San je laža, a Bog je istina

Bože mili, šta ja sve neću sanjati! Kad se probudim, srećan sam što je sve bio san. Sanjao sam, recimo, Samantu Foks, inače sad već postarija dama, pjevačica i moja prva ljubav još iz prvih razreda osnovne, u skijaškom odijelu. Užas. Bila je bezoblična kao što to žensko u skijaškom odijelu može biti. A Denija Devita sam sanjao kako gologuz trči kroz šaš i trsku iz serije "Salaš u Malom ritu". Ali, neku noć je bilo strašno, prestrašno. Sanjao sam da sam šahovska figura, čini mi se "skakač", iliti konj, po naški. A igrali su, da me Bog pomože, bivši predsjednik Radovan Karadžić i bh. parlamentarac SBiH Marko Vešović. Dvije čupave glave iznad mene izgledale su mi poput brda Hum i planine Velež. I to pošumljeni kao Perućica. Radovan je pjevušio pjesmicu koju je napisao za Gorana Bregovića "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac". Parlamentarac Marko Vešović je "unjkao", reklo bi se da pjeva neku sevdalinku u guslarskom maniru. Figure su bile tako izmiješane da nisam mogao vidjeti jesam li crni ili bijeli konj. Valjda je svejedno kad si konj. I, na moj užas, oko stola je oblijećao bošnjački general Jovan (bre) Divjak, nešto se sašaptavao sa Vešovićem i gledao u mom pravcu. A meni su noge bile ulivene u nekakvu kocku, kao pravoj šahovskoj figurici. Htjedoh odskakutati sa ploče "sa sve" postoljem, ali me Markova šapa sa crnim noktima uhvati za glavu i ponese preko crno-bijelih polja. Udari mojim nogama, to jest postoljem, neku crnu figuricu, pješaka kanda, i reče nešto kao "Šhm". Radovan spusti cvikere i kaže Marku Vešoviću: "Marko, da nijesi pogriješio, čoče? Pogriješio si slobodno, pogriješio si bogumi... Oli da konj tako ide, junačino, a!?". Na to Marko ljutito reče "Jmbmtmtr čtnčk...!", uze sve figure, "bači" ih na pod i poče svog druga Rašu tući tablom po glavi. Majušni general Jovandeka se s leđa zaskakao na Radovana koji kao da ga nije ni osjetio na sebi dok je zaklanjao ruke pred Vešovićevom tablom koja mu se kršila o glavu i udarao Vešovića po usnoj duplji. Ja sam se nekako kotrljao po podu, sa blokiranim nogama, da me ne zgaze cokulama. Čuo sam odnekud kako direktor Federalne TV, bezoblični Zvone Jukić, pita Zlatka Lagumdžiju, neformalnog urednika FTV-a i vlasnika Socijaldemokratske partije: "Fefe, hofemo li ofo fnimat'?". Zlaja je rekao: "Snimi sve, poslije ćemo ostaviti samo kako Radovan tuče Marka i dat' Bakiru za dnevnik". Vrhunac jeze sam osjetio kad sam vidio generala Ratka Mladića kako mi, odnekud ispod stola, pruža čokoladnu bananicu...

Vukašinove disproporcije

San je laža, a Bog je istina. Ne reče to ljuba Vidosava, već ja rekoh sam sebi kad mi mobitel zazvoni. Nazva me Božidar iz Banjaluke. Eto Bože, da ga Bog pomože, da napravi intervju sa mnom, da me spasi od Radovana, Marka, Ratka i Divjaka. Dok sam navlačio prvu košulju bez rukava i s mukom preko zime okrupnjelog čeljadeta, kopčao sitnu dugmad na prsima, počeh sebi tjerati noćne stravinje stihovima iz "Ženidbe kralja Vukašina": "Što Momčilu bilo do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče; što Momčilu taman kalpak bio, Vukašinu po ramenu pada; što Momčilu taman sablja bila, Vukašinu s' aršin zemljom vuče...". Pa se sjetih da mi Bog ni u snu ne dade teret veći no što mogah podnijeti. Mogao sam sanjati još i vladiku Vasilija Kačavendu, pa da se probudim vas u goloj vodi od straha, kao spiker Mufid Memija kad se ljeti televizor pokrije dekom. Pa mi onda padoše na pamet lude ideje da starovjeku poeziju prenesem u vrijeme današnje, tek od sutra vrijeme prošlo. Pa se "natakarih" na bivšeg i sadašnjeg predsjednika Srbije, te zaveslah kroz pjesničke vode kraljevukašinske: "Što Tadiću taman čizma bila, tu Nikolić obje noge meće; što Tadiću zlatan prsten bio, tu Nikolić tri prsta zavlači...". Pa se sjetih da junaci poput Momčila, pa čak i oni poput Vukašina, suvim kostima travu odozdo gledaju i u sjećanja sve rjeđe pohode. Nit' je junak bio prošli, nit' je kakva junačina ovaj predsjednik. Prvog me je manje stid bilo, doduše. Ali, ko sam ja da sudim? Ko sudi, sudiće mu se. A ja ne bih da me sude, ako ikako može. Kad me onomadne Abdulah Sidran tužio, pa ja morao na sud, nije mi bilo nimalo lako. Ne zato što sam morao obući odijelo, jer Srbin u Sarajevu mora biti triput gospodin da mu ne bi rekli da je četnik i seljačina, već što znam da Srbin bez desetak godina zatvora sarajevsku i hašku sudnicu ne napušta. Nije me dobio na sudu, nisam saznao ni zašto me je tužio, ali su se pobrinuli da njegov žalbeni postupak potraje dok "akademik" ne otegne malehane papke, da ne bi morao uplatiti u humanitarne svrhe (tako ja odredih) ono što je morao meni uplatiti na ime tuženja bez osnove. Ali, dok je trajalo suđenje, mjerkao sam, čisto informativno, kuda bi čovjek mogao iskočiti kroz prozor pa preko sarajevske bljuzgavice petama vjetra dati. Eto, toliko o srpskom junaštvu.

Kad strahovi junački boj bojuju

Kako i narodna pjesma veli, junak je prepun strahova. Boji se Boga, boji se svijeta, boji se narodne pjesme i onoga što će budućnost za njega kazivati. Kad zaziva Boga, ne zaziva ga zbog svoje politike i karijere, zaziva ga za spas svoje grešne duše i dobrobit svojih ljudi. Kad političar kaže da mu je Bog pomogao da bude izabran, govori o sebi, o tome kako mu je Bog sredstvo, a ne cilj. Kukavelja nije briga ni za dušu ni za svoje bližnje, naslade svoje proglasi užicima, užitke svoje proglasi zadovoljstvima, a Boga, Bog da mu avetnu dušu prosti, proglasi svojim saveznikom, kao da je kakav mitropolit i velikomučenik, a ne obično neotesano čeljade kojem kravata stoji kao piletu brushalter i mrežaste čarape. Ipak, Bog da slobodu čovjeku baš zato da sam sebi odredi gdje mu je mjesto. Ako nekom nije mjesto u ekonomiji, skrši ga, rasturi ga finansijski, kao beba zveku i plišanog zeku. Ako nekoga Bog nije dao za politiku, toliko se isprovaljuje, toliko gluposti izusti da se pošteno čeljade ispred televizije pokrije rukama po glavi i zazove Gospoda, pitajući Ga šta je Bogu skrivio da ga onakav mora predstavljati. Inače, kad bi ljudi izbjegavali ono za šta ih Bog nije dao, svijet bi bio puno podnošljivije mjesto.

Snoviđenje po Veselinu i malo bijelo psetance

Snovi su, kako psiholozi kažu, odraz stvarnosti. U snovima proživimo svoje strahove, duša nam se pročisti, pa tako možemo zakoračiti u novi dan. Dan nas drži do večeri, onda nas preda snu, bez otkupa, kao kakve bez borbe zarobljene domobrane, da nas san muči i rasteže, sudi nam mimo zasluga, uzima nam i daje, sve do zore koju dočekamo kao sužanjstvo dana ili oslobođenje od noćnog ropstva. Ljudi koji dobro spavaju, sna se i ne sjećaju, bude se svježi i odmorni, često i gladni. U snu ne možemo trezveno razmišljati, donositi zaključke i vladati se prema njima. Tu smo pravi mi, ogoljeni do kosti. Sposobnost metaforičkog razmišljanja u snu ne postoji. U snu se veće stvari ne mogu prikazati manjima. Na javi čovjek doživi svašta što mu može poslužiti za upoređivanje i donošenje zaključaka. Eto, neke večeri sjedimo na klupici ispred majušnog kvartovskog kluba - kafića Gogo, Buza, Meša, Tadija i ja. I mali bijeli psić s kojim se igrao mali Tadijin Fabijan. Mali je vrištao od sreće dok mu je tromjesečno štene, čini se mješanac bišona i kakvog terijera, donosilo bačeni štapić i igralo se plastičnom zdjelom u koju smo mu usuli vode. Neko je, da ga Bog pomože, kupio i kesicu pseće hrane, pa je štene imalo štogod i za pod zub staviti. Dok smo vijećali šta ćemo s njim, da li da ga uvalimo Tadijinom ćaći koji još nije prebolovao svoje pseto, da ga damo Ivani ili nekom ko ima kakvu kuću i dvorište, prođe djevojka i pita može li vidjeti psa. Može, što ne može, rekosmo. "Možeš ga i nosit', ako hoćeš, ne znamo šta ćemo s njim", rekoh. Mali Fabijan me gledao kao da sam mu u istom danu ubio i oca i zlatnu ribicu. Ona reče da je istog takvog izgubio njen prijatelj, i to nedavno. Pa se mi zgledasmo i rekosmo da ga nazove. Mali Fabijan je otišao u kafić, da se k'o čovjek isplače. Cura upita je li već imao tu plavu ogrlicu, zahvali nam se u ime vlasnika i ode po povodac. A Tadija slaga malom Fabijanu da će pas biti tu, i odvede ga da mu kupi neku glupost, da ga pripremi na muku odlaska živinčeta. Ja sam, kao najstručniji, pazio pseto, češkao ga ispod vrata dok nije zaspalo. Kad je djevojka došla po psića, mali Fabijan je bio daleko, napola srećan već igrao novu video-igricu ili lizao sladoled.

Plač je plač, a mač je mač

Pa se, ovako opsjednut kakav jesam, opet sjetih te, da prostiš, Bosne. Gole, bose, prkosne, rosne, gladne i rasplakane poput malog Hercegovca Fabijana maločas. Hm, možda mu to malo psetance dođe u san, da se poigraju. Raspekmežena Bosna kroz suze dobija utjehe, uz milovanja i laži da će sve biti kako Bosna hoće. U obećanja da će u Evropskoj uniji Bošnjaci prestati imati problema sa nepokornim Srbima i Hrvatima, da će ih međunarodna zajednica za njih, kao Turska u davni i ne ponovilo se vakat, držati mirnim i poslušnim, ni sarajevska čaršija više ne vjeruje, pogotovo ne vjeruju Srbi koji su puno stariji od Evropske unije, međunarodne zajednice i SAD skupa. Jači ne, da se razumijemo, možda tek žilaviji i dugovječniji. A i, kome snaga u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom. A nečovještvo nije duga vijeka. Pogledati u vrijeme Adolfa Hitlera i tada po prvi put ujedinjene Evrope. Bosna, već po navici, ne prestaje vrištati i plakati. Da bi smirili uplakanu, bosu i golu Bosnu, rekli su da je masakr u Srebrenici genocid. Dali gomilu para, desetine milijardi potrošene na ništa, na slatkiše, putovanja, nekretnine, auta i poroke najuplakanijih. Dali su čak bosanskom filmu, osrednjem do lošem, "Oskara". Dali su uplakanoj Bosni, za nevjerovatno loš i šupalj bosanski film i "Zlatnog medvjeda". Pa svijet malo oguglao na bosanski plač, sjetio sa da ima još ucvijeljene djece. Ali, po navici kupovanja mira od plača podbuhlom bosanskom djetetu i dalje daje "utješne" umjetničke nagrade, te "specijalne" nagrade publike, nagrade za pomirenje, nagrade za suživot i spas kitova na Grenlandu. Pa iz svijeta došla i Anđelina Džoli, da napravi materijala za još plača, da vide kako Bosna još, i poslije par decenija, ima materijala za plač i napravila film da pukneš od smijeha, jeftin i neuvjerljiv tako da se i po glumcima u njemu, barem onima kojima je ostalo obraza pa nisu Rade Šerbedžija, vidjelo da im se plače od muke što moraju glumiti u tom jadu. Čudno je to kako konstantni i neprekidan plač iritira. Poželi čovjek da se probudi iz ove jave sa saznanjem da se Bosna naspavala, obula, obukla, najela i otišla iz Hercegovine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.