i onda to popije. Abdulah, pun vjere u svoga kuma Rašu, učini što mu je rečeno i... Prije prekida, ljubazno je nazvani nazvao laku noć. I gle čuda! Bol nakon ispijene ljekarije, nestade kao rukom odnesen! I Abdulah zaspa te noći, pun ljubavi za svoga kuma koji je za njega i u ta doba noći, spreman da pomogne u nevolji ljutoj, i pri tom pravi lijek za glavu zna. Pa naravno, i psihijatri su doktori za glavu, mislio je, pa za što bi drugo lijek bolje znali ako za glavu ne znali. Sutradan je Sidran htio zahvaliti svome drugu Radovanu K. za pomoć u nevolji, ali doktor Karadžić se ponašao čudno. Kum Avdo ga nikako nije mogao ubijediti da ga je zvao i da mu je on, Radovan, pomogao da izliječi glavu i mirno zaspe. Kum Raša je uporno odbijao da prizna da je prošle noći razgovarao sa kumom Abdulahom.

Ko je šutio o Meši S?

Uh, da, dobro me podsjetiste, ono o Meši Selimoviću i Abdulahu Sidranu. Događaj se zbio kad je urednik velike izdavačke kuće "Svjetlost" u Sarajevu, bio veliki Meša Selimović. Zasigurno je, pored evidentnog talenta za pisanje, imao i fakultetsku diplomu, za razliku od mene, inače ne bi mogao biti direktor velike državne izdavačke kuće kakva je bila sarajevska "Svjetlost". Bilo je to prije nego je veliki pisac Nedžad Ibrišimović objavio svog čuvenog "Ugursuza". Elem, Avduka je poslao svoju zbirku pjesama pod nazivom "Šahbaza", uredniku i direktoru "Svjetlosti", Meši Selimoviću. Nakon nekog vremena, Abdulahu su odlučili vratiti rukopis. Sekretarica je preko telefona, baš na onaj telefon na koji je Abdulah u nevakat mislio da traži pomoć od kuma Radovana, javila da mu neće štampati knjigu i da će mu na kućnu adresu, poštom, vratiti rukopis. Objasnila je kako je izdavački program "Svjetlosti" popunjen do daljeg, kako im se štampanje rukopisa ne uklapa u dugoročne, srednjoročne, a pogotovo u kratkoročne planove i da je čitavom uredništvu žao što je tako. Kriza, nema se, izgovori kakve mladi i stariji nadobudni pisci i pjesnici znaju napamet. Abdulah je, pretpostavljam, teško uzdahnuo, zahvalio, propeo se na prste i iz kredenca dohvatio bocu i čašicu. I čekao rukopis, da ga pošalje kakvoj drugoj izdavačkoj kući. Jer, kao što sam već rekao, književna vrijednost ne može umrijeti. Bacite na cestu dobar rukopis, i ako valja, za koju godinu će osvanuti, štampan i čitan. Ako valja, naravno. A Abdulahu Sidranu nikad nije nedostajalo samopouzdanja i upornosti u želji da postane veliki pisac i pjesnik. Nije ni moglo biti ništa drugo nego popunjenost programa i nedostatak para za štampanje genijalne zbirke poezije nazvane "Šahbaza". Jer, urednik, Meša Selimović, sigurno nije imao vremena da pročita rukopis. Jer, da je pročitao, shvatio bi koliko je genijalan, izbacio sljedeću knjigu predviđenu za objavljivanje, i ubacio njegovu, Sidranovu. Jašta, ne može biti nego to, mislio je samopouzdano kao i uvijek, Rašin kum Avduka.

Ko čeka - dočeka

Čekanje se isplatilo. Ne čekanje povrata rukopisa, ne čekanje objavljivanja. Jer, nije to kao danas, kad rukopis imate u kompjuteru pa ga odštampate kad vam se ćefne. Rukopisi su se tada kopirali po skupe pare, a Sidran nije nikad bio previše sklon kakvom radu kakvim pošten svijet zarađuje za nafaku i kopiranje rukopisa. Čekao je, možda jedini, ili jedan od dva primjerka rukopisa, da šalje dalje, nekom ko će pročitati, shvatiti koliko je rukopis genijalan, pa promptno štampati i prodati u sto hiljada primjeraka. I rukopis se pristojno vratio, kao što je teta sekretarica na telefon rekla. Sidran ga je odmotao, pomilovao i otvorio. I, gle čuda, iz rukopisa je ispao papirić. Sekretarica je, valjda, u žurbi propustila jedan mali detalj. Ostavila je u rukopisu cedulju urednika, cedulju čiji je sadržaj bio namijenjen isključivo i samo sekretarici Meše Selimovića na uvid, čitanje i postupanje. Na ceduljici ispaloj iz rukopisa, pisalo je, rukopisom urednika "Svjetlosti", Meše Selimovića, nešto o Avduki i njegovom rukopisu. Pisalo je, na toj ceduljici, sljedeće: "Netalentovan. Vratiti autoru".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.