Sinko, samo radi svoj posao

Vi suštinski imate problem sa poštovanjem autoriteta uopšte, i iz toga razloga ne poštujete ni predsjednika, ni gradonačelnika, ni vladiku niti ikoga ko predstavlja nekakvu vlast. To je Vaše pravo. U tome ne vidim nikakvu zlonamjernost, međutim, htio bih da Vam skrenem pažnju da autoriteti (generalno gledano), ma koliko se to nama sviđalo ili ne - moraju postojati.

Prvi koji spoznajemo je onaj očev, bez kojeg svaka porodica stoji na klimavim nogama. On je tu prvi, glavni i najodgovorniji, a onda redom svuda postoji neko prvi - prosto, takav je poredak. Prvi pak treba da zna da zavisi od drugih, ostalih. A ostali opet treba da znaju da je prvi - prvi. Jednostavno, jedni bez drugih ne mogu, ni prvi bez drugih, ni drugi bez prvog. Tako je od postanja svijeta - od Adama, našeg praoca, čiju bogolikost nosimo i mi, ali i čije grijehe, nažalost, isto tako nosimo. U istoriji svijeta bilo je mnogo pokušaja da tako ne bude: neki su dizali revolucije, neki su zagovarali anarhiju i ne bi bilo tačno reći da su svi oni bili zlonamjerni, ali je istinito priznati da se svaka anarhija završavala tužno.

Da se vratimo našem problemu. Uopšteno, šta se zapravo zbiva sa ljudima koji poriču ili ne poštuju autoritete? Oni na kraju najčešće postaju jedini autoritet sami sebi. Podvlačim - postaju autoritet. Ne bi bilo zgoreg posumnjati da ste tim putem idući i Vi, uvaženi Nebojša, postali autoritet u našem gradiću. Imena često govore mnogo, ali Vaše ime doprinosi da pomislimo da niste sami i jedni u istoriji bili Nebojša. Stoga Vama, kao važnom autoritetu, pišem ovo zatvoreno pismo. Bez namjere da i jednim slovom udaram u temelje Vašeg autoriteta. No prije svega, radi Vaše slave i pravdoljubivosti, spomenuću Vam dvije-tri stvari:

1. Čini mi se da ste počeli od Bileće, kada sam Vas - kako se Vi žaliste - nazvao fićfirićem (istini za volju, nisam tada mislio samo na Vas, niti sam se obraćao isključivo Vama, pri tome i ne sluteći kakav ćete autoritet postati). To je bilo u bivšem Domu vojske; one godine kada je u Bileći izabran novi gradonačelnik, gospodin Babić. Ni do danas ne znam koja je on partija, ali sam siguran da je opoziciona. Lijepa slava bješe, sa puno djece u crkvi, ali su ljudi strašno bili zavađeni oko politike i izbora. Iako nikakav čovjek, kao vladika govorih cijeli dan o miru i pomirenju i podržah novog gradonačelnika, rekavši da je on sada prvi u Bileći i da ga svi moramo poštovati. Opomenuh se Sv. Save, opet uoči ručka u Domu vojske, i rekoh kako smo svi mi mali u odnosu na njega, prevashodno gradonačelnici i prvi ja (ima ta besjeda i snimljena). Usred te moje besjede, Vi se odnekud pojaviste (jer uvijek nekako kasnite). "Ne bismo trebali ovu zemlju predstavljati pred svijetom kao da u njoj žive samo lupeži i lopovi, jer je ovo zemlja Sv. Save i Svetog Vasilija", rekoh vidjevši Vas. Kazah to kao otac i vladika, ne pomenuvši Vaše ime ni jedanput (izvinite, nisam tada znao ni kako se zovete, a još manje u kakvu ćete gromadu izrasti!). Kad sutradan - zove me novi gradonačelnik. "Sve bješe lijepo, samo ne znam šta bi onome Vukanoviću", veli. Ništa ne znadoh tada. Zamolih ga još jednom da se sve smiri u Bileći". I smirilo se, slava Bogu.

2. Pominjete, vidim, i kako sam Vas napao na stadionu. "Dušo moja, piši ti šta hoćeš, ali nemoj da me slikaš gdje god krenem, to nije normalno. Makar bi bio red da pitaš da li možeš da slikaš", govorih Vam. Vi na brzinu odgovoriste da niste Vi slikali. "Kako, bolan", upitah, "kada sam te vidio da me slikaš dok sam sjedio Pod Platanima?" Vi se malo razabraste, pa rekoste: "Jesam, slikao sam". "Ja mislih da si Ti pošten, a Ti začas posla slaga", kazah mu, a potom dodah, "prođi me se". A Vi, kao veliki autoritet, narediste meni da ja prođem - i ja prođoh. Vi to danas nazivate napadom. Dobro, neka bude.

3. Treći put, koliko se sjećam, stajaste Vi i Vaš kamerman nasred vrata u opštini, na ulazu, a ja se ogriješih te rekoh: "Sklonite se sa vrata, seljačine". Inače, svakog ružim ko stoji na vratima ili na putu. A Vas mi baš bješe volja naružiti. Vi se skloniste, a ja nekako prođoh mimo Vas. Niti Vas pogledah niti više ijednu riječ kazah. A vi cijelom svijetu objaviste kako sam vas fizički napao. Kriv sam - nije moje da ljude na tako grub način oslovljavam. Nažalost, nije mi prvi put. No, na Vašu sreću, Vi iskorististe priliku da postanete još slavniji autoritet i žrtva strašnoga nasilja.

4. Četvrti put. Preobraženje, divna slava; naš narod, a došli i ljudi iz cijelog svijeta. Čudesna slava u čudesnom gradu. Mnogi od ovih ljudi me uvjeravaše da niti vidješe divnije slave niti divnijeg grada. U meni bješe veliki trepet i briga. Toliki narod, a i takvi autoriteti - predsjednik Republike Srpske, gradonačelnik Beograda, Kusturica, Tasovac i ostali. Svi se nešto raduju, hvale grad i ljude. Ništa mi nije pomagalo, ništa me nije tješilo. Stalno sam se preispitivao - zašto predstavljam ljudima stvari onakve kakve možda i nisu. Zar cijele godine ne slušamo od viših autoriteta, kao što je Vaš, da je sve samo zlo, bijeda i rugoba!? I stvarno pomislih da sam lopov, kriminalac i razbojnik. Najviše vjerovatno zato što ne vidim stvari onakvim kakve one jesu nego nekako uvijek ljepše. Ali nisu važne moje misli nego moja glavna briga bješe kako iz onolike gužve izvesti najvažnije zvanice na Crkvinu, na večeru. Ugledni su ljudi, došli su izdaleka, a i takav je red - da večeraju. Jedva stigoh na Crkvinu, kada Vi opet nasred puta sa onim svojim mikrofonom nekog intervjuišete. Prođoh mimo Vas i rekoh onim ljudima da oslobode prolaz. Svi se pomjeriše - osim Vas. Vi ste tu bili i stajali s punim pravom da ispitate one moje goste što ih cijele godine sabirah iz cijelog svijeta. Vidim, moji Vas ne miču (shvatam i ja već - autoritet je to). "Nije kulturno da ljude presrećete tu", priđem i zamolim Vas ponizno. Vi sa najvećim autoritetom rekoste da Vas ne diram i da Vi radite svoj posao. Jedan od onih mladića još poniznije Vas zamoli da sjednete i popijete piće, a Vi se na njega, kao vrhunski autoritet, osorno brecnuste i rekoste da nećete piće. Kazah onim mojim šmokljanima da Vas nose, maknu (izvinite, na trenutak sam zaboravio o kakvom se autoritetu radi), a oni Vas kumiše, moliše kao istinskog autoriteta. Moram priznati da sam u sekundi pomislio koliko je važan taj dan i svi ti ljudi, a kako ste Vi tako sebični. Sjećam se da mi je kroz glavu prošlo: "Bože dragi, budale". To je bila grešna misao. A druga je još grešnija bila, ali praktična. Pomislih da Vas, kao stari i iskusni bokser, nokautiram i da se večera makar s mirom svrši. Ali, u tom času, slava mu i milost, sjetih se Svetog Vasilija i rekoh ono što često govorim sebi i u sebi. I ona moja bokserska desnica pretvori se u ono što i treba da bude - u ruku blagoslova. Podigoh je i blagoslovih Vas, rekavši: "Sveti Vasilije neka ti sudi. Bolje on nego ja. On je milostiv - ako bih ti ja sudio, kuku bi ti bilo noćas". Okrenuh se i otiđoh, a Vi ste tamo, kao svaki povrijeđen autoritet, vrištali i pištali. Sreća moja, ništa od toga nisam čuo.

Sve dobro prođe te noći. Dadoše ljudi veliku pomoć majkama koje rađaju i onima koje bi to željele, a ne mogu. Slava Bogu! Ali, šta bi sutradan? Ništa od svega toga ne bi važno: ni Preobraženje ni slava, ni lijepe riječi onih divnih ljudi - samo se onaj moj blagoslov u prokletstvo pretvori, a Vi slavniji i važniji od slave grada postadoste. I čitaste mi pismo koje mi i ne poslaste. Valjda podrazumijevate da ja slušam Radio Koronu, a šta bih pametnije i imao raditi! Nisam čuo, ali mi oni što su Vas slušali (i oni što Vam se dive i oni što Vam se čude - jednoglasno rekoše: "Bogami se Nebojša grdno prepao". "Koga", velim ja, "Sv. Vasilija", kažu oni. E, hvala Bogu, što i nad svakim autoritetom veći autoritet ima.

Brate mili, ne mrzim Te ja nego, naprotiv, Bogu se molim i za Tebe i za sebe. Vidim da mi se tamo obraćaš kao grešnik grešniku. Nažalost, sinko, kao i u mnogo čemu drugom, ni u grijehu nismo ravni. Svaki moj grijeh je grdniji od Tvoga stotinu puta, upravo zato što na tako strašnom mjestu stojim: na tronu koji je uspostavio Sv. Sava, a utvrdio Sveti Vasilije. Kada bih se ja, grešni Grigorije, spustio sa toga trona, vjerovatno bi Tvojoj dobroti i bogobojažljivosti bio do koljena. Ali sam još tamo, Bog zna zašto i Bog zna još koliko. A sve dok sam tamo - dužan sam i otac i učitelj biti i (po riječi apostolovoj) grditi i u vrijeme i u nevrijeme. Moram biti autoritet.

Želim Ti svako dobro od Gospoda i Svetog Vasilija. I stvarno ne želim ničim narušiti Tvoj autoritet, pa Ti stoga napisah zatvoreno pismo (iako si Ti meni pisao otvoreno upravo iz suprotnih razloga - da uzdrmaš moj autoritet). Bog neka oprosti. Udarali su na mene i strašniji autoriteti od Tvoga. Utjeha je što su udarili strašniji autoriteti i na svetitelje koji služiše na ovom mjestu na kojem služim i ja grešni. Ovo Ti ne napisah ni zbog čega drugog (ni zbog svoga ni zbog Tvoga autoriteta) nego radi svoje i radi Tvoje duše. Ja ovako, a Ti - kako reče Sv. Vukašin - sinko, samo radi svoj posao.

Episkop zahumsko-hercegovački i primorski

(Zatvoreno pismo episkopa zahumsko-hercegovačkog Grigorija Nebojši Vukanoviću od 25.8.2011. godine)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.