Revnost i komunikacija
Kada gradimo odnos i ulazimo u komunikaciju sa drugim čovjekom, neophodno je, dakle, početi od pažnje i u osnovi utvrditi i misao svoju, i volju svoju, i sve elemente svoga bića u Hristu
Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati na ovim stranicama želimo, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.
Razmišljajući i govoreći o komunikaciji, pomenuli smo kako veliki značaj za nju imaju pažnja, sabranost, budnost. Izvirući iz ove “mobilisanosti” čitavog našeg bića, iz usredsređenosti i koncentrisanosti svih naših snaga i sposobnosti na susret i odnos sa drugim, komunikacija dalje postaje ono što nas otvara i izvodi iz samih sebe i pokreće na trud, usrđe i staranje o tome da je produbimo i u njoj još više uzrastemo.
Ovo nam je svima dobro poznato iz svakodnevnog života u kome često, ušavši sa pažnjom i staranjem u odnos, tj. komunikaciju sa drugim čovjekom, otkrivamo u sebi želju i težnju da ga još bolje i bliže upoznamo, da taj odnos učinimo kvalitetnijim i da on nikada ne prestane. Ova usrdnost i briga, ovo staranje i izgaranje na putu izgrađivanja dobrih i zdravih odnosa prije svega sa Bogom, a potom, kroz Njega i sa drugim ljudima, to i jesu plodovi revnosti koja je velika i strašna vrlina jer čovjeka, po prirodi nemoćnog i slabog otvara za Božansku blagodat, a ta blagodat čini da se “sila Božija u nemoći ljudskoj pokaže savršena”.
Revnost je poput plamena koji bukti i širi se, zahvatajući sve što mu se nađe na putu. Vođeno i nošeno revnošću, cijelo biće čovjekovo biva zahvaćeno tim plamenom, i ovdje pažnja dostiže svoj vrhunac i na neki način biva preobražena: ona ovdje više ne podrazumijeva samo sabranost naših umnih sila i ne zaustavlja se samo na razumu, već postaje djelo i djelatnost čitavog bića čovjekovog otvorenog za saradnju sa Božanstvenom blagodaću.
Međutim, revnost sama po sebi ponekad biva slijepa i po riječima Otaca Crkve može poprimiti smjer koji nije saglasan sa onim što je cilj našeg života. Sam je Hristos upozoravao na to rekavši: “Doći će vrijeme kada će vas mnogi ubijati misleći da Bogu službu prinose.” Zato revnost, koja je živi plamen - a vatra je, kao što znamo, dobar sluga ali surov gospodar - mora biti ograđena i usmjeravana ostalim vrlinama: smirenjem, poslušanjem, trpljenjem i iznad svega rasuđivanjem koje je vrlina nad vrlinama. Rasuđivanje je, međutim, dar koji se daje po Božijem dopuštenju jedino za veliko smirenje. Zato je Sv. Antonije Veliki i govorio da su rukovodioci revnosti - vlastito rasuđivanje ali i savjet iskusnih.
Naše rasuđivanje, dakle, treba i mora da izvire iz komunikacije sa Hristom, Premudrošću Božijom, komunikacije koja, kako smo već govorili, jeste plod sabranosti, koncentrisanosti, upućenosti svega što jesmo i što činimo na Njega. Jedino iz te i takve komunikacije može se roditi revnost “po Bogu”, ona koja će rasuđivanjem biti sačuvana od sujete i postati naš duhovni pokretač i vodič na putu našeg duhovnog uzrastanja. Ta i takva revnost ustvari je naš odziv na poziv koji Bog upućuje svakom čovjeku: “Ustani, tebi govorim!” Ona je odjek glasa Božijeg u čistom i otvorenom srcu čovjekovom i ono što cjelokupno naše življenje, mišljenje i djelanje stavlja u službu svete i savršene volje Božije. Porođena ljubavlju prema Bogu, zagledana u Lice Božije i ustremljena samo ka onome što je Njegovo, ona čovjeku daje veliku smjelost i hrabrost i pred Bogom i pred ljudima. To je ona i onakva revnost koju je imao veliki i slavni Prorok Ilija, Svetitelj koga smo ovih dana u Crkvi proslavili, čovjek koji je bio i jeste jedan od najautentičnijih primjera revnosti po Bogu zato što je, prije nego revnošću i strogošću, hrabrošću i usrđem, bio veliki i smirenjem, bogoljubljem i bogoljubivim čovjekoljubljem bez kojih bi one velike vrline bile - kako to u našim životima ponekad biva - samo hrana podle i prikrivene ljudske sujete.
Kada gradimo odnos i ulazimo u komunikaciju sa drugim čovjekom, neophodno je, dakle, početi od pažnje i u osnovi utvrditi i misao svoju, i volju svoju, i sve elemente svoga bića u Hristu. Utvrđeni na Njemu kao na čvrstom temelju, moći ćemo na tom temelju da izgradimo dobru i zdravu komunikaciju sa Njim, a kroz Njega i sa svakim drugim čovjekom.
Ono što svi mi iz ličnog iskustva znamo jeste da često, iako nekoga mnogo volimo, iako ulažemo u taj odnos sve svoje biće, pažnju i koncentraciju, naša želja i uporno nastojanje da revnost koju ulažemo urodi plodom ostaje jalova jer nema rasuđivanja koje je uvijek i jedino plod Hristovog prisustva u našim životima. Zato je neophodan povratak i pažnje, i želje, i svake naše dobre namjere - Hristu, da bi On bio “posrijedi nas”, između nas, sa nama.
Istrajnost i postojanost, u muci trpljenje a u radosti smirenje, u vjeri plamena revnost, u srcu vjera okriljena strahom Božijim - to su odlike onih koji imaju vjeru i nadu na Boga i uvijek i u svemu od Njega očekuju rješenje. “Ako me i ubije, ja ću opet živjeti, opet ću Ga slaviti”, govorio je u Starom Zavjetu pravedni Jov, čovjek koji je živio i hodio vjerom i imao, i u dobru i u zlu, u Boga jedino pouzdanje. Samo čovjek takve revnosti i u Boga zagledanosti, može pred Bogom, na “saboru Svetih Njegovih” stajati pravo, “smjerno i sa strahom”, na šta smo svi pozvani.
Rasutost pažnje, nemir i nebriga uvijek su znak odsustva revnosti i zato bismo se, prije nego što sebe tako olako nazovemo narodom velikim, slavnim, nebeskim - trebali zapitati da li su i djela naša velika, sveta i slavna.
No, ako naša revnost i spava - probudimo je, ako i nemamo sve ove bogomdane vrline - revnujmo bar da steknemo smirenje. Sagledajmo svoju ljudsku slabost i nemoć, prizovimo u pomoć Svete i kao temelj svoga usrđa postavimo pokajanje sa dobrom voljom. Gospod Koji svemu daje život oživjeće i naše živote, učiniće i na nama čudo Svoje blagodati i kao krin u pustinji poslije dugo očekivane kiše, u našem će životu nići duhovni plodovi.
Revnost
Revnost - marljivost, usrdnost, briga, staranje, radinost, prilježnost od grčkih riječi: ζηλοσ - revnost; επιμελια - marljivost, staranje, briga; φηλεργια od φιλεω (voljeti, ljubiti) + εργαζομαι (raditi, djelati)
*****************
NAŠE RASUĐIVANjE treba i mora da izvire iz komunikacije sa Hristom
*****************
RASUĐIVANjE JE dar koji se daje po Božijem dopuštenju jedino za veliko smirenje
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
