Široka voda i duboka voda

Često sam tih dana razmišljao kako je šteta da nije toliko poznata knjiga Ćamila Sijarića “U oslobođenom Jasenovcu”. Ako je logorološka književnost - od Tadeuša Borovskog do Danila Kiša - neizbježan dio istorije književnosti dvadesetog vijeka, jedna od najnezasluženije skrajnutih knjiga iz toga “žanra” je upravo ta pomenuta Sijarićeva.

Evo tek jednog ilustrativnog odlomka iz knjige: “Sava je ovdje - pred Jasenovcem, široka voda. Reklo bi se da je ovdje i duboka. Gledam njeno vodeno ogledalo, po kojem je prileglo proljetno sunce. To proljetno sunce nije danas veselo. Nego je danas to proljećno sunce tužno - jer ono pada po leševima! Okretali smo se desno i lijevo i gledali ljudske leševe. Nosi ih voda. Crne se na njoj kao kakve tačke koje se miču, putuju. Neke voda nanosi k nama - pa ih tako vidimo izbliza, vidimo im lica, svezane ruke, preklano grlo, naduven trbuh, sagorjelu kožu… Voda ih nosi, okrene ih, prevrne. Oni koje zauzme matica rijeke prolaze brže, a oni koje izbacuje na krajeve zaostaju: zaostaju tako kao putnici koji su se na putu premorili… Na sebi nemaju gotovo ništa - komad haljetka koji se na njima crni, ili ni to, nego im na suncu sijevaju goli trbusi, kukovi, leđa, noge, šije - već kako kome i kako kad. Poneki je od njih ženski leš, a neki muški - a podjednako su goli svi. Nad njima se viju rojevi muha, pa tako i ti rojevi odlaze niz Savu.”

Ćamilion

U većini biografija Ćamila Sijarića stoji da je pisac rođen 1913. godine. Međutim, neki znalci njegovog života tvrde da mu je u stvari rođendan sedamnaestog decembra 1912. godine. To bi značilo da mu ove godine obilježavamo stotinu i deset godina rođenja. Bilo kako bilo, barem mjesto Sijarićevog rođenja nije upitno. Riječ je o selu Šipovice u blizini Bijelog Polja. Ćamil Sijarić jedan je od onih pisaca koji su dosta kasno objavili svoje prve knjige. “Ram-Bulja” je zapravo objavljena kad je njezin autor već dosegao ono što Selimović u jednoj svojoj famoznoj sentenci zove “ružno doba” - kad je čovjek dovoljno mlad da bi još imao snove, a već suviše star da ih ostvaruje. Sijarić je svoje književne snove, međutim, ostvario. Tri godine nakon “Ram-Bulje” Sijarić objavljuje roman “Bihorci” koji mu je donio slavu na cijelom području ondašnje Jugoslavije. Za ovaj roman Sijarić je, naime, dobio jednu od onodobnih najuglednijih književnih nagrada čija je novčana vrijednost iznosila tadašnjih milion dinara. Bio je to tad izgleda neki ozbiljan novac jer je povodom ove nagrade nastala jedna od onih tipičnih bosanskih šala koja se, eto, pamti i danas. Ćamila Sijarića su, naime, nakon ove nagrade u igri riječi prozvali - Ćamilion. U narednih tridesetak godina Sijarić će objaviti mnogo zapaženih knjiga. Među njegovim romanima nakon “Bihoraca” ističu se “Kuću kućom čine lastavice” te “Konak”, od knjiga pripovjedaka nakon “Ram-Bulje” spomenimo “Zelen prsten na vodi”, “Naša snaha i mi momci” te “Na putu putnici”, a tu su takođe i putopisi (“Herceg Bosno i tvoji gradovi”) te pjesme (“Lirika”, “Koliba na nebu”).

Postojala je u antičkoj Grčkoj filozofska doktrina prozvana hilozoizam. Klaić je rječnički neutralno definiše kao “učenje da je sva materija, uključivši i anorgansku, oduhovljena”. Ćamil Sijarić je u južnoslovenskim književnostima primjer hilozoiste. U njegovom književnom svijetu važi ona sijarićevska - sve je nekad zborilo. Drveće, kamenje i  životinje ravnopravni su u Sijarićevom djelu s ljudima. Postoji u Sijarićevom djelu ta sugestivna aura usmenosti, taj bajkoviti kvalitet koji zna učiniti da njegov diskurs zvuči drevno. Vidljivo je to već i iz naslova Sijarićevih priča i knjiga: “Miris lišća orahova”, “Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke”, “Bor, ptice i ništa”, “Zelen prsten na vodi”, “Jedan trn na putu”, a da i ne govorimo o rečenicama. Evo, recimo, kako počinje pripovijetka “Miris lišća orahova”: “Bila nas je puna kuća: stric, pa strina, pa stričevići, pa mi sinovci - i nikad se, ni uveče kad se skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije među nama čula riječ ni koliko: potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao ružnu riječ, bilo bi to kao da se kuća prevrnula - i šta bi na to rekao naš stric!”

Banjaluka

Marko Vešović na jednom mjestu kaže: “Ćamil Sijarić je tvorac proznog opusa koji, nesumnjivo, ide u duhovno najgromadnije književne tvorevine nastale na našem jeziku nakon Drugog svjetskog rata”. Radovan Vučković ističe da sve Sijarićeve pripovijetke nisu, naravno, istog kvaliteta, no da njihov antologijski izbor predstavlja autora nesvakidašnje pripovjedačke sugestivnosti koju tvore dobar zaplet, poetska atmosfera, stilska gustina, jezičko bogatstvo i originalnost fakture.

Nekoliko sati uoči dolaska nove, 1979. godine Krleža je Enesu Čengiću ovako zborio: “Ćamil Sijarić je u svakom slučaju pažnje vrijedan pisac i mislim da ga kritika nije ocijenila i dala mu pravo mjesto. U početnim je danima bio pod utjecajem Andrića, ali se razvio kao osebujna stvaralačka ličnost (…) ukoliko je Andrićeva beletristika i bila u početku inspiracija Sijariću i tada je Sijarić bio interesantan, ali da je tako dobar pisac kakav se iskazuje pripovijetkom 'Hasan sin Huseinov', nisam vjerovao. Sasvim sigurno, to je jedna od najboljih stvari kod nas napisanih. Zapravo, ovo što Vam govorim trebalo bi da napišem, da štampam i kažem: Evo Vam Ćamila Sijarića, koji kod nas prolazi nezapažen.”

U izvrsnom eseju o Ćamilu Sijariću pod nazivom “Mitski pripovjedač” Marko Vešović se, među ostalim, prisjeća i jedne Sijarićeve besjede ponukane čitanjem Albera Kamija. Jasno je svima koji su pročitali makar i po jednu stranicu Kamijevu i Sijarićevu da ova dva pisca nemaju ničeg zajedničkog u poetikama, no apsurd usuda htio je, eto, da obojica poginu u saobraćajnim nesrećama. Kami je (četvrtog januara 1960. godine) poginuo vozeći se u automobilu, a Sijarića je (šestog decembra 1989. godine) dok je hodao ulicom udario automobil.

Naposljetku, a što nije najmanje važno, naročito u kontekstu toga gdje ovaj tekst izlazi: Ćamil Sijarić je u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata živio u Banjaluci. Radio je najprije za “Glas”, a zatim kao dramaturg u Narodnom pozorištu. I Banjaluka se tako upisala u životni put ovog velikog pisca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.