Saosjećanje kao bauk

Sanja Vlaisavljević

Kada napišete tekst u kojem izražavate saosjećanje prema porodicama ubijenih civila, ma kako se oni zvali, onda ne tako mali broj sarajevske inteligencije to nazove: podvalama i relativiziranjem. Ovih je dana jedan univerzitetski profesor odlučio da se obračuna sa tim i takvim podvalama.

Tvrdi tako, taj učitelj morala, kako oko Srebrenice nije bilo nikakvih “svirepo ubijenih srpskih civila” i da svaka slična tvrdnja ne znači ništa drugo nego relativiziranje “onog što se kasnije dešavalo”. Genocida, dakle. Iz toga slijedi da svako spominjanje bilo kojih i bilo čijih žrtava uz ili osim srebreničkih žrtava nije ništa drugo nego umanjivanje zločina u Srebrenici. Dodajem da svako opominjanje povodom odavanja počasti drugima znači i da njihove žrtve nisu vrijedne spominjanja niti odavanja počasti.

Kravica

E tako on, kritikujući “relativiziranje” tragedije u Srebrenici, veli: “Npr. u borbama za selo Kravice (Božić '93), poginulo je 11 srpskih civila zajedno sa 34 vojnika koji su branili selo (prema dokumentima VRS). Međutim, to nije spriječilo politiku i medije za koje piše S.V. da godinama brutalno lažu i iznose cifre o stotinama (negdje i hiljadama) „svirepo ubijenih srpskih civila“, navodeći gotovo uvijek Kravice kao primjer sela koje je čitavo zbrisano sa lica zemlje i za opravdanje onoga što se desilo u julu '95.”

Da li je moguće da neko i pomisli da se igra brojem žrtava drugih naroda? Da licitira ubijenima? Da spominje “brutalne laži” uz broj ubijenih? Sve to je moguće, naravno, kada mržnja zaslijepi čovjeka i kada je drugi čak i u svojoj boli zvijer. Taj nesretni profesor ide i korak dalje: “Tako, u oslobađajućoj presudi koju je ICTY izrekao u slučaju protiv Orića nije dokazano ni da je ovih 11 civila bilo ubijeno od strane ARBiH.” Dakle, eto u Kravici su izgleda Srbi sami sebe pobili čisto da bi i oni bili malo žrtve. Ne jednom sam čula, opet od ko-je-ko inteligencije, kako čak i ako je bilo kakvog ubijanja civila koje se pripisuje Armiji BiH, onda je riječ o incidentima i nekim odmetnutim trupama. Ne mogu da vjerujem da neko ko je proveo rat u Sarajevu može i pomisliti takvo nešto reći. Pa upravo oni koji su poubijali civile u Sarajevu, o čemu od te iste sarajevske inteligencije niko neće niti riječ da progovori, sahranjeni su uz najveće počasti, skoro pa grob do groba prvog predsjednika BiH.

Teza ouzroku

E pa je li moguće da promotori teza o “uzroku” koji je tek ponegdje tek pomalo doveo do posljedice (osvete) mogu na takav način pravdati zločine u svojim redovima? Ako je tačno, a tačno je, da su sarajevski civili tokom rata dobivali pozive da se u roku par sati jave u jedan, za nebošnjake zloglasni odred, a te pozive potpisivali organi ARBiH, onda nikako ne možemo govoriti o nekakvim “aktovima pojedinaca i grupa na nižim nivoima”. Ni slučajno, jer su upravo ti ljudi bili regularni članovi jedne armije. Ili se to sve možda nije ni događalo.

I tako kada u Sarajevu odlučite barem na trenutak dići neki most razumijevanja, pa barem u najvećoj boli, onda vam imputiraju etiketu od koje umjesto nekada u jamu sada možete upasti u neko ubistvo iz osvete i probuđenih rana: “I zato, priče „svi su činili zločine“ i „brojke nisu važne“, predstavljaju pokušaj stavljanja jednakosti i relativiziranje. U suštini, sve ono što RS politika i mediji pokušavaju godinama podvaliti.”

I koliko još godina treba proći pa da budu uvažene žrtve “onih drugih”? Koliko godina još treba proći pa da upravo intelektualci, koji su najpozvaniji, koji odgajaju generacije mladih ljudi, progovore o zločinima na “svojoj strani”? Da odvedu svoje učenike i studente na groblja drugih kako bi ih odgojili kao ljude, ne željne osvete, nego ljude pune saosjećanja i razumijevanja?

A to nikako ne znači ljude koji relativiziraju najveći zločin u poslijeratnoj Evropi: genocid u Srebrenici. Kolika je samo ljudska sljepoća i neprincipijelnost kada govorimo o drugima dobro ilustruju sljedeći redovi, u kojima se ponavlja ono što sam već nebrojno puta čula: “Sanja, novine za koje pišete su dan prije Vaše kolumne objavile brojku o 1.500 ubijenih srpskih civila i vojnika (koliko je vojnika a koliko civila?) oko Srebrenice, 'od kojih su više od polovine masakrirali' (što je, moram priznati, napredak u odnosu na godinama pominjanih 3.500). Vi u kolumni koristite konstrukciju „svirepa ubistava nedužnih srpskih civila“... Ovo implicira da su ti civili zarobljeni pa ubijani i, prema pisanju Vaših novina, masakrirani. To dalje govori da su obje strane krive podjednako, jer su svi činili zločine.” A kako bi se onda moglo nazvati ovo provjeravanje brojeva ubijenih civila u odnosu na vojnike? Ako ne relativiziranje, onda... ne znam pravu riječ. Možda hvatanje Srba u laži? Još je nešto ovdje indikativno. Riječi “vaše novine” očito treba da znače nešto više nego “novine za koje pišem”. Ove riječi podrazumijevaju isključivost i podjelu koja se inače ekskluzivno pripisuje Srbima i Hrvatima. I konačno svaki nedužno ubijeni civil je svirepo ubijen civil. Sama pomisao da je jedan čovjek mogao pucati u drugog čovjeka samo da bi mu oduzeo život, jer je druge vjere ili drugog naroda je svirepa i monstruozna.

Podjednako koliko je nedopustivo danas tvrditi da su zločini samo djelo onih drugih i da je svako odavanje počasti drugima samo čin izdaje i relativiziranja toliko je nedopustivo da majke, djevojke, djeca nisu mogli neki dan položiti cvijeće u krugu objekta “Elektroprenosa” u Potočarima, kao i u krugu bivše zemljoradničke zadruge u Kravici kod Bratunca gdje je vojska Republike Srpske u julu 1995. godine počinila masovni zločin nad civilima. Na isti način na koji se s pravom traži bezbjedno polaganje cvijeća u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka, čak i da je riječ o objektima posebne namjene, tim nesretnim ženama je moralo biti dozvoljeno da uđu u dvorište i polože cvijeće za svoje najmilije. O tome se mora govoriti i mora znati i na isti način reagovati u svim slučajevima

I na kraju nije tačno da dok je stanje ovakvo kao sada “možete pisati Milanu pisma i pjevati pjesme ali se ništa neće promijeniti”. Hoće, promijeniće se, ali treba još nešto osim pjevanja sa Frenkijem i Milanom naučiti: poštovanje, uvažavanje, izražavanje saučešća, razumijevanje tuđe boli.... Ko to nije spreman učiti taj, nažalost, nije spreman niti za zajednicu ravnopravnih građana. A najtužnije za ovu zemlju je kada za to nisu spremni učitelji i intelektualci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana