Šizofrenija u majke jedina

Šizofreni lideri stvaraju nesrećne i nesređene države. Čupanje iz stvarnosti i tradicije stvara šizofrene, nesrećne i nesređene pojedince. U rano, prethrišćansko doba, naši helenizirani preci su se sukobili sa Rimljanima, borili su se da zadrže svoje grčke bogove i svoj način života. Isus Hrist se tada porađao u okrilju jevrejskog naroda, bio mažen i pažen, udaran i nepriznat, kao pravi Bog sveden na ljudsko tijelo. U to vrijeme je Baton Ilir na sebe navukao bijes Vječnog Rima svojim otporom romanizaciji. Od 25 rimskih legija kojima je Rim držao svijet, 15 je protiv sebe držao Baton Japod, ujedinitelj Ilira. I, naravno, časno je izgubio, kako to obično biva u borbi s jačim. I, nečasno umro kao sužanj u Rimu, kako to već biva sa slabijim. Ostao je u kolektivnom sjećanju na to ko smo i šta smo. Onda su došli Slaveni, tukli se sa Ilirima i još ponekim, dok nisu postali jedno, nekadašnji mi. Hrišćanstvo je dolazilo, na mahove ili polako, i osvajalo ljude, misionarski. Vjerovalo se na svoj način, prahrišćanski, sa vjerom u Njega, tiho, po izbama i pećinama, pod vedrim nebom, pod kišom i gradom. Kiša je bila blagoslov i dokaz Božje moći, a grad kazna i dokaz Njegovog gnjeva. Krivica se sticala rođenjem, tako da se kazna stalno očekivala. Katoličanstvo je došlo a da ništa nije promijenilo, ljudi su vjerovali u Boga kao i prije, sveštenici se ženili, a narod radio, živio i umirao, samo je kralj morao štogod potpisati. Forma je bila zadovoljena, preblagi hrišćani su ostali kakvi jesu, uglavnom. Da, postojala je i država, održavala se više antagonizmom komšiluka i voljom neke vrste Starog svjetskog poretka. Vojska države je bila slaba da se brani, još slabija da napadne, tu je bila da dadne koji gram težine pobjedničkom maču. A na svoje mrtve su hrišćani navaljivali veliko kamenje, tesali ga u stećke, da im ni mrtvima zemlja ne bude laka.

Šizofrenija prva

Prva šizofrenija je došla sa potomcima Turkmena sa istoka. Došli su na malim konjima, s mačevima i buzdovanima, brojni poput lišća i trave, sa tuđim jezikom i vjerom, da osvoje i pokore. Zemlja se tresla od težine njihovih konja i opreme, ljudi od straha. I, naravno, došli su da porobe i pogube one koji nisu s njima i neće da im služe. Slabu vojsku su odmah potukli, potkupljive generale kupili zlatom i ovi su, već po staroj navici kraljevih podrepina, povili glavu i uzeli novu vjeru i jezik. Onda su krenuli za onima koji imaju, onima koji su imali i stekli, pošteno ili nepošteno, da im uzmu to što imaju ili dušu da im otmu. Oni koji se nisu htjeli odreći svoje vjere i jezika, ostajali bi bez imetka, kako to već kod nas i danas biva. Nekada i bez glave, što i danas nije nepoznato u našim krajevima. One koji nisu prihvatili Tursku kao svoju državu, islam kao svoju vjeru, mogli su da žive, ne i da dostojanstveno žive. Sve njihovo, uključujući i mušku djecu, bilo je tursko. Još bebaste majke su, kako pisac bolji od mene reče, stavljale svojoj dojenčadi rakijave krpe na usta da nikad ne dorastu za tuđu vojsku. I ja se sjećam tih malenih starina, kad sam bio sasvim mali znam da je bio u Hercegovini ili Crnoj Gori poneki časni stogodišnjak od metar i po čiji su sinovi i unuci preko pola metra viši od njega. Hm, to bi moglo poslužiti kao dokaz da je rakija štetnija za rast nego za zdravlje... Gdje sam ono stao? Aha.

Šizofrenija druga

Onda je došla Austrija, sa svojim topovima, konjicom i pješadijom, postrojenim pod konac, potukli i otjerali turske sabljonosce. Hrišćani pravoslavci i katolici, dočekali su ih dvojako, i kao oslobodioce od Turske i kao nove okupatore. Muslimani samo kao okupatore. Muslimani i hrišćani ih, dakle nisu osjetili isto. Ali, i jedni i drugi su nastojali sačuvati svoj način života. Hrišćani su samo nastavili vjerovati u svog Boga, manje tajno i upadljivije, sad se smjelo. Osim toga, hrišćanima se otvarala, sporadično doduše, evropska hrišćanska civilizacija i kultura, muzika i slikarstvo, Beč i Pešta - neke od kolijevki zapadne civilizacije. Za narod koji je četiri i po vijeka bio odvojen od svojih evropskih korijena, i nije bilo tako loše. Srbi i Hrvati su, makar i kolonizirani, mogli najzad da se bave obrtom i trgovinom, a da im neko ne uzme baš sve i ne nabije ih na kolac iz zabave ili ako sakriju nešto žita da prehrane djecu. Hm, doduše, ljudi su i dalje krili žito i blago da im ne uzmu, majke i dalje bebama stavljale rakijave krpe na nos i usta, da ne narastu dovoljno visoki za K. und K. vojsku moćne Austrije. Dakle, šizofreniji su ovaj put bili izloženi najviše potomci onih koji su nekada davno uzeli vjeru i jezik osvajača. Turski jezik koji je bio i službeni, kao i arapsko pismo, zamijenjeno je hrišćanskim alfabetom. Ja razumijem taj gubitak jezika i pisma. Kao da meni, rabu Božjem Veselinu, neko kaže: "Čuj, paša moj dobri, ti od sad više nećeš pisati latinicom ni ćirilicom, pisaćeš arabicom. I još nešto, govorićeš arapski." Pa, ili mene više ne bi bilo tu, ili više ne bi bilo vrlog savjetodavca. Potpuno razumljivo je da je jezik, vjera i tradicija nadjačala kos najsamosvjesnijih. Hm, htio je i izvjesni Alkalaj (ne Sven, to je naš ne baš inteligentni političar) napraviti od nas ovdje u hercegovačkom i bosanskom pašaluku, jedan narod. Trebam li spomenuti da je bilo krvi do koljena? Ali, vratimo se na muslimane. Pokupili su hanume, đuturume i maksumčad, ukrcali sve u vozove i krenuli za Tursku. I dan - danji, potomci tih časnih ljudi koji se nisu htjeli odreći pisma, vjere i tradicije, žive tamo. Svoje su tlo izgubili, doduše. Ni onaj naš nesretni Aleksa Šantić ih nije mogao ustaviti, ni njih ni hrišćane. Ima naših muslimana sad u Turskoj na milione. Više nego hrišćana i muslimana u današnjoj BiH skupa, mislim. Hm, kasnije ih je ipak stigao novi šizofrenonosac... Hajde, dobro, i o tome ću.

Kemal šizofrenonosac

Tursku je u prošlom vijeku zatekla nesreća slična našoj kad su Turci došli ovamo. Došla je u liku jednog čovjeka sa turskim imenom i prezimenom i evropskim navikama i obrazovanjem. Na silu je ljudima oduzeo pismo i dostojanstvo. Jezik nije mogao. Dao im je alfabet sličan njemačkom, onom koji je on učio. Silom, sve silom. Kemal Ataturk je od feudalne azijske pokušao stvoriti kapitalističku evropsku državu. Uspio je u velikim gradovima. Dublje, naročito u azijskom dijelu, žene su i dalje išle pokrivene, ljudi su nosili fesove i živjeli po šerijatu, Kurdi i Azeri, kao i brojne druge manjine su pogotovo nastavili po svome. Nacionalno pitanje manjina nije riješeno, naravno. I istorija puna miliona ubijenih sabljom i ognjem, Jermena i drugih, ostala je. Ostala je i heterogena sredina koju je moguće jedino strahom držati na okupu, kao što je Tito držao Jugoslaviju. Ostala je velika šizofrena zemlja na čekanju za ulazak u evropsko prkno, odvojena od svojih korijena i Azijskog poluostrva i nepripadajuća Evropi. Zato sad ne može biti ni lider u Aziji ni Zemlja u EU. šizofrenija na kvadrat. Ali, vratimo se mi nesretnim nama.

Šizofrenija naša, treća

Srbija nije htjela u Austrougarsku, našli saveznike i kuraži da se odupru. Otišla i Austrija. Silom, naravno, nikad krvopija milom ne odlazi. Izgubili Germani rat i otišli u Beč. Ostala kraljevina, na razmeđi pogane istorije i još poganijih okupatora. šizofrenija nije otišla. Narodi različiti, prilično posvađani, čekali su novog okupatora. I dobili ga. Došli su Germani, pet godina su sprovodili svoje. I Italijani, provodili germansko. Očistili su prvo naše krajeve od pametnih i radišnih Jevreja, neke i od Srba, poprilično uspješno nas riješili veselih ljudi svijetlih duša i smeđeg obraza, Roma. U tome smo im i sami pomogli. Pa kad mi još neko kaže da smo spasavali Jevreje i Rome. Pa, gdje su sad? Kraljeva vojska je odolijevala. Digli su se avioni, dvokrilci, da odbrane Beograd pred moćnim Reichom. I izginuli, kao Iliri sa Batonom Japodom. Kralj podvio rep u Englesku, da se tamo junači. Partizani tada bili šaka jada, ali borci i ljudi koji su vjerovali u socijalnu pravdu i jednakost. Ne listom komunisti, ali hrabri ljudi. Onda su, postavši brojniji za bivše četnike i ustaše, postajali sve više komunisti a sve manje ljudi. Ubijali bi zbog ideje, često s leđa, kao Savu Kovačevića kad se zakleo da će ubiti Tita čim bitka prođe. Kao Ivana i Juricu ribara. Kao mnoge. Kao svakoga ko bi u vrijeme okupacije radio na željeznici, u pisarnici, na ulici, u magazi u koju bi svraćali Nijemci.

Šizofrenija četvrta

Ideološka čistka poslije 45-e, bila je jeziva. Ubijene su desetine hiljada. Ubijali su Boga u ljudima, istjerivali im dušu iz tijela utjerujući im pamet u glavu. Na Beliburgu su ubijeni svi, i oni koji su bježali zbog krivice i oni koji su bježali iz straha. Ubili Hrvati Hrvate, zbog ideologije, najvećeg zla svih vremena. Ubijali Srbi Srbe, zbog ideje, zatvarali ih i mučili. Ubijali muslimani muslimane, isto zbog ideologije. Tako je trebalo, da ne pomisli neko da su ubijani zbog nacije. O šizofreniji 1948, kad je Staljin trebao doći glave Titu, da i ne govorimo. O tome se još piše i čita. šizofrenija doživjela kulminaciju, potkazivao svak svakog, toliko je šizofreno bilo da se svašta nešto moralo dobrovoljno, spaliti kukuruz ili ubiti kozu, ili silom na dobrovoljnu radnu akciju otići.

Šizofrenija najnovija

Danas se šizofrenija ispoljava na najgori način. Ne mora se na dobrovoljnu radnu akciju, ali se mora vjerovati da se ne trebamo bojati jedni drugih. Mora se vjerovati da Evropa nema alternativu, da trebamo zaboraviti svoje kolektivne istorije za dobrobit boljeg života. Meni je teško povjerovati da je bespravno sagrađena austrijska OMV pumpa kraj moje kuće, progres za mene, nikakva trovačnica ni tempirana bomba. Ne mogu je pri ovoj pameti dići u zrak, u njoj rade ljudi, moja krv i moje meso, ljudi koji tako hrane svoju djecu. Austrijski okupator se neće ni osvrnuti na to, ja ću biti novi Gavro Princip, moj će narod dodatno satanizirati. Ništa time neću napraviti. Novi svjetski poredak bi, možda, da se poistovijetim sa neznanim Evropljanima prije nego sa svojima? Mogu ja svoje starce strpati u starački dom umjesto da se sam brinem za njih, lakše je to. Ali, eto, neću. Mogu i dijete zaćerat kad mu bude 18. Neću ni to, valjda sam nazadan i neevropski nastrojen. Mogu da se solidarišem sa Zlatkom Lagumdžijom i Hrvatom po službenoj dužnosti, Željkom Komšićem, da podržim te "proevropske snage" i "proevropsku koaliciju", kako se god to zvalo. Da skupa s njima osjetim blagodeti novog evrokredita. Ali eto, neću. Radije ću pokupiti sve staro i nejako pa u taj turski Kurdistan i tako pobjeći od Incka i njegovih, kao muslimani kad je prošli put došla Austrija, samo ako tamo mogu zadržati svoj jezik, svoja slova, svog Boga i svoj način života.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.