Silovanje kulture

Špancirao po cijelom gradu, sve do 4 sata popodne. Vala, iako znam da ti opasni militantni ljevičari koji su mi prijetili spavaju do dva popodne, neki bi me upratio. Išao sam i na pjesničke susrete Književnog kluba Novo Sarajevo, da predstavim Književni klub Mostar i u naše ime, mostarsko i hercegovačko, potpišem bratimljenje sa sarajevskim KNS. Dođoh, vidjeh, predstavih, potpisah. Još sam se špancirao po Sarajevu malo, kupio nekoliko svojih knjiga u knjižari svog izdavača (imam popust) za poklonit prijateljima. Stid me reć, nemam kod sebe nijednu od 12 knjiga koje sam objavio... Osim zadnje. Nova mi izlazi tek za dvadesetak dana, u Sarajevu. Šaljem ljude na Internet da vide koje su mi knjige izašle. Bruka, kastig, balek... Jedino mi mater kod mojih ima sve i ne da ni meni da ih iznesem iz kuće, zna da neću vratit. Inače, mojih knjiga ima u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i gradovima koji gravitiraju tome. Prevođene mi nisu, književna scena Federacije i RS je privatizovana, nije lako dirnuti u nečiji ratni plijen. A književne scene Federacije i RS su, čini mi se, ratni plijen nekolicine ljudi. Čak ni najčitanija knjiga u Biblioteci Grada Sarajeva - "Ja sam pas i zovem se Salvatore", nije ni blizu pokušaja da se prevede na neki strani jezik. Eto, tako vam to biva kad ste pogrešne nacije i konstitutivan, pa još ako se usudite izreći šta mislite. Stave vas fino "na led" i pametno prešute i izguruju. Džaba nagrade i tu i napolju, led je led a nered je red. Ali, to je još mala maca prema tome kako stoji situacija sa mojim knjigama u Republici Srpskoj, gdje živi većinski moj narod koji govori jezikom kojim i ja pišem. E, tu stvar postaje jako lična, ličnija nego u Federaciji. O tome ću malo podrobnije, neka mi oproste izvjesni krugovi u RS, iako znam da neće oprostiti - baš kao ni ovi u Federaciji. 

Mile i Hadžem u igri na suživot i smrt književne scene 

Književna scena u Federaciji je ratni plijen ekipe skoro pa umrlog magazina BH Dani. Ivan Lovrenović, Marko Vešović, Mile Stojić, Enver Kazaz i još par njih su, na moje opšte zgražanje, bukvalno pomeli književnu scenu u Federaciji. Mogu im oprostiti što su od Miljenka Jergovića napravili pisca, ali to kako je Andrej Nikolaidis postao književni lumen, to je za roman u nastavcima. I to za nesvarljive i nečitljive crtice vlastite mržnje prema vlastitom ocu i zemlji koja ga je u ratu nahranila i u čijoj vladi sad radi (Crna Gora, op. a.). Postao je član društva pisaca BiH po automatizmu, čim se zakačio sa Emirom Kusturicom. Skupljao se novac za sadašnjeg Milovog zaposlenika kao za kakvo nesretno dijete kojem hitno treba bubreg, da skupi 12.000 evra za Kusturicu. Usput, ja sam morao čekati godinu dana skoro, i to poslije osam objavljenih knjiga i nekoliko prestižnih književnih nagrada. Hm, "Mama Leone" Miljenka Jergovića je dobar roman, neću dušu griješit. "Sarajevski marlboro" smrdi na neiskrenost i lošu konstrukciju, iako se da lako čitati. Doduše, može se prodati naivcima u Beogradu i Zagrebu. Ovih nekoliko novih ni pas s maslom ne bi pojeo, počev od "Dvora od oraha", preko "Rute Tanenbaum" pa do ovih novih od kojih znam samo početke. Ja, inače, volim loše romane. Tu naučim kako ne treba pisati. Zato sam "Rutu Tanenbaum" pročitao do kraja. Užas. Ručak počinje u jednoj a nastavlja se u drugoj kući, Jevreji rade kao željezničari i stanuju gdje nikad nisu, govore kako nikad ne bi, likovi bez razloga mijenjaju karakter... Skoro pa Nikolaidis. Hm, gdje sam ono stao? Aha... Današnju književnu scenu u Federaciji vodi kolumnist heftičnika BH Dani, Mile Stojić. Zaposlen i na TV kao urednik nečega i još ponegdje u državnim strukturama. Dobitnik nagrade Društva pisaca za prošlu godinu, za zbirku poezije "Među zavađenim narodima". Ime sve kaže, zar ne? I o čemu i kako ju je dobio. I to, naravno, kao disident od formata i zanata. Nema ništa protiv mene ali, eto. Mile, ovo nije lično, samo da znaš. Inače, voli sebe povesti u Grac, kao mladog i perspektivnog umjetnika, da predstavi bh. književnost. I svog prijatelja, pjesnika Hadžema Hajdarevića. Vole ljudi putovati, valjda. Na državni trošak, naravno, uz sinekure i ostalo, ljevičarsko-disidentski. Usput gledaju da niko ne iskoči nepozvan na kulturnu scenu, njih se mora prvo pitati. U nedostatku njih, pitati Marka Vešovića ili Envera Kazaza, bosanske ideologe pretežno nečitljivog izričaja (diskurs, registar, muško i žensko pismo, poetike vremena, zle ideologije, fašizam i antifašizam pa sve to skupa i nasumice... Vešović voli o vađenju utrobe, raščevrljivanju vilica itd. Kastiga dva). Marko je kumovao smrti Maka Dizdara, popljuvao je njegovog Kamenog spavača, djelo epohe hercegovačke i bosanskohercegovačke književnosti. Stavili su bili "na led" i Nedžada Ibrišimovića, sjajnog pisca i jako pametnog čovjeka. Mrzi Srbe, pa šta. Ni ja ne volim, recimo... Hm, ne mogu se sad sjetiti, ali sigurno negdje postoji narod koji ja ne volim. Očistili su književni scenu Bosne i Hercegovine (federalnog dijela) od većine srpskih pisaca, ne samo od Dobrice Ćosića i pokojnog Kapora, posthumno su i Njegoša svrstali među četnike - čovjek živio prije 150 godina. Zamalo je i Andrić stradao, da nije Nobela dobio i on bi "na led". Ni Meša Selimović ne bi bolje prošao, izjašnjavao se kao Srbin i bio Srbin kakav ja nikad neću biti. Ime ga spasilo, "na led" bi i on kao ja i Ibrišimović. Darija Džamonju i Hajrudina Ramadana, pokoj jednom i rahmet duši drugom, smrt je spasila od njihove dalje torture. Sad kad su mrtvi, sjete ih se sa krokodilskom suzicom u oku. Ja se još ne dam, sve dok ljudi čitaju i kupuju moje knjige. Nije istina da ljudi ne čitaju i nemaju para za knjigu. U Sarajevu me ljudi redovno odvedu (skoro za ruku) u knjižaru, kupe moju knjigu koju počesto već imaju kući, da im potpišem. Eto, tako stoje stvari. To o "nečitanju" i "nepismenosti svijeta" je samo izgovor za one koji pišu tako da ih ni matere ne čitaju iako ih one još uvijek vole i sve bi učinile za njih. 

Narodna biblioteka Ranko Risojević 

Ja se vodim onom, skoro pa narodnom poslovicom "Ko pita - ne zna". Dakle, kad nešto ne znam - pitam. Čujem, eto, da mojih knjiga baš i nema kupiti u RS, osim u Banjaluci, u jednoj knjižari. Stalno me neko iz Banjaluke pita gdje se mogu kupiti moja načertanija. Iz iskustva znam da tamo ništa nisam objavio, da nikad nisam imao promociju knjige u Republici Srpskoj, a Srbin sam već 43 godine i objavio sam 12 knjiga, sad će i trinaesta. I to ne o svom trošku ili od iskamčenih para, objavio sam kod pravih izdavača, još dobio i solidne honorare za naše prilike. Hm, doduše, neki doštampavaju knjige bez mog znanja, ali neka, moraju i oni živit. Lažem, krivo mi je, ali u ovoj nesreći od države i bezakonja (Svazilend i Džibuti su tu negdje po korupciji gdje i BiH), ne mogu im ništa. Hm, da, dakle, ja kad ne znam - pitam. Pitam kako je to u RS, pitam ljude kojim vjerujem. Imam taj fb, nikom ne odbijem zahtjev za prijateljstvo, koga sunce grije ni meni nije mrzak. Dok ne dokaže suprotno. I, saznam tako da Narodnu i univerzitetsku biblioteku Republike Srpske suvereno i po pravu ratnog plijena (slično onom u Federaciji) suvereno vodi vremešni Ranko Risojević, v.d. direktora te institucije. Godinama se dobro odupire, penzionisanju još bolje. Drži se za funkciju kao mačka za kaput kad je hoće izbaciti iz toplog ormara. Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske, centralna bibliotečka ustanova u RS, ne zadovoljava potrebe čitalačke publike već isključivo potrebe Ranka R, tako mi vele. Izdavaštvo se propinje do njega, ali on je previsoko na funkciji, o tome da ne doprinosi bogaćenju kulturnog života RS da se i ne govori. Kažu mi ljudi kojima vjerujem. Dobio sam to uz informaciju da mojih knjiga nema u toj biblioteci, kao ni novijih izdanja ili dobitnika najprestižnije nagrade za roman u Ex - Yu, NIN-ove nagrade. Nije čovjek našao za shodno da biblioteka otkupi knjige, eto. Pare mu, valjda, trebaju za nešto drugo. Promocije u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci uglavnom su rezervisane za pisce džepnog izdanja. A zašto to? Izvor mi nije znao reći. Ni zašto je katalogizacija takva da je bolje da je nema. Kažu da je tu zaposlio sina i naokolo još ponešto rodbine. Pošto kupio - po to i prod'o. Iako, o čovjeku puno govori i ono što se o njemu može izmisliti a da bude vjerovatno. A sve mi se čini da je istina, izvor mi je pouzdan. U penziju mora, iako je čovjek (ili je bio) u Senatu RS, a i sam piše. Ali, da ne izmakne sve kontroli, čujem da je već postavio nekoga kome može vjerovati, nekoga ko ga smatra kandidatom za Nobela i ko će ubuduće paziti da moje knjige i knjige iz užeg izbora za NIN-ovu nagradu ne dospiju u privatnu prčiju Ranka Risojevića zvanu i Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske. Dakle, čitalac u RS umjesto novijih izdanja i regionalnih klasika, ima Ranka kao opciju. Pa, mislim nešto, ako je i od Srba, previše je. Ako su se borili da im kultura bude džepno izdanje iz džepa Ranka R. bolje bi bilo da su se izborili za bolju kulturu. 

Rat Miletu, Hadžemu i Ranku brat 

Rat je bio užasan, mir nepodnošljiv, silovanje kulture neizdrživo. Skoro kao i silovanje istorije, učiteljice života. I profesorica književnosti je tako nekako prošla. Soroš i kompanija su svojim parama u Federaciji učinili knjigu bezvrijednom. Knjige su se štampale zbog političke i ideološke pozadine, skršeni su milioni u multietičare i multikurajberluk. U pozadini su bile isključivo i samo pare, strane i domaće. Usput se čistilo od "drugih" i ideološki nepoželjnih pisaca. U RS se desilo drugo, na opštem grabežu za ostatke "kulturnog radništva" došli su ljudi bliski vlasti i na vlasti. Čistilo se, naravno, zbog imena i prezimena pisaca pa do nebliskosti sa likovima poput Ranka R. Ponašali su se prema knjigama kao prema vlastitom izvoru prihoda, uhljebljavanju rodbine i prijatelja i pothranjivanja lične sujete. I, ako se ovako nastavi, ostvariće se kukumavka netalentovanih piskarala, svi će biti nepismeni i čitaće samo račune i autobuske karte.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.