Riječju do slobode

Uvijek mogu ići nova podsjećanja na to dok god i međunarodna zajednica to besprijekorno ne shvati i ne počne i sama pjevušiti istu pjesmu. Sa kojim ciljem sve ovo? Pa s ciljem uspostavljanja otvorenog i demokratskog društva jednakih prava i sloboda za sve. Nadam se da nitko nije zlurado pomislio da bi još ponešto moglo biti cilj ovakvim medijskim nastojanjima. Svaki prigovor ovakvim medijskim prezentacijama je udar na slobodu medija i javno "držanje lekcija" onih ljudi koji često ne razumijevaju "osnovnu poziciju ljudi koji rade u medijima".

Ali kako objasniti (a i preživjeti) da ni manje ni više nego na javnom servisu čovjek gleda unakrsno ispitivanje sa predsjednikom Udruženja logoraša iz RS kojemu se kako urednica tako i gost novinar gotovo pa izruguju? Kako objasniti neupućenom, koji bi možda poslije jedne takve emisije dobio ljudsku (ne profesionalnu) želju da "održi lekciju" slobodarskim medijima o osnovnim postulatima zaštite dostojanstva ličnosti, da je čovjek koji kako navodi prošao kroz četiri logora morao da se brani. Čulo se u toj emisiji od urednice da njemu i nije bilo tako loše, da su ga u Hrasnici pazili, da ne može znati šta se dešavalo u centru Sarajeva, jer nije tamo živio tijekom rata, dok je novinarka kako navodi, smijući se gostu u lice, u to vrijeme živjela u centru grada. Kako objasniti da je svaki pokušaj da odbrani svoje "nečetničko i nenacionalističko porijeklo" završavao sa konstatacijom, "ali, gospodine, to da ste iz partizanske porodice smo već toliko puta čuli" ili "ponavljate se prečesto". Kad bi se osuđenik i u studiju uznemirio, bio je upozoravan da ne govori "u tercama". A kada je pokušavao da potcrta kako je stradao u ratu, čuo bi "o tome kako ste stradali, drugi put."

Bilo je tu još mnogo šta, ali i ovo sasvim dovoljno ilustrira šta predstavlja slobodu medija i to ovoga puta sa javnog emitera, koji plaćaju svi građani. Dakle, plati i gledaj izrugivanje jednoj žrtvi rata, a sve sa ciljem jedne objektivne slike realnosti oslobođene političkih pritisaka i cenzure.

I hajde neka sada netko pokuša prigovoriti, ili barem reći, onako ljudski da je zastrašujuća poruka dana ovom emisijom, čuti će ili pročitati iz hrabrog pera gosta novinara, a povodom Dana slobode medija: «Medijske slobode ugrožava svako onaj kome nije posao a uređuje medije, a pretendira upravo na to. Takvih je u ovom društvu previše i to sa svih strana. U tom smislu ne treba zaboraviti ni «profesionalne nosioce ideja» koji s vrlo malo medijskog iskustva (i znanja, valja reći) ne propuste priliku da novinarima i urednicima «održe lekciju», ne razumijevajući često ni poziciju ljudi koji rade u medijima. No, to im ne smeta da vrlo dobro žive od medija, odnosno da rade «projekte» koji bez medija ne bi mogli postojati. Budući da to čine sa pozicija koje direktno brane vlast i njezine satelite, valja reći da je to što čine i degutantno.»

O čijem sudu ovisi sloboda medija?

Kako je potpisnik ovih rečenica također u emisiji propitivao gosta, ovog puta po peti put logoraša, jer mu položaj u emisiji nije bio ništa bolji, vrijedi ukazati na par detalja u ovim rečenicama. Mediji su namijenjeni građanima i ovise o sudu građana. Upravo građani, ma tko oni bili, najpozvaniji su da ukazuju na propuste i dobre strane medija. Ako pri tome dolaze sa svih strana, onda to definitivno znači da nešto nije u redu sa medijima. Da dolaze samo sa jedne strane, još bi se moglo povjerovati da je riječ o nekoj uroti. Činjenica da netko ima malo medijskog iskustva ni na koji način ne znači da taj netko ne može uputiti primjedbu ili prigovor. Da li bi to onda značilo da svi koji nisu pravnici ne mogu pokrenuti sudski spor zbog ugrožavanja njihovih sloboda, naprosto zato što nisu pravnici, ne znaju zakone ili imaju malo iskustva sa pravosuđem? Ne znati zakon, pardon nedostatak medijskog iskustva, ne znači nemogućnost uočavanja diskriminacije, jezika mržnje i huškačkog jezika. Čak i da prigovori dolaze, kako dalje navodi autor, i od ljudi koji usko surađuju sa medijima, šta bi značio ovaj prigovor autora? Medije ne smiju kritizirati neuki ljudi, oni koji nisu iz struke, ali niti oni koji direktno surađuju sa medijima. Dakle, medije ne smije «niko da bije». Mediji mogu i treba da kritiziraju sve i svakoga bez ikakve odgovornosti, ali medije ne smije nitko, čak i ako se u prigovorima poziva na odgovornost. Braniti dostojanstvo čovjeka, viđeno očima slobodarskih medija, znači braniti vlast. I što da ne braniti vlast, ako je ta vlast izvrgnuta verbalnim poniženjima svake vrste. Ali previđa se ovdje jedna veoma značajna činjenica. Braniti vlast od huškačke retorike iz medija ne znači zagovaranje te politike na vlasti, već principijelno zalaganje za uljudnost. I u čemu je onda problem? Vjerovatno u činjenici da je principijelnost davno zaboravljeni postulat. Može se prigovoriti i bez političkih pretenzija, može se prigovoriti sa ciljem utjecaja na uspostavljanje demokratskih načela u svim sferama društva, može se prigovoriti sa ciljem promoviranja kulture dijaloga u javnoj sferi. Dakle može se ukazivati i neovisno o ideji da se brani neka određena vlast i njena ideologija. Može se pokušati zaštiti naprosto čovjek.

Dostojanstvo i vlast

Ali, nije li ovo lekcija koju bi građani trebali dobivati od medija? Nisu li mediji odgovorni za sve prethodno navedeno? Jesu, naravno da jesu. Pa kada čujemo izrugivanje žrtvi rata, nije li to gore zlo nego sam prigovor da je to izrugivanje zlo? Nije li podmetanje kolaboracionizma onima koji zagovaraju ideje jednakih sloboda i mogućnosti za sve veće zlo nego što je samo zagovaranje jednakog tretmana za sve? Nije li diskriminiranje, recimo, novinara iz RS u javnoj debati u Banjoj Luci veće zlo od ukazivanja na tu diskriminaciju? Nije li cenzura na informaciju da članovi UO Udruge BH novinari podnose ostavku zbog diskriminiranja, veće zlo od ukazivanja na cenzuru? Nije li stalno pozivanje ratne prošlosti veće zlo nego ukazivanje na pogubne posljedice tog pozivanja? I još štošta bi moglo biti zlo i stajati na putu ugrožavanju medijskih sloboda, samo kada bi ta sloboda bila uistinu sloboda jednaka za sve. 

(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.