S ljubavlju u susret Božiću

"Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne

zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se, ne čini

što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se,

ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi a raduje se

istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada,

sve trpi. (…)

 Ljubav nikada ne prestaje, dok će proroštva

nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.

(…)

(1. Kor 13,4-8 i 12 13)

Dani kroz koje prolazimo, dani pretpraznični, dani su radosti, pripreme i iščekivanja velikog i punog topline Praznika Hristovog Rođenja. Još od djetinjstva, ovaj Praznik budi u nama i pokreće nas na najtoplija i najiskrenija osjećanja. Budući da je najtopliji i najiskreniji osjećaj u našim životima ljubav, u ovonedjeljnoj kolumni govorićemo o njoj da bismo na taj način i sami sa ljubavlju krenuli u susret Božiću.

O ljubavi se govori mnogo i često, ali, nažalost, najčešće potpuno površno. Sa jedne strane, shvatamo je jedino kao ono što primamo i što nam po pravu pripada, čime se naslađujemo i što za nas ima svoju upotrebnu vrijednost, dok se sa druge strane od tog i takvog shvatanja branimo stavom: ljubav je žrtva i stradanje. Izgubili smo osjećaj i otupjeli čulo kojim bismo je pojmili kao radost, sve je manje osjećamo kao dar i oslobađanje. Podigli smo oko sebe zid sazdan od raznoraznih strahova i više ne umijemo na pravi način primiti ljubav – zato je u nama ima sve manje i sve nam je teže da je pružimo drugima.

A mi smo voljena bića. Neko nas je zavolio prije no što smo i postojali, prije nego što je rođena bilo kakva naša ljubav. Bog nas je iz ljubavi stvorio i ta ljubav koja je u nas založena trebalo bi da bude sjeme iz koga će nići mladice naše ljubavi. Otvorimo li sebe za nju, primimo li je i prepoznamo u sebi, postaćemo svjesni da su naša srca riznice u kojima počiva veliko bogatstvo i u nama će početi da se rađa ljubav kao odgovor(nost) na ljubav koju smo već dobili. Postaćemo svjesni ne samo toga da smo bogati, već da tim bogatstvom možemo bogatiti i druge.

Jer Bog nas voli kroz druge. Ljubav bližnjih prema nama uvijek je Hristova ljubav. Zato ona, kada je prava, u sebi nosi djetinju naivnost i čistotu, i onaj ko voli kroz Hrista uvijek voli bez rezerve, slobodan od straha. Pritom, Hristova ljubav nije nimalo logična. Ona prevazilazi granice onoga što smatramo normalnim, ničim nas ne uslovljava i što je više nipodaštavamo, bježeći od nje u svijet "šarenih laža", to se ona obilnije izliva u naše živote. Jednostavno se daje, vođena beskrajnom nadom i povjerenjem. Voljeti ovako, prije svega je hrabrost. Voljeti tako, svakako je žrtva i stradanje, ali budući da je slobodno – uvijek je i velika radost. To davanje ljubavi bez "predumišljaja", bez očekivanja bilo čega za uzvrat, potvrda je jedne istinske slobode i zato ljubav ne strahuje od mogućnosti da bude ismijana ili zloupotrijebljena.

Ljubav je širok pojam. Ona je nešto veliko, rastegljivo. U isto vrijeme ona je i nešto naše, blisko, poznato, i nešto sasvim nepoznato. Ali ono što je duboko u nas usađeno, i onda kada smo toga svjesni i onda kada nismo, jeste jedna suštinska želja i potreba da volimo i budemo voljeni. I zato jedino onda kada se to makar djelimično ostvaruje u našim životima, mi bivamo uistinu srećni, uistinu živi i radosni.

Ako je tuga, kao što kažu, sestra smrti, onda bi se radost mogla nazvati sestrom života. To znači da je ljubav koja nam jedina pruža radost koja ne stari, jedan izobilni izvor života koji oživljuje i nas, i našu vjeru i nadu. Ali ljubav nije ideja, ne možemo nekom apstraktnom, uopštenom ljubavlju voljeti kosmos, cvijeće ili čovječanstvo, a da ne volimo konkretnog čovjeka koji pred nama stoji. Naprotiv, jedino kroz konkretnu ljubav prema konkretnoj Ličnosti i ličnostima, mi se otvaramo za ljubav prema svijetu i čitavoj tvorevini.  

Od ljubavi smo napravili priču, zakomplikovali smo je i obremenili svim i svačim, kao uostalom i sve drugo u svom životu. A ništa u tom životu nije prirodnije nego – voljeti i biti voljen. Jer, ljubav nije nešto pridodato već način na koji postojimo, jezik koji razumijemo, hrana kojom se hranimo. Ona je temelj na kome gradimo sve što jesmo i što bismo trebali biti.

Veliki podvižnik naših dana, svetogorski starac Siluan govorio je: "Ukoliko je veća ljubav, utoliko je veće stradanje duše. Ukoliko je potpunija ljubav, utoliko je potpunije poznanje. Ukoliko je vatrenija ljubav, utoliko je plamenija molitva. Ukoliko je savršenija ljubav, utoliko je svetiji život." Ljubav, dakle, jeste stradanje, jer je jedno stalno raspinjanje sebe i svoga zarad drugoga. Međutim, drugoga ne možemo istinski poznati osim kroz ljubav koja nas izvodi iz sebe i vodi njemu u susret. Ljubav, na kraju, usavršava život i onoga koji voli i onoga ko je voljen, jer ona je u našim životima uvijek prisustvo Duha Svetoga i Njegove blagodati.

Postoji, međutim, nešto što ne smijemo zaboraviti: za ljubav se treba boriti. Ona ne smije ostajati na riječima, već treba da bude ono što je djelatno prisutno u našim životima, što nas mijenja, obnavlja i preporađa. Ne možemo voljeti i ostajati isti, jer u samom biću ljubavi uvijek je pokret, podvig i djelo. Zato je i Sv. Jovan Krstitelj govorio da se "Carstvo Nebesko sa naporom stiče i samo ga podvižnici zadobijaju".

Ne dopustimo da naša ljubav postane navika. I kada volimo i kada smo voljeni, to mora biti motiv za aktivnost i djelanje, a ne opravdanje za pasivnost i lijenost. Ako u nama nema ljubavi, priznajmo to smireno i počnimo revnovati da je zadobijemo. Ako je imamo, znajmo da uzrastanju u njoj nema kraja. 

Na kraju, treba reći da ljubav kojom nas Hristos ljubi i koja bi trebalo da je obrazac one ljubavi kojom mi volimo, mora biti slobodna od straha da će prestati. Ona ima korijen u vječnosti, i zato je bez smisla izvoditi je pred sud vremena. Ako prestane – to i nije bila ona. Ako je ona – nikada ne može prestati, kao što nas uči Apostol Pavle u Himni ljubavi ... "ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati"

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.