Savina svjetlost

Rijetko ko ima sposobnost da sluša, da prihvati pokudu a ne samo pohvalu, i da svoj ego smota u džep, prepustivši nekom drugom, boljem i sposobnijem, radno mjesto, političku poziciju, katedru, fotelju ili mikrofon. Ja slabo slušam, nisam neki slušač niti poslušač, i sad ću da prekršim još jedno pravilo lijepog ponašanja: napisaću koji redak o izložbi koju nisam ni vidio, o izložbi kojoj nisam prišao ni na kilometar, a kamoli bacio pogled na platna, na slike. Ipak, najviše ću da pišem o slikaru čije su slike bile izložene; o Savi Šumanoviću, o platnima koja su, hvala Bogu, došle u Bajnu Luku i obasjale ju ravničarskom, Savinom svjetlošću, načinivši je, na tren, metropolom kulture.

Ja, dok sam učio škole, nisam mnogo naučio o Savi. Nisu ga titograđani pominjali u udžbenicima, jer bi onda, ipak, morali da objasne neke detalje i kažu da je bio Srbin, srpski slikar koga su ubile ustaše, Hrvati; a to nije bilo popularno govoriti u titino vrijeme. O tom vremenu ne bih, znamo svi šta je i kako je bilo, znamo, ali nećemo da priznamo.

Elem, glavni grad Republike Srpske (nisu Pale, da ne bude greške), doživio je tu čast, a publika zadovoljstvo, da vidi slike jednog od najboljih, ako ne i najboljeg srpskog slikara. To je Sava Šumanović, koji je 29. avgusta 1942, uhapšen od strane pronacističke države Hrvata, u tada okupiranom Sremu, Zemunu, Bosni, Slavoniji, Dalmaciji i Istri.

Zagorje i Zagreb su bili manje okupirani, gotovo neokupirani, rekao bih. Sava je, bolestan, došao u rodni Šid da slika i umre. Nije planirao da ga uhapse komšije, ali je, mučenik, zaboravio da je komšijsko apšenje popularan sport kod nas; da na Balkanu najbolje hapse komšije, jer znaju koga treba baciti u aps pa onda u krečanu, a koga odma u krečanu. Komšije su, znaju najbolje ko je ko i ko je koje vjere, običaja, navika i mišljenja. Nemojte misliti da ja tu sad nešto napadam samo jedan narod, nego mislim da je to intimno hapšenje, komšijsko, bratsko, naš, balkanski, specijalitet.

O izložbi ne bih, jer je nisam vidio. Kakav je bio koncept izložbe, koje su slike bile, kakva je bila postavka, o tome ne mogu jer nisam bio u Muzeju, ali bih nešto o Savi. U stvari, rekao bih, naravno, nešto o nama, o našoj stvarnosti, koristeći velikog slikara kao sliku na koju treba da se ugledamo.

Sjećam se, jednom sam prisustvovao nekom Okruglom stolu na kojem se raspravljalo na temu kultura i te stvari, i, pošto sam se tek bio vratio iz Beograda u rodni grad, nisam poznavao većinu učesnika tog skupa. Mojim zaključcima o tom sastanku i ljudima koje sam upoznao, ne bih da vas zamaram, ali ću reći da, na tom skupu, niko od prisutnih nije htio priča o tome kako da se unaprijedi ovo ili ono, ili kako da se naprave bolji uslovi za rad, svi su htjeli da urade samo jednu stvar – da se popnu na leđa Državi, da se objese o skute Ministarstva, da uđu na budžet i da tako, ne radeći ništa ili skoro ništa, žive svoj život. Argumenti za takav njihov stav je bila činjenica da su svi oni bili neki – umjetnici. Da li slikari, da li vajari, da li glumci, da li reditelji, da li pisci; bilo je i nekih profesora Univerziteta koji su došli u kožnim jaknicama, da bi, kobiva, izledali mlađe i umjetničkije, i što bolje se uklopili u taj okrugli sto.

Od kuda ta potreba da se osnuje neka Organizacija, neko Udruženje, odakle potreba da se, tako čoporativno, traže neka Prava, da se zahtijeva dinar na koji oni, ti, rećemo umjetnici, imaju neko pravo (koje i kakvo je to pravo, to nisam shvatio), to nikako da uhavizam. Ovde svi žele da žive na račun Države i da, bez rizika koji ima svaka profesija, svaki posao, dobijaju svoju platu, svoje mjesečno sledovanje. Čovjek piše pjesme, slika slike, režira, glumi, pjeva, svira, igra, ali neće da živi od toga nego – od Države. Mora Država da kupi te slike, da sluša te pjesme, da se oduševljava tim predstavama i da redovno daje pare, ne bi li ti, kulturni radnici, dobijali plate. Neće da izađu na tržište, da zađu među narod i da ponude svoj proizvod, neće da se izlože riziku da im neko kaže da to što rade mogu da objese mačku o rep ili malo niže, nego pokušavaju da ubijede Ministre, Vladu, Javnost, da su oni bitni i da mi, svi mi, svi koji plaćamo porez, moramo da platimo njihove – Projekte.

A Savo je samo želio da slika. I o tome je pisao, razmišljao, mučio se, pabirčio, kupovao pigmente  i platna od para koje su mu ljudi davali za njegove slike, a ne zato što je – slikar. I to se vidi na njegovim platnima. Zato je svjetlost njegova vječna, ona je obasjala Bajnu Luku, isto onako jako kao što je obasjala i Šid kad je nastala, istom snagom i plemenitošću; istom toplinom i otmenošću; jer je istinita, prava, Savina svjetlost.

Kao što se Savina svjetlost širila na grad, tako se na ovaj isti grad, Banju Luku, širi lažna svjetlost, glupost i nedostojanstvo, sa slika, iz pjesama, iz predstava, tih državnih umjetnika, tih fantomskih Udruženja, Klubova, En Dži O - En Ve Organizacija. Tih branilaca prava i pravde, tih prigradskih i gradskih lelemuda i mirsomuda, iznoguda i luda.

Istine radi, ima projekata koji zaslužuju pažnju i pomoć Države, ali ko donosi odluke o tome, ko čita ponuđene scenarije, ko procjenjuje vrijednost slike ili bilo kod drugog umjetničkog projekta? Ko su ti koji odlučuju o tome, da li su kompetentni? Nisu, znamo odgovor. Ali nije stvar u njima, stvar je u umjetnicima koji hoće da Država plaća njihovu umjetnost. Oni misle da Država to mora. Kakva zabluda. Zabluda nad zabludama. Država može da pomogne, ali samo ako to njoj ide u prilog, ako ima interes, a ne ako Umjetnik poznaje nekog ko poznaje ženu ili tetku nekog ministra koji može da završi kombinaciju. Država mora da se štiti, a ne napada i iznuruje. Ukoliko je oslabimo, bićemo kao Grci, batrgaćemo se i umirati sa omčom sopstvene slavne prošlosti oko vrata. 

Umjetnik stvara sam, kao što se čovjek moli Bogu sam. Umjetnost se stvara u samoći; za sebe i za druge, a nikad za Državu. Ako i radiš po narudžbi državnih organa, opet radiš sam, motivisan nečim drugim, rovariš po sopstvenom mozgu, prebiraš po sopstvenoj utrobi; nisi tada član nikakve grupe, nikakvog udruženja. I grupa, i udruženje je samo skup ličnosti, odnosno, individualaca (dug je put od individue do ličnosti), koji su tu zajedno zbog ideje, a ne zato da lakše maznu pare Državi. To tako mora, jer u suprotnom nisi umjetnik nego fukara.

Sava je slikao Šiđanke koje je samo on viđao gole, na plažama. Na njegovim platnima su žene i plaže koje su samo njegove, u njegovoj glavi nastale a na platnu oživjele, a pejzaži i ravnica, onakvi kakve je samo njegovo bistro oko, oko mučenika i stradalnika, vidjelo. Sava je uvek bio čist, uredan, tačan; Sava je bio normalan. Sava je bio najbolji, nije mu trebalo da ponašanjem i odijevanjem glumi ludilo, niti da ga gura Država.

Kod nas nema državnih umjetnika, dvorskih slikara, jer su svi odreda, osim rijetkih, u stvari, državni umjetnici. Zašto je to tako? Čini mi se da su krivi, pomalo, i jedni i drugi. Država nije stvorila uslove da umjetnik živi od svog rada, nema zaštite autorskih prava, nema Sistema. Nema Sistema, braćo i sestre. Država mora da napravi Sistem, da se zna ko daje pare i za šta se te pare daju. Mora neko da bude odgovoran.

Sava je bio odgovoran. Sava je prestao da se potpisuje, kad je ćirilica postala zabranjena. Zato, danas, sa Savinih slika izbija božanska svjetlost, svjetlost istine i istinske patnje. Za tu svjetlost, on je dao život; a obraz svoj je sačuvao. Danas bi svi da sačuvaju život, a obraz nude na prodaju i na stradanje. Misle, imam dva obraza, a jedan život: bolje da gurnem obraz u blato, nego život na panj. Takvo je vrijeme, ljude primoravaju na sramotu, ljude guraju da se ponižavaju, mole, dižu kredite, ulaze u dugove, osnivaju neka blesava Udruženja i mutne Organizacije; ljudi drže i fes i šajkaču u ormaru, pa šta kad zatreba, izvade i ture na glavu.

Za kraj, i jednima i drugima: Nemojte da ponižavate umjetnike, napravite sistem u kulturi, a umjetnici neka ne ponižavaju Državu. Ne varajte Otadžbinu na sitno, njoj treba služiti i jačati je. Praštajte...

OFREKORD

U sandučiću nađem pismo komšije s drugog. Evo ga, u cjelosti:

Komšija, čuo sam da si počeo da pišeš kolumne. Nisam znao naštaće to da liči, jer znajući tebe nisam bio siguran da ćeš znati sa kolumnama da se nosiš. A vidim, ni sa kulturom nisi baš vičan. To sam ja sve znao od ranije ( kako si se ponašo na sastancima kućnog savjeta, nije ni čudo što ne znaš đe je kultura), al, reko, ajde da vidim, možda je čovjek došao sebi, možda je napredovao u tajnosti. Al, čitajući to tvoje piskaranje, vidio sam ja da ti ni o kolumnama ni o kulturui i dalje ništa ne znaš. Dakle, bio sam u pravu. Kolumne ti ne idu od ruke, te se ti, komšo dragi, mani kolumni. Ili, kad već oćeš da pišeš kolumne, pogledaj, nađi, ima jedan čoek u Srbiji, zove se Šako Kolumenta (samo prezime ti kaže za šta je majstor i šta mu je struka)... Uzmi, brate, pogledaj kako on piše te kolumne ( ja nisam čito, pa neću ni da govorim, al vjerujem da ga ne bi džabe zvali Kolumenta da je neki duduk za to). Čuo sam da i pjeva, znači, ako ne znaš šta je kultura i gdje je ima, možeš i to da ga pitaš. Ko pita, ne skita, nije grijeh ne znati, grijeh je ne učiti od boljih. Ja ću, preko šćeri, da ti nađem njegov fejsbuk, a ti dalje tjeraj sam, nisi mali... Pitaj sve što ne znaš brata Kolumentu i nemoj da se brukaš. I, kad se već družiš sa tim novinarima, vidi, života ti, jel istina da su ovi iz Evrope tražili da Srbija pored Kosova prizna i NDH-a? Aj, vidi mi to, zvoniću ti ja sutra oko tri na vrata, da mi kažeš, znam da si tad kod kuće, da spavaš poslije ručka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.