Sisanje vesla panonskog mornara

Ja ne znam zašto neki misle da Dino Gremlin, nekadašnji sarajevski dječji pjevač sa presađenom kosom, ne smije mrziti Srbe. Neka čovjek mrzi Srbe koliko hoće. Ima njih još koji mrze Srbe. Istina, ne volim ni ja sve Srbe. Mladen Ivanić mi ide na živce. Nataša Kandić i Vuk Drašković, takođe. Ima njih još, samo neću sad da se prisjećam, da ne moram leksilijum popit'. Osim toga, kad na internetu ukucate "Serbs" ili "Srbi", ako ne znate za Teslu, Popova, Andrića, Preloga, Kusturicu, Đokovića i Skagovića, Petra Petrovića i šaroliku istorijsku, umjetničku i naučnu kompaniju, na dobrom ste putu da postanete srbomrzac. Ja ne volim ni sve Hrvate i sve Muslimane, ali šta ću, toliki sam nikakav hrišćanin da ni pošten post ne znam ispostit'. Tog Dinu Gremlina, recimo, ne volim. Između ostalog i zato što je otišao po pare u Beograd, da poput Miljenka Jergovića, poliže šta je popljuvao tih devedesetih godina prošlog vijeka. Ne smijem se pričestit' ni kad ništa ujutro nedjeljom ne okusim, nikad nisam siguran s koliko sam ljudi i zašto u zavadi, počevši od onog nesretnog Abdulaha Sidrana, čemernog Marka Vešovića pa do kukavnog Mileta Stojića te do onog rugobnog Miše Marića i velikobošnjačkog matorog mučenika Jovana Divjaka. Pogotovo ovaj sad post nemam šanse izdurati, jerbo ima vodeni, uljni, riblji i ko zna još koji dio. Ako ništa, dirnuću kakvu đakoniju pa liznut' prst... Pa kako ću volit' sve ljude bez razlike kad sam takav? Ne volim one Korejce što jedu paščad. Ni Kineze koji jedu paščad. Ubijaju ih u kipućoj vodi, ubadaju štapovima dok ne umru u mukama i vrelini. Onda ih lakše ogule, skuhaju i pojedu. Pa kako može čovjek da voli te psožderce? Barem da ih nekako ljudskije ubiju prije nego što ih požderu. I ja psima dajem ono što su nekad bile životinje, ali... Kako god, imaju ljudi pravo da mrze, pa eto, makar i Srbe. A i zašto bi ih taj Dino volio? Nije Srbin. Njegov se narod borio protiv srpskog u ratu, srpski protiv njegovog. I Francuzi mrze Nijemce, ma šta nam ovdje servirali kao priču o vjekovnim neprijateljima koje je Evropa ujedinila i sad se vole kao Bred Pit i Anđelina Džoli. Ima i Srba koji mrze Srbe, i to većinu Srba. Miro Lazović i Mirko Pejanović, sarajevski Srbi po službenoj dužnosti, recimo. Pokazuju to riječju i djelom. Jedan je čak od Turske (vidi prošli broj) primio odlikovanje za predano služenje turskoj stvari na Balkanu. Marko Vešović izjavio čak da mrzi 95 odsto svojih Crnogoraca. A neki se digli protiv nesretnog Dine Gremlina, kao da im je on lično organizovao ubijanje Srba po Sarajevu, što na Kazanima i u logoru u Hadžićima, što u kasarni "Viktor Bubanj" i po ulazima i podrumima olimpijskog grada. Nema mali hodžica petlje za ubijanje, što je dobra osobina, Bog je rijetkima dadne. Nema ni za pjevanje, ali to nije grijeh. Dao mu je Bog valjda nešto drugo, nisam još otkrio. Da je nedostatak sluha krivično djelo, Đorđe Balašević bi već služio tri do četiri doživotne zatvorske kazne.

Paćenici bez granica

Suditi mogu samo Bog i mala djeca. Prvi zato što je Bog, drugi jer im duša još nije orutavila od grijeha. Ne osuđujem te paćenike što su išli na Gremlinov koncert, nedostatak ukusa za muziku je masovna pojava. Ni one koji su snimili film o Saši Lošiću i "Plavom orkestru", još jednoj grupi infantilnih sviraca i pijevaca. Zajedničko Dini Gremlinu i Saši Lošiću je to što pjevaju s jednom nogom u zraku. Priznajem, zbog toga im se pomalo i divim. Meni bi se grlo odsjeklo da tako moram pjevati, plus bi me bilo stid ćaći i materi na oči poslije toga. Uglavnom, jedan režiser iz Sarajeva je snimio film o Saši Lošiću - Loši kao da se radi o pravom muzičaru. Kao da se radi, u najmanju ruku, o Džoniju Štuliću ili Vlatku Stefanovskom. Ispalo je, barem u tom filmu, da su ti nesretni mladići obilježili jednu epohu. Možda nekome i jesu, ako je epoha kvalitetna kao Lošićeva i Gremlinova muzika. Onda su još napravili emisiju na Federalnoj televiziji, o tome kako je nekada bilo lijepo i o tome kako je "brutalna agresija" sve uništila. Ono "Prije rata nismo imali ništa a onda su došle Švabe i uzele nam sve". Nemam ništa protiv onih koji su, po ko zna koji put, išli u Sarajevo na koncert profesionalnog vojvođanskog paćenika, Đorđeta Balaševića. Išli su kolima, kombijima, autobusima, iz Bosne, Hercegovine, Srbije, Hrvatske, da tuđu muku slušaju, i to u interpretaciji vremešnog debeljuce koji pati za Bosnom i Sarajevom toliko da dođe svakih par godina da pokupi pare od koncerta i ode kući. Ono što mi se nije svidjelo je to što su sarajevski mangupi prevarili hiljade ljudi. Političari iz Sarajeva varaju decenijama cijeli svijet, ali kad neko sa društvenog dna, za pare prevari živa čovjeka, pogotovo hercegovačkog, onda sam ljut. Mnogi moji Hercegovci su se smrzli u prepunoj "Zetri", iako je dvorana bila dupke puna. Grijanja, naime, nije bilo. Spajalo se neugodno s beskorisnim. Ljudi su se trljali jedni od druge i tako se grijali. Hm, nije to loše, tako su valjda neki od mojih poznanika i prijatelja bili barem malo bliže seksu nego inače. Ide mi na pankreas, naime, to što su "Sarajevci" prodali pet do šest hiljada karata više nego što je bio kapacitet "Zetre", tako da je tri-četiri hiljade ljudi ostalo napolju, pred ulazom, iako su platili karte za slušanje Đoletovog paćeništva. Slušanje tuđe muke nisu doživjeli, a platili ljudi pošteno. Zamislite, molim vas, da pošteno platite kartu za rimske gladijatorske igre, a ne puste vas. Ili da hoćete gledati kako u areni lavovi jedu hrišćane i Jevreje a ne daju vam ući jer je tribina arene već puna sadista sretnijih od vas. Ipak, nije sve bilo tako crno. Dobra prijateljica mi reče da je Đole ovaj put bio kudikamo manje patetičan nego inače. Valjda se i sam sebi smučio od silnog prenavljanja o ljubavi za Bosnom i Sarajevom. Po patetici je svojom patnjom za Sarajevom bio skoro dostigao patnju Miše Marića za Mostarom. A niti je Đole Sarajlija, niti je Mišo Marić Mostarac. Osim po količini para koje su uzeli iz Mostara i Sarajeva. Pare su muka živa, znate i vi, i vi koji ih imate i vi koji ih nemate. Opet, kažem, ako neko voli tuđu muku slušat', aferim, neka ide na koncerat opet kad Đole, panonski moreplovac, dođe patiti.

Mučenik Rade

Nije Đole jedini koji pati za pare. Onomad je i sjajan glumac, Rade Šerbedžija, patio u Mostaru, i to za 25 konvertibilnih maraka po glavi! Puna velika sala Hrvatskog Doma Herceg Stjepana (Vukčića) Kosaće, patila s njim. 800 mjesta! 20.000 maruna, miša mu šarenog, plaćeno za patnju. Ti jarca, čovjek kopa po cijeli dan da bi zaradio nesretnih 20 KM, a ovaj pijan stane na binu i zaradi za sat masu hiljada! Patnja je zlato. Sumnjam da su plemeniti Rimljani plaćali toliko u sestercijama da bi platili patnju Židova i hrišćana dok ih gladni lavovi jure po areni i žive žderu. Ne sumnjam da ima Kineza koji vole gledati kako pse žive kuhaju i bodu dok ih spremaju za obrok. Predrag Matvejević, bogati disident iz Zagreba, pati za 500 evra po nastupu. Nataša Kandić, ipak, kao profesionalna izvinjavačica i satanizator Srba, ipak pati za najviše para. Milioni su u pitanju. Ipak, nju razumijem bolje nego ovu sitnež koja pati za hiljade. Brate, ako se već patiš i kmeziš na pozornici, pati za milione. Milionima možeš pomoći puno ljudi. Nataša Kandić, borac za prava svih osim za prava vlastitog naroda, za sada je pomogla samo sebi. Stipe Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, svoju ljubav za Bosnu je platio sudbinom svog naroda u Bosni i Hercegovini, sve pateći za Bosnom. Uzeo čovjek grdne pare, više od Nate. Ali, polako, valjda će se sjetiti da na ovom svijetu ima ljudi koji stvarno pate, bili Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, pa bi mogla nešto od svojih prihoda, što legalnih što nelegalnih, donirati i u humanitarne svrhe.

Strava i užas Titove DNK

Moram navesti i jedan stravičan primjer iskorištavanja tuđeg bola. Svetlana Broz. Titova unuka, kardiolog po profesiji. Vodi "Centar za..." Ne znam više, muka mi i tražiti na internetu. Nešto za dobro, a protiv zla, kao i uvijek. A gdje? Pa, u Sarajevu, naravno. Napisala je jednu jezivu knjigu. Zove se "Dobri ljudi u vremenu zla". Prikazivala je u toj knjizi primjer dobrote u ratu, gdje su ljudi pomagali ljudima. Pisala je, moliću, o izuzecima. Meni je knjigu poklonila, ja je izbacio kroz prozor jurećeg voza, negdje između Lilehamera i Osla. Pročitao sam par stranica i shvatio da nesretnica iz Srbije hoće da dobre ljude u mom narodu prikaže kao izuzetke! I u druga dva naroda, s kojima živim! Htio sam babu da bijem, Tita mi! Izgledala mi kao opajdasto muško, ali je ipak žensko, pa je nisam tukao. Da, pojavila se u Lilehameru, među nama piscima, i u svojstvu unuke Josipa Broza Tita. Znate, stari šepavac je imao buran seksualni život, čini se nekad da su pola Juge njegovi potomci. Izgleda da mu je vršnjak najmanje u gaćama bio. I da je o kontracepciji znao onoliko koliko piše u Marksovom "Kapitalu". Uglavnom, ženetina je, kako mi rekoše, otišla među tu bosansku i hercegovačku starčad u Norveškoj i za skupe pare im prodavala patnju i svoju knjigu u kojoj s puno entuzijazma od njih pravi veću telad i duduke nego što su sami po sebi, veće budale nego one koje je od njih njezin dedo, Josip Broz Tito, napravio. To se desilo davnih godina, prije sedam-osam ljeta. Dugi norveški dani i skupa, a loša kafa, ražestili su me do te mjere da sam znao budan dočekati kraj dana i jutro. Noć je, naime, padala tek na par sati, između jedan i dva i nešto. Dan je bio dovoljno dugačak da joj kažem, pred svim piscima i organizatorima, da je užasna izvana i iznutra, da je grozan način na koji manipuliše ljudima i izvlači im pare, da je tipičan ratni profiter i posljeratni zločinac. Nisam puno postigao, i dan-danas paćenicima širom svijeta prodaje maglu i svoju nepismenu knjigu. Ne smeta joj ni obraz ni stid. Jedino što sam uspio je da na putu za Oslo, prema aerodromu, sjedne daleko od nas, da joj urokljive oči ne gledam. S kraja vagona je zurila u me kao da sam joj mrtvom djedu otkinuo i drugu nogu pa mu izvukao novčanik prije nje. Ja bih, da sam vi, izbjegavao soliti i duhaniti ove ljude o kojima sam upravo pisao. Ako vas zanima kakav je svijet, pogledajte oko sebe, ne moraju vam oni reći. Ne dajte da vam kroz krokodilske suze govore kakvi ste vi i vaši bližnji, znate vi bolje od njih. I, što je najljepše, neće vas niko praviti budalom i uzeti vam teško zarađene pare.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.