Segregacija ili sloboda

Zaista, kada prvi put čujete da u jednoj zgradi svoja prva znanja, jedni pored drugih, stiču mali Srbi do podne a mali Bošnjaci od podne, ili mali Hrvati u jednom dijelu, a mali Bošnjaci u drugom dijelu školske zgrade, imate osjećaj da ta djeca žive svoje školske živote u getoima. Međutim, da li je ikada bila organizovana javna debata o ovoj pojavi u bh. obrazovnom sistemu? Da li su ikada neistomišljenici mogli da razmijene argumente o ukidanju ovih škola. Bojim se da nisu. Čujemo samo ponekad, a u posljednje vrijeme daleko češće, kako takve škole treba ukinuti i kako se treba obračunati sa segregacijom, te konačno kako u cijeloj BiH treba osigurati integrisane škole.

Oprečni odgovori

Gdje se sve nalaze "dvije škole pod jednim krovom"? Rasute su po cijeloj zemlji, bez izuzetka. Kada je ne tako davno za jedan sarajevski sedmični list ombudsman za ljudska prava u BiH iz reda hrvatskog naroda izjavila da su "sredine u kojim postoje dvije škole pod jednim krovom, još jedine preostale multikulturne sredine", brzo su reagovali neki građanski intelektualci rekavši da tako nešto nipošto ne bi smio reći neko ko treba da štiti ljudska prava. Malo nakon toga, napravljen je drugi intervju: sa ombudsmanom iz reda bošnjačkog naroda. Taj ombudsman se ogradila od izjave svoje koleginice rekavši da svi kao građani možemo govoriti što želimo, ali ne i u ime struke. Ono što je zanimljivo jeste da su zaštitnice ljudskih prava iznijele sasvim oprečne odgovore na sljedeće novinarsko pitanje: Da li imaju pritužbe građana na račun ovakvih škola? Prva je rekla da nemaju i da se roditelji nisu žalili zato što im djeca pohađaju takve škole, a druga da ima sličnih pritužbi. O prvoj su iste one novine za koje je dala intervju prije njenog izbora na ovu dužnost pisale da je "Čovićev kandidat za ombudsmana", a druga je tipičan sarajevski "nezamjerajući mainstream", što bi značilo: "uvijek reci ono što čaršiju neće uznemiriti i što neće poljuljati tvoj položaj".

Iz drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava takođe su se mogle čuti riječi osude o postojanju ovakvih škola. Međutim osim jakih riječi, nema argumenata koji uvjeravaju da su podijeljene škole zlo. Možda i jesu najveće zlo, ali treba javno reći zašto. Možda su i jedina prava mjera obrazovanja u ovako uređenoj BiH?

Jednonacionalna odjeljenja

Dakle, krenimo redom! Gdje nastaju takve škole? U sredinama gdje je moguće napraviti istovremeno nekoliko odjeljenja sa učenicima jedne nacije, pored istih takvih odjeljenja druge nacije. Tamo gdje roditelji biraju da im djeca idu u škole u kojima uče prema svom nacionalnom programu. Ovo je veoma važno naglasiti, jer recimo u Sarajevu ne bi ni bilo moguće napraviti takve škole naprosto zato što ne bi bilo dovoljno djece za jednonacionalna odjeljenja iz reda hrvatskog ili srpskog naroda. Danas u razredima sarajevskih škola, ako ih uopšte ima, sjedi svega par učenika druge nacionalnosti osim one većinske. I ne, nije to nikakvo prebrojavanje krvnih zrnaca, nego iznošenje činjenica. Nije to nikakav separatistički zahtjev za uvođenjem takvih škola nego iznošenje činjenice da sve i da neko poželi da školuje dijete u takvoj školi prema svom nacionalnom programu, to ne može dobiti, jer nema dovoljno polaznika za takvo obrazovanje. Možda to ne bi bio niti sasvim neopravdan zahtjev, jer bi ta djeca imala konačno svoj vjeronauk ili bi, recimo, za vrijeme vjerskih praznika onih koji su u manjini škola bila zatvorena, a ne bi, kao što je to sada slučaj, u razredima stršile prazne jedna ili dvije školske klupe. Kada je većinski vjerski praznik, škole su zatvorene baš kao da je državni praznik, a kada je neki drugi, tada sva djeca znaju de je "mali Marko" drugačiji i da slavi svoj praznik kada ga niko ne slavi. Njegova je stolica prazna toga dana, svi se mogu baviti njegovom posebnošću i privatnošću, a njegovo ime je zapisano grafitnom olovkom u dnevničkoj rubrici Napomene: "Božić, ne zapisivati".

Šta ovdje nije u redu? Na prvi pogled je sve sasvim u redu, no ipak uz slobodu poštovanja vjerskih praznika, na prvi pogled sasvim zadovoljenu (jer Bože moj: časovi su opravdani), vidimo istovremeno i klasičnu diskriminaciju u školi. Za vrijeme jednog praznika škole zatvorene, a za vrijeme drugoga samo nema onih jedno-dvoje koji slave taj praznik. Pouka za djecu? Oni su drugačiji od nas. Oni slave kada mi ne slavimo. Da li znamo kakav je taj njihov praznik i dijelimo li ga sa njima? Ne.

U integrisanim školama, u kojima svako dijete treba da uči izabrani maternji jezik, koliko djeca uistinu uče taj jezik? Koliko uče gramatiku ili pravopis? Koliko čitaju djela klasika i novijih uglednih pisaca: Srba ili Hrvata? Da, možda pročitaju djela nekih odabranih prema ukusu sarajevskog kruga i to bi bili srpski i hrvatski pisci. Koliko nastavnici posvete časova u toku školske godine da djecu nauče gramatici maternjeg jezika onih koji su u manjini? Trebalo bi malo zaviriti u te nastavne planove pa vidjeti da od svega što bi trebalo učiti ostaje samo ocjena u svjedočanstvu iz tog jezika i ništa više. A nije li izbor jezika kojim pišemo i govorimo upravo glavni izbor našeg nacionalnog identiteta ili naše temeljno pravo poput slobode govora?

E sada treba o integrisanim školama postaviti pitanja analogna pitanjima koja se postavljaju o "dvije škole pod jednim krovom". Da li integrisane škole predstavljaju klasični oblik diskriminacije? Da li je možda u takvim školama nepravda čak i veća od famozne segregacije koja se pripisuje ovim prvim školama? Upravo zato što je u ovim drugim školama nepravda dobro skrivena pod maskom multikulturalnosti. Nažalost, podjele u takvim školama su velike, mnogo veće nego zidovi koji dijele učionice u podijeljenim školama, ali o tome se javno ne govori. Nevidljivi zidovi jednako dobro dijele kao i oni vidljivi. O tome treba napokon početi javno govoriti, jer je svaki prigovor podijeljenim školama postao prećutna pohvala onima koje to nisu. Jače i neugodnije odzvanja ime Petar u jednoj sarajevskoj građanskoj školi, vidljiviji je njegov poklonjeni slobodan dan za Vaskrs, upadljivije je njegovo opravdano odsustvo i čudniji je njegov jezik koji se ne uči u školi - nego što je to slučaj u nacionalnim školama koje dijele istu zgradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.