Samo naprijed. dragi agresori ...!

U zemlji ubleha i utjeha, ucjene mrtvima i nade u seoski turizam i NATO, u zemlji na putu u trećerazrednu evropsku deponiju, ništa nije nemoguće. Prijatelj mi je pričao o vrećama para koje iz banke u kojoj radi svakih 14 dana odlaze u Austriju, o tom kako banke ljudima popisuju namještaj i televizije, jer su se "zeletili" na lihvarske austrijske kredite za koje bi negdje u svijetu direktor banke završio iza rešetaka, zbog lihvarenja naravno. U zemlji u kojoj gotovo sav novac ide na održavanje trule administracije, gradske, kantonalne, entitetske, državne (samo Mostar ima preko 700 uhljebljenih u Gradskoj upravi - niko ni za šta odgovoran) i na kupovinu socijalnog mira, lako je izazvati događanje naroda i pojedinaca. Doduše, ne znam da li u RS toliko ide na administraciju. Ako ide, neka vam je Bog na pomoći, dragi moji Srbi i ostali. Događanje u Banjaluci se zove "narod". U Sarajevu je to isto "narod", samo drugi. I jedan i drugi narod imaju vojske koje su, kao eto, jedna. Ima i treći narod vojsku koja se zove "hrvatska komponenta". Romi nemaju vojsku, znaju da je vojska u ovoj i ovakvoj državi čist luksuz i težak ciganluk. Ni Jevreji nemaju vojsku. Srećom, već zamišljam Svena Alkalaja kako vuče bestrzajni top prema Azerbejdžanu u namjeri da napadne Nigdjenistan...

Puška u nevojničkim rukama

Alija Behmen, SDP-ov gradonačelnik Sarajeva, vodi grad strogo, ali zato i nepravedno. Strog je, recimo, kad srpske matere hoće da dođu i polože cvijeće tamo gdje su im u Sarajevu pobijena djeca. Pardon, regruti JNA. Pardon, agresori. Vojnik nosi uniformu, spreman je da pošalje i primi vojničku smrt kao pismo, kao nebo kišu ili snijeg - pod određenim okolnostima, naravno. Jer, ta dječurlija su nosili uniformu, dakle - bili su vojnici. Hm, zato sam i dezertirao iz svih vojski. Ne mislim da uniforma oslobađa odgovornosti, nikako. I, da napomenem, da sam išao na fakultet prije nego u vojsku, ja bih bio u toj koloni. Služio sam JNA u Lukavici, baš kao ti regruti koje su pobili, onako, kao što se pripaljuje cigareta, pobili ih davno prije prvog ratnog grijeha. U knjizi "Slika s uspomenom", to sam i opisao, tu godinu 1986. u JNA. Dakle, mogao me je upucati kakav harmonikaš ili konobar. Čast tim zanimanjima, ali nisu vojnička. Uglavnom, imao bih šansu da me ubije puška iz nevojničke ruke, da me neko ubije zato što može. Bojeva municija se nije dijelila ako se nije bilo na ratnom pohodu. Samo su je stražari u JNA u to vrijeme, barem što se tiče regularne regrutovane vojske, imali. Dakle, ni za uzvratiti. Uh, da, to bi onda bila brutalna agresija... A i dobro je što nisu mogli uzvratiti. Ubili bi civile s puškama u rukama. Valjda i za to postoji neki naziv, ako nije "genocid".

Sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačke tolerancije

U zemlji otvorenih poziva na linč, u gradu u kojem su mi namontirali sliku s Rašom Karadžićem i u kojem su otvoreno pozivali na moje ubijanje, sudilo mi se nedavno. Abdulahu Sidranu sam, kažu, komentarišući vijest o njegovom samospaljivanju ako mu poreski obveznici ne plate kredit, nanio nemjerljivu duševnu bol. I, završio sam na sudu, sarajevskom - a na kom bi drugom? O ročištu ću kasnije, sad bih o nečem drugom. Ako sam sebi najvažniji, ne moram biti i vama. Nakon poluotvorenih prijetnji staljinistički autoritativnog gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena, upućenih Sanji Vlaisavljević, moglo se svašta očekivati. Kao i ja što sam očekivao svašta poslije montaže s Radovanom. S tim što se onoj kojoj je Alija B. indirektno priprijetio, to nešto i dogodilo. Napalo joj kancelariju. Naravno, N. N. izvršioci, nikad otkriveni. Nije Sanja Vlaisavljević, direktorica napadnutog Centra za kulturu dijaloga jedan Bojan Bajić, da odmah nađu počinioca. Bojan Bajić je nakon krađe svog "pasata" u Sarajevu, odmah dobio svoj "pasat" nazad. Pa je obećao Bojo da će policiji vratiti stari naziv "milicija" kad dođe na vlast. Policija je možebitno nazvala počinioca i objasnila da je Bojan Bajić "naš ćovjek" i da mu se odmah vrate kola. Srećom, Bojanov dolazak na vlast je bio izvjestan koliko i isplovljavanje njegovog Vodenog Ćire, pa je policija još uvijek policija, dakle ne milicija. Osulo se puno multikulture i tolerancije tog dana na kancelariju direktorice Centra za kulturu dijaloga, Sanje Vlaisavljević. Slobodarska sarajevska javnost je imala reakcije, naravno. Tolerantne kao i obično. Bile su između "Tako joj i treba" i "Neka vala, dobila je šta je zaslužila". Čak su i pojedini mediji u RS pokušali prikazati očigledan terorizam kao kakvo bezazleno kucanje na prozor. Slično plaženju jezika kroz roletne. Interesantno. Gradimir Gojer, Tatjana Ljujić Mijatović, Ivica Šarić, Marko Vešović i još puno njih nebošnjaka u bošnjačkim nacionalnim i naci-soci strankama su "kosmopoliti". A Sanja Vlaisavljević je "fašista" jer piše za "Glas Srpske". I treba je ubiti, naravno, kao i sve genocidno - fašističke agresore. Volio bih na TV za kakav okrugli sto sa cijenjenom gospodom, da mi pred vaskolikom bosanskohercegovačkom javnosti objasni gdje sam ja to okračen pa ne razumijem kako je podržavanje nacionalizma kosmopolitizam, a pisanje za novine iz drugog entiteta (ustavne kategorije) - brutalni i genocidni agresorski fašizam.

Top lista staljinista

Ne usuđujem se suditi po izgledu, pa ne mislim da je gospodin Behmen staljinista zbog frizure. I ja imam frizuru kao Benito Musolini, pa ne mislim da sam Musulin. Ne mislim da je kosmopolitizam Avde Sidrana isti kao fašizam Sanje Vlaisavljević, ne zato što je Sanja poviša. Ja nešto gledam njenu sliku na internetu i tražim taj fašizam na njoj. Sjetim se da je Bošnjakinja, pa se sjetih i da bošnjački fašizam službeno ne postoji. Pa vidim i da ima plavu kosu, kao puno nacista iz partizanskih filmova. Da, to je to, kosa je dokaz. Ne mogu se sad pentrat na internet da vidim ima li i plave oči, ali eto, kosa je dovoljna i potrebna. Sušta suprotnost gradonačelniku Alji Behmenu. On čak ima i antifašističku frizuru i tolerantno škrguće zubima na Televiziji. Dakle, pravda i istina su na Alijinoj strani, kao i obično. Pa, evo, nisam Morgan Frimen ni Bono Voks da puno pomognem Sarajevu, ali malo mogu. Pošto imam kvocijent inteligencije... Puno, ne smijem ni reći, pomogao bih idejom o uvođenju reda u tolerantno i antifašističko Sarajevo. Brate, dosta tih eksplozija i pucnjave, nemaju kad javiti koliko je mrtvih u Mosulu i Kairu. U svakom slučaju, drago mi je što gospodina Frimena nisu izgubili u onom tunelu ispod Sarajevskog aerodroma. Crna čovjeka je lako izgubiti u onoj mrčini, pogotovo kad zatvori oči pa na njemu nema ništa bijelo. Drag mi je glumac. Možda mu neko kaže i ko je "dobrovoljno" kopao taj tunel, jednog dana, pa da se još neki narod u tom Sarajevu spomene, majka mu stara! Ovim putem bih zahvalio dobrim ljudima što Morgana Frimena nisu ostavili u tunelu i što su ga sretno izveli na svježu havu. Hm, od moje hvale nikom ništa. Ni za na po hljebu razmazat'. Evo, riješio bih, ako mi dozvolite, problem nasilja i pucnjave po Sarajevu koja kvari imidž mukotrpno stečen filmskim festivalima, izložbama i koncertima.

Izbori za kabadahiju

Otkad je ubijen zadnji veliki patriota Bosne, Ramiz Delalić - Ćelo, u gradu na Miljacki je zavladalo bezvlašće. Kao kad je Tito u Jugoslaviji umro. Svak' je počeo vući na svoju stranu, čak se i Televizija počela baviti ucjenom i reketom (vidi internet, ukucaj npr. FTV i "reket"). Dakle, bez čvrste ruke, čvršće od Staljinove i Behmenove, stvari se otmu kontroli. Hm... Behmen, Betmen... Ništa, ništa, ja to za sebe. Dakle, Sarajevu ne treba nikakav superheroj sličan onom iz bosanskog stripa štampanog u Turskoj, onog u kojem Superbosanac ubija četnike. Sarajevu treba autoritativan i strog čovjek koji zna lupiti šakom u sto i zarafalati gdje treba i kad treba. Zato predlažem da se u Sarajevu raspišu demokratski izbori za novog lokalnog kabadahiju. Da ne bude političar, naravno. Sven Alkalaj ne bi mogao, on je stalno u Azerbejdžanu. A i opasniji bi bio za svoj klan nego za neprijateljski. Ne bi mogao ni Željko Komšić, iako ga čaršija voli. Željko govori i ponaša se kao čaršijaner, ali bi ipak za funkciju lokalnog kabadahije, trebao imati malo više pameti, samopoštovanja i m... i hrabrosti. Hm, onda bi Bošnjaci morali birati novog drugog bošnjačkog člana troglavog predsjedništva, pa eto nove komplikacije i belaja. Ne bi nijedan bio mehak i podatan kao ovaj. Dakle, rješenje za problem bezbjednosti na sarajevskim ulicama i tramvajima su izbori za novog gradskog kabadahiju od kojeg ne bi smjeli ni pisnuti ovi sitni reketaši i revolveraši. I to hitno! Da se zna šta se u Rajvosa smije, a šta ne. Ne, ne mora mi se niko zahvaljivati za ovu ideju, uvijek mi je drago pomoći. Nisam ja Avdo Sidran pa da mi se sve treba platiti i da na svemu moram zaraditi.

Glavu gore dragi agresori, svi na Mileta!

Nedavno je Milorad Dodik (Tita mi, ja gledao na Federalnoj TV) razljutio borce Republike Srpske. Rekao im da, ako budu pravili spontana okupljanja i blokade saobraćajnica, da neće dobiti ništa od pomoći. Ja na Federalnoj čuo kako su ljuti do jaja i kako si ga kuku i jao Miletu Neprikosnovenom, uskoro bivšem predsjedniku Republike Srpske. Do sada su na Mileta Serbsi bili ljuti pojedinačno, od Mladena Ivanića pa preko Slobodana Vaskovića i Bojana Bajića, ljudi koji su postali (neki i ostali) miljenici sarajevske tolerantne socijaldemokratske čaršije. Sad su odjednom i demobilisani borci VRS, nekadašnji četnici i agresori, dobili šansu da postanu multikulturni i tolerantni kao Bajić i Vasković. I to svi odreda, bez obzira na čin i mjesto borbe i eventualnog ranjavanja! Prestali su biti genocidni srbočetnici i velikosrbi, umalo su postali patrioti Bosne. I shvatih kako u Evropu i evroatlantske integracije, kako do mira, suživota i tolerancije! Treba svi da skoče, onako đuture, na Mileta!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.