Sarajevski medijski rat zloupotreba javnog prostora

Mediji koriste svoj prostor da bi prokazali one druge kao loše na bilo koji način i po bilo kojem osnovu: od korumpiranosti, povezanosti sa kriminalnim miljeom, preko optužbi za nacionalizam ili neprofesionalnost, pa do naprosto bezrazložne ali otvorene netrpeljivosti. I godinama već stranice i stranice sarajevskih magazina, dnevnih novina ali ne rijetko i TV prilozi su ispunjeni: "utemeljenim, skandaloznim, iz prve ruke provjerenim, iz sigurnih, od prvih suradnika u konkurentskoj kući preuzetim činjenicama, dugo istraživanim podacima o onim drugima".

Zanimljivo je pratiti argumentacijske linije sukobljenih strana i potkrepe koje koriste u odbrani svojih tvrdnji, ali ne manje zanimljivo je pratiti kada i na kojim mjestima se kao potkrepa argumentu koriste već davno zaboravljeni novinarski kodeksi. Inače jedan od najjačih argumenata u formalnim debatama je onaj koji počiva na dokazu, a za njim slijede argumenti koji počivaju na stručnim stavovima, statistikama... Za ovu priču biće dovoljno pratiti samo najvažnije argumente i njihovu potkrepu u medijima.

U posljednjem medijskom ratu Avaz vs. Dani koji je prema viđenju građanskih dobro uvezanih medija pokrenuo Avaz protiv Dana, odbrana Dana ali i novinarske profesije kreće sa javnog FTV servisa. U čemu je spor?

Avaz argumentira kako su Dani katastrofa od medijskog biltena, kako reketaški šef magazina piše o kriminalu, a i sam je upleten u njega, kako je nedopustivo objavljivanje intervjua sa najtraženijim šefom kriminalne skupine u trenutku dok se ovaj skrivao od policije, nagovještava ljubavnu vezu između novinarke tog magazina i izvjesnog šefa kriminalne skupine.

Kao stilsko pojačanje u opisu ličnosti koristi sljedeće pojmove: čovjek hulja, smrdljivko, toaletni papir...

U ime Dana odgovara, svega jedan dan nakon teksta u Avazu ugledni sarajevski novinar Senad Avdić, ali i proširuje listu oštećenih i to čini ni manje ni više nego na javnom FTV servisu. Argumentacija odbrane je sljedeća: Glavni razlozi za obranu: peksini zločinački Avazov tekst koji je hrpetina zbrdozdoljenih najprimitivnijih uvreda, kočijaških verbalnih kandžijanja, vulgarnih podmetanja.

Opis napada: medijsko divljanje, klanje tupim nožem, medijsko orgijanje, krvoločni linč, medijski stroj za ubijanje u kojemu nije zaobiđena osobnost napadnutih kolega i njihove obitelji.

Lista odgovornih za tako loše stanje u medijima: javno mnijenje i kukavičluk, konformizam, korumpiranost, isprepadanost nesretne akademske zajednice koja je ciljano slijepa i plaćeno gluha. Ništa manje nisu odgovorni niti diplomate koji mole da se sretnu sa medijskim tajkunima koji kolju tupim nožem.

Pouka: najšira javnost treba da ustane protiv gebelsovskog metoda u javnoj komunikaciji i tačnije likvidaciji neistomišljenika, drugih i drugačijih.

E sada postaje već sasvim nebitno šta je napisao Avaz a šta ugledni novinar koji, nažalost, jedini u Sarajevu zna šta znači uistinu pretrpjeti fizički napad i koji nije poznat po mijenjanju novinarskih savezničkih dresova.

Nakon što je javni FTV servis u glavnom večernjem dnevniku objavio navedeni komentar, komentar je u nepromijenjenom obliku ugledao svjetlo dana u dnevnoj novini Oslobođenje, novini koja baštini građansku tradiciju, ali trenutno samo baštini.

Demanti iz Avaza objavljen je uz uredničku opasku na javnom FTV servisu. Opaska dovodi u sumnju nužnu objektivnost i neutralnost javnog emitera, po čemu bi trebalo da se i razlikuje od privatnih medija, a glasi da eto redakcija dnevnika čini ono što je Avaz propustio da učini u nekoj prethodnoj prilici. Da li je Avaz nešto dužan objaviti ili ne, to ne bi trebalo biti predmet zanimanja javnog servisa osim u slučaju da je osiguran gost iz Avaza koji bi mogao da komentira navedenu opasku.

I konačno tri dana nakon početka debate kao sasvim neutralan - jer kakav bi inače mogao biti stav Udruge BH novinari? - stiže prigovor upućen napadima na novinare. Pomislili ste: napadima na sve novinare? Greška. Novinari su samo novinari nekolicine magazina, emisija ili jedne dnevne novine koju ova neutralna Udruga, a iz koje su glavom bez obzira pobjegle dvije novinarke iz Banjaluke, obvezno brani i štiti. Lijepo uređen tekst objavljen je u Oslobođenju ali i kobnom Avazu. Argumentacija osude napada na novinare je sljedeća:

Opis slučaja: u suprotnosti sa svim etičkim i profesionalnim standardima; pokušaj najprimitivnijeg obračuna sa neistomišljenicima; zbog korištenih termina u Avazu prekršena su sva profesionalna pravila; uređivačka politika iste novine počiva na personalnim uvredama, insinuacijama, opasnim etiketiranjima i hajkama protiv urednika i novinara koji ne misle kao Avazov lobi. Najzanimljiviji prigovor Avazu koji i dalje stoji na mjestu opisa slučaja je zloupotreba vlastitog medijskog prostora za širenje mržnje prema "našim kolegama" i direktan poziv na njihov linč.

Šteta od Avazovog pisanja: uvrede za javnost, dovođenje kolega i njihovih obitelji u opasnost, izlaganje napadima različitih ekstremističkih grupa, otvaranje hajke od jednih medija prema drugima čime se ruši kredibilitet novinara i ostavlja prostor za pojedince i grupe koji "atakuju na slobodu izražavanja i prava novinara i tako izvrše dodatne pritiske na pojedine medije i njihovu uređivačku politiku".

Preporuka: iskoristiti svoje ovlasti i sankcionirati neprofesionalno pisanje Avaza i Ekspresa.

Obavezujuća neutralnost ove bh. udruge je kao i više puta do sada izostala. U Oslobođenju su potom nastavljeni napadi na Avaz, ali su sasvim nebitni za kraj ove male analize.

Dakle, ova oštra osuda Udruge osuđuje pritiske na pojedine medije i uređivačke politike, ali ne na sve. Ukoliko Avaz napiše nešto o Danima to je za najoštriju osudu, a ukoliko Dani iz broja u broj iznose o vlasniku Avaza najteže optužbe, to je sloboda medija i uređivačke politike. Osuda osuđuje i dovođenje u opasnost kolega i njihovih obitelji. Recimo, jedan medij može sasvim opravdano pisati ili govoriti da je urednica Glasa bila nečija ljubavnica, dok nagovijestiti to za neku drugu novinarku je rušenje svih standarda profesionalne etike.

Kontinuirano pozivati na linč direktora RTRS-a putem javnog servisa ili zvati nečijeg oca koji je vlasnik najtiražnijih novina u Federaciji mafijašem i tajkunom... je opet sloboda uređivačke politike, ali reći to izvjesnom broju novinara i medija je direktno ugrožavanje života i sigurnosti obitelji. Objavljivati fotografiju djeteta u krupnom planu da bi bila pojačana priča o zastrašujućoj ulozi medijsko-političke scene u RS je sasvim dobra ilustracija jer je objavljena u građanskim novinama koje kritiziraju sve živo i neživo u RS, iako ovakav čin nije ništa drugo već nesavjesna manipulacija koja bi morala biti najoštrije osuđena.

I konačno pouka ove udruge je krunski dokaz koliko je generalna tajnica ove udruge bila u pravu kada je jednom izjavila da ova udruga i novinari (ali sada već izvjesno samo neki) rade na štetu nekih lobija i njihovih krugova. Sankcije vrijede i ima ih samo za neke, a za one druge bi to bilo ugrožavanje uređivačke politike. O prezentiranoj argumentaciji u medijskoj debati prosudite sami.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.