Revolver-novinarstvo

Nije, br'te, sve za svakoga. Kolektivni sportovi za mene nisu. Gdje se može sam, hajde - de. Nisam neki teniser, ali bih nekako iznio partiju, vjerovatno i izgubio od svakog ko ima blage veze s tim sportom. U stonom tenisu nisam loš, ali ni najbolji. U gimnastici sam prilično dobar i danas, mada spor i otežao... To me i sustiglo, to s težinom i visinom, najbolji sam bio dok nisam prerastao, nije lako vitlati 110 kila na razboju, vratilu, kozliću ili parteru. Nije više to za mene. Osim onako, ponekad, da na karikama ispadnem frajer u kakvoj fiskulturnoj sali, ili da se uzverem uz konopac samo rukama. Doduše, nemam više pred kime ni frajer ispasti, nema ni sale u koju se može ući 'nako, bez povoda, čisto radi frajerisanja. Hm, doduše, kakav je to frajer koji se frajeriše? Nikakav... U plivanju sam loš, naučio sam neki smiješni neretvanjski kraul uz razbijanje virova, to prska i štrapa da je mučno gledati. Mostarskog "bratu" možete na moru prepoznati po tome što iza njega bude "štrap" kao iza kakvog glisera. Razbija čovjek virove na moru, da ga ne odvuku pod neretvanjske stijene.

Duduk za sportove

U kolektivnim sportovima bih bio dobar da mi ne smetaju rođene noge i ruke. Naime, kad uđem u timska dodavanja, uvijek s rukama i nogama uradim nešto pogrešno. Lopta često ode kako ja hoću, ali ne i kako moji iz tima hoće. Slabo kontam šta hoće, a i puno mi smetaju protivnički igrači, pa se naljutim i malo ih "brcnem" laktom, čisto da im kažem da mi se ne sviđa što mi hoće uzeti loptu. Ionako imam obje lijeve noge, još mi oni smetaju. Kad bismo kao klinci igrali fudbala, ja bih uvijek nekako završio na golu. Tu bih, kanda, najmanje smetao. A i tada bi moji kompanjoni, moj tim, čini se, najradije da budem u protivničkom timu. Šta ćete, nije sve za svakoga. Za mene, recimo, fudbal nije. Mogu ja natjerati ćaću da proda sve što ima, da mi plati trenera u idućih 5 - 6 godina, da budem novi Ronaldo i Ronaldinjo, ali ja znam da ni za deset godina ne bih naučio igrati lopte ni za kakav pošten turnir stokilaša u zapadnoj Hercegovini. Iskreno mislim da bi me kakva Ronaldinjova baba, neka Marija Himenez Rodrigez Ronaldinjo izdriblala tako da bih je, u nastupu pravednog gnjeva, morao udariti laktom u slabašna krsta.

Ni vojnika ni mašinca

Bio sam u vojsci, poslije mašinske škole, odrobijao godinu, nedavno čak napisao knjigu o tome. Bio sam vojnik, nisam to ostao. Nije mi se svidjelo, vidio sam da to nije za mene. Vojska je, kao što napisah, kad si prikovan za isto veslo s budalama. Htio sam upisati likovnu akademiju, čak sam položio prijemni za jednog prijatelja, u Sarajevu... Bio čovjek čupav i s bradicom kao i ja, niko nije primijetio. Onda ja kažem starom da ja hoću na likovnu, a on kaže da mi on to neće plaćat. I dan danji od glinamola, plastelina ili gline, čuda mogu napraviti. Kiparstvo sam, eto, htio upisati. Dobro i crtam, kažu, ali mi je trodimenzionalno draže. Te upisah mašinski faks. Par godina, sukob s par profesora (sa izvjesnim Vučkom koji mi je htio napastvovati curu - nadam se da je umro u mukama) i sa profom iz matematike, koji me je uhvatio da sam izišao mjesto drugoga na ispit, okanem se ja i toga. Hm, da, prije toga sam profi Mesihoviću morao izvesti binomnu formulu na tabli. Par sati i tri-četiri kile sam izgubio, ali sam uspio. I dan danas po brojevima mogu da vam kaže, sve o čelicima koje označavaju, po JUS-u i po DIN-standardu. Onda je došao rat i primarna ambicija mi je bila da ostanem živ, u čemu sam dobrim dijelom i uspio.

Novinar ante portas

Skontao sam, u neka doba, da mi i pisanje ide. Slušali ljudi kad bih pričao, čitali kad bih pisao. Par neformalnih omladinskih magazina, jedan radio na kojem sam radio, par objavljenih knjiga i... i ja, eto, budem novinar. Upisao u zadnje vrijeme i komunikologiju, sad na četvrtoj, pauziram ovu godinu. Kažu da sam bio dobar novinar. Nikad ne bih objavio intervju, a da ne bih odnio sagovorniku da vidi, da ne bude u njemu što nije mislio reći. Ni na kraj pameti mi nije bilo da napišem ono što je čovjeku izletjelo dok bi mi ukazao povjerenje. Ni da ga slikam na WC šolji ili dok mu kravata visi iz džepa. Ili dok je intiman sa sekretaricom. A bilo je svega za skandal napraviti i čitanost i slušanost povećati... Nije mi se ni to svidjelo, pa počnem uređivati i voditi emisiju. E, tu sam se našao. Godinama sam uređivao jednu od najslušanijih radio-emisija u Mostaru i Dolini Neretve. Sad pišem kolumne, vi prosudite kako mi ide. Nadam se da ima i gorih od mene...

Nikad Vladikom

Vladika nikad, eto, nisam htio biti. Valjda zato što mi vjera nikad nije bila jaka, zato što sam sav svjetovni, od mana i iskušenja skoro da kod mene za vrline i nije ostalo mjesta. Imam dionice u paklu, što bi rekli. U crkvu nekad odem nedjeljom, volim one stepenice do crkve, što dušu iz čeljadeta hoće istjerati, volim stajati sat i po i slušati zapise iz debelih knjiga svetaca. I taj mir volim, i ljude i žene kad isto misle dok izgovaraju molitvu. Monah ni pod razno ne bih bio, ovako na slatkiše lakom i mnogojakom drugom iskušenju podložan. Divim se ljudima koji to hoće i mogu biti. Posvetiti se Bogu i vjeri, to je već nešto što nadilazi moju sitnu dušu zarobljenu u pogolemom tijelu.

Poznavalac vladičanstva

Novinar, ipak, jednim dijelom jesam. Korektan, mislim. Zato sam i upisao komunikologiju, da nađem potvrdu da novinarstvo nije ovo što vidim na TV, čujem na radiju i čitam u novinama. I, srećom, razuvjerili su me profesori Ismet Dizdarević, Ibrahim Kajan, Šemso Tucaković, Mirsad Behram i još par njih. I književnost, fonetiku, bilo je tu milion stvari za nadopunit rupe iz mašinske škole. Hm, malo me stid, ali su me poslije osam objavljenih knjiga, šest puta obarali na sintaksi. Kako kažu, u kovača najgora sjekira. Tu sam saznao kakav novinar, zapravo, treba biti. Znao sam i prije, ali mi je trebala potvrda. Dakle, malo je novinara kod nas, premalo. Vladika je, čini mi se, više, iako ih je pet-šest. Slušao sam puno Vladika, na TV, jednog i znam. Grigorije je Vladika, iako ne vidi đavla u mobitelu, kompjuteru i TV-u, iako navodi duhovnike i svjetovnjake da rade, prave vino, uzgajaju usjeve, koze, konje... Po definiciji onih koji znaju šta i kako Vladika treba da radi i živi, trebao bi da nas plaši ognjem paklenim, sudnjim danom i trozupcem Belzebubovim, umjesto da pravi vino i zapošljava ljude po Trebinju i Mostaru. Jednog takvog svjetovnog poznavaoca vladičanskih dužnosti, staza i bogaza, upoznao sam u Mostaru, nedavno.

Poznanstvo s povodom

Nebojša Vukan je drag momak. Malo premalen za Hercegovca, pitomih očiju i blagih crta lica. Podsjetio me na mog druga Ivana Vukoju, Ljubušaka, po dimenzijama i imenu. Ivan Vukoja zvuči baš kao Nebojša Vukan. Očekivao bi čovjek dvije hercegovačke ljudine dva metra visoke i metar široke, kad tamo dvojica sitnih i umiljatih momaka... Kako god, Nebojša došao da snimi osnivačku skupštinu Gradskog Odbora SPKD Prosvjete, ove srpske. Ne one od Ratka Pejanovića, multikulturno-muslimanske, čiji bi svi članovi Srbi mogli stati u jedna kola. Odradio posao ljudski i profesionalno, kontaktirao sa kim je god stigao, sve. Kasnije otišao na kafu s nama. Osvrtao se u strahu oko sebe, usred Starog Grada, valjda se bojao kakvog mudžahedina, da ne izleti na njega sa sabljom krivošijom u rukama i s povikom "alahuekber!". S njim sjela nas trojica pravoslavnih stokilaša, u sve trojice njuške kakvih se ni šangajsko podzemlje ne bi postidilo. Kao da smo mu ujaci što su ga poveli na vakcinaciju. Kažem ja njemu "Ne boj se, neće ti ovd'e bit' ništa, kakvi su god nisu gori od mene i ove dvojice".

Strah u prahu kao začin životu

Strah živi duboko u nama. Brdo mišića i četa vojnika ne znače tu ništa. Strah se nastani u čovjeku i obuzme ga cijelog, izgubi mjeru i ne zna više šta govori. Još kad se novinarstvu uči od najgorih, predodređen je da svijetu donese više štete nego koristi. Nebojša Vukan je, ili njegova ekipa - kako god, to je stalo na put Vladici. Vladika ga, po Vukanovim riječima, nazvao seljačinom i rekao da ga pusti da prođe. Nisam ovo isisao iz prsta, pričao s ljudima koji su tada bili u Trebinju. Ne bi mi bilo drago da ga je nazvao seljakom, bar pola mojih predaka su bili seljaci, hljebotvorci i stočari, ratnici kad se moralo biti. Ministri koji su se sastali s Vladikom, poslovno, spavali su, kanda, u Budvi. U maniru prave sirotinjske majke, Vukan je za BN Televiziju spomenuo da ministri spavaju u Budvi, a narod nema šta da jede. Zvuči mi kao ono mostarsko "Ti se smiješ, a meni brat pogin'o". Crkva, između ostalog, ima nekretnine i zapošljava ljude. Ja, da pravo kažem, ne vidim tu ništa strašno, ali eto, neko vidi. Pa neka, možda nisam ni ja u pravu. Možda duhovnici stvarno treba da čuče po manastirima i plaše ljude mukama paklenim i dokazuju postojanje đavola u kompjuteru i mobitelu. Prvo je rekao da ga je Vladika odgurnuo, onda se ispravio i rekao da ga je Vladika verbalno maltretirao. Tražio je onda i policijsku zaštitu. Od Vladike... Ne znam, možda ga je Vladika preko prsa presjekao pogledom, kao rafalom, pa je Vukan od toga pao. Ili ga je odgurnuo pogledom? Sumnjam, to ni svemoćni američki glumac Čak Noris ne može. Vladika nema paranormalne moći; kad god bi mu za ručkom zafalilo soli, pružio bi ruku i uzeo solnicu. Da je po Vukanovom, solnicu bi mogao privući pogledom.

Federalni RS proroci i "60 minuta"

U maniru federalne političke vrane Mladena Ivanića i federalne ekonomske zloguke proročice Svetlane Cenić te čovjeka koji je po nacionalnosti Miodrag Živanović; novinar BN Televizije Nebojša Vukan, nimalo u skladu sa hrabrim imenom i vučjim prezimenom, obratio se federalnim medijima, iskukao se i isplakao na multikulturnom ramenu bošnjačkom, skutu tolerantnom spremnom da prigrli sve nesretne i uplašene Srbe koji im mogu politički koristiti. Tu je rekao da mu ja Vladika rekao: "Dođi mali, idi odavde". Na ovo moram reagovati. Ne može ga zvati i tjerati u istoj rečenici, makar i Vladika bio. Vukan kaže da se ne boji, ali da nigdje ne ide kolima i ne izlazi često u grad. Ja sad ne znam da li se boji ili ne. Kaže mi moj i Vukanov prijatelj: "Nemoj ga dirat, fin je dečko, dobar. Nije svak' isti, ne mora svak' bit' ko ti". Ne mora svak' bit' ko ja, priznajem. Bojim se i ja, ne dam na svijetu da ima veće kukavice od mene. Ali, imao sam i imam više razloga za strah, ovdje u Mostaru, nego on od duhovnika koji ga "reže" pogledom i "verbalno maltretira" kad mu se ispriječi pred vratima na koja misli ući. Ili ga slika u košulji i pita što nije u mantiji. Ili ga optužuje za osnivanje konjice kad gradi hipodrom u Trebinju. I onih sedam konja za terapijsko jahanje (poklon biznismena iz Mostara, Vanje Pešuta, čovjek ih iz Austrije dopremio samo za bolesnu djecu), za pomoć djeci oboljeloj od cerebralne i dječje paralize, od Parkinsonove bolesti i paraplegije, valjda su, kako Vukan sa BN-a kaže, Vladikina konjica? Možda nisam objektivan. Možda se svjesno stavljam na stranu Vladike Grigorija, koji poslije poziva na linč od strane Federalne TV, sam samcat hoda Mostarom, živi u Starom Gradu i svakom kaže šta misli, bez uvijanja. Vukan nije tu da u Mostaru dijeli sa mnom dobro i zlo, strah i nemir, možda je to problem, pa i zato nisam objektivan. Nebojša se zadnji put u Mostaru bojao. Ne zna čovjek da razloga za strah nema. I, da ne lažem, drag mi je dečko. Možemo opet u Mostaru popiti kafu, negdje van Starog Grada, ako se boji. Možemo i kad Vladika Grigorije bude imao sastanak Sinoda, pa ne bude u Mostaru, ako ga je strah da ga, nesretnika, Vladika ne presiječe ili ne odgurne pogledom... Ukoliko do tada Vukan ne počne raditi za "60 minuta", u tom slučaju neću da me vide s njim. Ipak, moram malo držati do sebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.