Saradnja građana sa tajnim službama
Ključni i najsigurniji put prizivanja rata jeste puštanje u javnost tajnih policijskih snimaka. Danas o njima, sutra o vama. Urbana novinarska gerila ima mnogo razloga da sebe tako i naziva, jer imaju sve mehanizme u svojim rukama, a najjači uvijek jeste policijski dosije.
Snimljeni razgovori ili neki drugi materijali su neoboriv dokaz protiv nekoga, ali i neoboriv dokaz o neprincipijelnoj sprezi medija i policije, što nema ama baš nikakve veze sa istraživačkim ili "građanski" opredijeljenim novinarstvom. Onog trenutka kada ključni dokazi umjesto argumenata obje strane u sporu postanu transkripti tajno snimljenih razgovora pred nama je mrak totalitarizma u kojemu "Veliki Brat" sve promatra i bilježi, a njegovi suradnici tim pribilješkama izbezumljuju javnost. Nažalost, već odavno u federalnim medijima možemo pratiti opsesivno promoviranje svakojakog dokaznog materijala kojim se bezočno denunciraju dojučerašnji ideološki i partijski saveznici.
Zašto treba već ionako političkom realnošću izbezumljene građane još dodatno uznemiravati iznošenjem arhiviranih podataka? Tko od toga ima koristi? Da li se na taj način rješavaju politička pitanja i ključni problemi razvoja zemlje? Već čujem prigovor: da nije bilo ovakvih snimaka i bilješki najveće kriminalne grupe ne bi bile razbijene niti bi bili uhapšeni neki od ratnih zločinaca. Ali ako pravosuđe počiva na sprezi policije i medija onda smo suočeni sa policijskom zemljom koja ima sasvim boljševički, propagandni koncept rada medija i držanja naroda pod kontrolom.
Javni posao i privatnost
Svi koji obavljaju javni posao, a posebno političari, trebaju biti izloženi kritičkom oku javnosti, ali ne prema dvostrukim, diskriminirajućim standardima. Javnost treba biti upoznata sa sumnjivim i neodgovornim ponašanjem javnih djelatnika i drugih utjecajnih osoba, ali zasigurno ne u cilju "zadovoljenja morbidne radoznalosti publike". Pritom je privatnost sveti štit koji služi od neograničene moći države i medija u službi propagande. Samo u totalitarnim društvima privatnost je u vlasništvu medija i države. Pred opasnostima manipulacije mora i građanska javnost biti sposobna da razlikuje "tračeve i voajerizam od informacija neophodnih za demokratski proces odlučivanja". Nažalost, kod nas sve više uzima maha upravo ovo morbidno zadovoljavanje najnižih poriva za senzacijom. Rovarenje po privatnom životu onih koji ne ispunjavaju kriterije koncepta tobožnjih novinarskih uzora jeste najperfidniji oblik unošenja nemira u društvo, pa i nastavljanja rata i to upravo onim sredstvima kojima je ovdje i započeo: medijskim stvaranjem neprijatelja i stalnim pothranjivanjem straha. Čemu drugome vodi uporno prikazivanje određenih političara, intelektualca i konkurentskih medija kao smrtnih neprijatelja "našeg naroda"?
Rušitelji BiH
Govoriti u medijima 15 godina nakon rata, svaki put kada zatreba jak razlog za neiskupljivu optužbu, o "sprovođenju beogradskih projekata kada je BiH u pitanju" danas nije ništa drugo nego pokušaj ponovnog stvaranja zakletog neprijatelja a time i perfidnog rušenja države. "Kopanja slavi Milorada Dodika, a Radončić preko Avaza čini sve kako bi haos u FBiH bio što veći predstavljajući Dodika u najljepšem svjetlu", piše u jednim sarajevskim dnevnim novinama. Čitajući istu stranicu u istim novinama možemo zaključiti da oni kojima se ne može pronaći mrlja u ratnoj biografiji bivaju proglašeni najvećim fašistima, zločincima, nacionalistima i rušiteljima Bosne i Hercegovine, a da oni koji su gradili političku karijeru na ratnoj ideologiji nacionalnih podjela danas postaju herojima i uzorima demokratskih procesa. Istina je da napokon treba uvesti haos u totalitarnu medijsku isključivost i prestati praviti od entiteta nespojive univerzume. Ako Avaz pruža dobar primjer time što ne demonizira vodećeg političara druge nacije, onda je to doista dobar početak za uvođenje "haosa" - koji jedino i može pružiti toliko željeni mir ovoj zemlji.
(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
