Revizija revizijine revizije

"U svijetu špijuna sve je suprotno od onoga što izgleda", rekao je moj najdraži glumac u mom najdražem filmu "Balkanski špijun". Slično je i u istoriji. Pobjednici napišu šta im se sviđa, a ja kao neko ko teži da bude činjenica znalac, volim njuškati i zapitkivati. I ono što saznam, bez obzira iz koliko i iz kojih izvora dolazilo, ne mora biti istina. Ne sviđa se meni sve što nađem u tim pretraživanjima. Nađe čovjek tako svakakvih nepodopština iz prošlosti vlastite familije, bratoubica i oceubica, pljačkaša i sjecikesa, otimača i krivokletnika, otimača, spletkaroša i lopova. Pa se hotijah onomadne potući s jednim iz familije što kaže da lažem, da su nam svi redom bili ljudi od časti i obraza, od prvog pretka do zadnje kafanske vucibatine. Ne može sve biti ni dobro, da je sve dobro ne bi se dobrim ni zvalo nego običnim. Ipak, izostavljanje detalja nikada ne doprinosi istini. Istina se ne smije uljepšati. Laž je, u stvari, uljepšana istina. Kao, recimo, ona laž da je prva slobodna teritorija u Drugom svjetskom ratu bila partizanska. Nije tačno da je bila partizanska. Prva slobodna teritorija, van kontrole Švaba i domaćih izdajnika, bila je kod Nevesinja. I to ne partizanska već četnička. Plus višenacionalna, višenacionalnija od prvih partizanskih jedinica. I to mjesecima prije prve partizanske slobodne teritorije. Ispočetka minorni ideološki pokret, partizanski, voljom saveznika je prerastao u najbrojniju i najmoćniju vojnu formaciju u nekadašnjoj Jugoslaviji. Jer, trebalo se dodvoriti moćnom Sovjetskom Savezu, nekadašnjem Hitlerovom savezniku. Poklonili su im Jugoslaviju, a oni Jugoslaviji poklonili vladajuću ideologiju, komunističku. Pobjednički pokreti omasove pri kraju rata, to barem svak' zna. Kasnije se Tito prepao za svoj čemerni život i budućnost svojih seksualnih apetita, pa se brže - bolje distancirao od Rusije, da ga tovariš Staljin ne bi skratio za glavu metaluršku. Ali, to nije ova priča.

Četnici, ustaše, oskarovci i nobelovci

Hm, kad malo bolje razmislim, pa gdje bi drugo bila prva od nacista oslobođena i slobodna teritorija, ako ne u Hercegovini, zemlji nobelovaca, oskarovaca, najznamenitijih ustaša, četnika i partizana? Koja te vojska pokupi, obuje i obuče, njezin si. U okviru zadatih ciljeva, Hercegovac se istakne. Ako je dobar borac a pobjednik, postane heroj. Ako je dobar borac a njegovi izgube, postane zločinac. Ipak, prva slobodna teritorija usred okupirane Evrope, nije mala stvar. Lukavo prešućena činjenica ili komunistička laž, nije sad ni važno. Važno je da je i ta pobjeda, vjerovatno, proglašena zločinom. Isto kao što je po ocu djed Željka Komšića, bošnjačkog Hrvata u tročlanom predsjedništvu, bio uvažen Hrvat u svom selu i uvažen član četničkog pokreta u II svjetskom ratu. Ni dan danji ne daju u selu ništa reći protiv uvaženog Želje ćaršijskog Komšića, sve u ime časnog lika i djela đeda njegovog.

Četništvo na filmu

Filmska verzija četničkog pokreta je imala bradu. Ja, dok sam tražio slike starovjekih drugoratnih četnika, nisam vidio ama baš nijednu bradu. Zaključio sam da su četnicima brade porasle u filmovima Veljka Bulajića. Jer, srpska kraljevska vojska nije imala bradu kao dio uniforme, bila je ustrojena po uzoru na francusku vojsku. Valjda su te filmske brade scenaristi uzeli od latinoameričkih revolucionera, đavo će ga znati. Ipak, vrijedjelo je malo istražiti, čisto da se zna da nije sve kao u filmu. Draža Mihailović, nepopularni "Čiča Draža", imao je bradu. Ali, on je bio kraljev ministar, a ne vojnik, regularno postavljen od Njegove Kukavnosti Kralja Aleksandra koji je zbrisao u Englesku (a gdje bi drugo nesoj i avetinja nego kod nesoja i avetinja) i prepustio svoj narod na milost i nemilost Germanima i domaćem ološu, da ih mobiliše i ubija svaka šuša koja na njih naiđe. Draža Mihailović je ostao do kraja sa svojim narodom, više puta pohvaljen i odlikovan od tog kukavičkog kralja i engleske vlade, baš kao i njegovi vojnici. Tito se nije usudio ubiti kraljevog ministra dok mu Englezi nisu to dozvolili. Naravno, našao se neko i da ga izda. Ko mu je kriv, tako mu je kad ga nije zapao neki bolji narod, recimo jermenski ili jevrejski, već srpski, oduvijek spreman na izdaju, prodaju, kraljeubistvo i oceubistvo. I zato će tom srpskom narodu, sve se bojim, ostati samo šupljina od onog šupljeg makarona koji spominje Matija Bećković u jednoj svojoj pjesmi.

Jeftina vojnička legla

Šta se može, svako vrijeme traži svoje. Svaka je vojska u Evropi, danas američka. I to jeftinija verzija, onu koju Amerikanci mogu poslati u svoj rat na trošak zemlje u kojoj su se kukavelji okotili i za vojsku obučili i opremili. Zna li neko zemlju Evropske unije koja može da ne pošalje vojsku u te Irake, Irane i druge nigdjestane? Ja bome jok (turcizam, samo da se zna da sam i ja multikulturan), a bogme ni vi. Zna li neko zemlju koja nije u Evropskoj uniji već samo u Evropi, a koja smije stisnuti rektalni mišić pa kazati "Nećemo našu đecu slat' u oti vaš rat!". Ja, bome, ni takvu ne znam. Jednom riječju, što se tiče naših političara, što izabranih što neizabranih, trebaju nositi cipele sa dugačkim pertlama. Zašto? Pa, da bi ih se jednog dana moglo izvući iz američke... Ma, znate već.

Nije vjera tvrda u Engleza

Sila Boga ne moli. Odvela je i desetine hiljada Hrvata pod Staljingrad, da ih tamo ubije ruska zima. Odvela i desetine čemernih domobrana u Blajburg, da spasavajući glavu završe izdani od tih istih Engleza kojima su Srbi bezglavo vjerovali, da ih pobiju dalmatinski i hercegovački partizani ogrezli u krv, svoje i tuđe smrti nagledani do te mjere da su i svoje mrtve, a pogotovo tuđe, prestali brojati i sahranjivati. Lako je to kad se čovjek otuđi od Boga i vlastite istorije, kad postane kao američka kuća bez pravih zidova i temelja, koju vjetar odnese skupa sa domaćinom i brojnim stanjem, kao onu malu Doroti i njezino psetance u onoj američkoj priči. Kome snaga u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom, makar snaga i američka ili partizanska bila. Dobrotu i ispravan cilj jači pripiše sebi, kad pobijedi. Istoriju piše najjači. Slabima ostaje više istine, ali su oni tek negdje na kraju, u pravu. Možda tek pred onim zadnjim, božjim sudom.

Ćurani bez prošlosti

Narodi bez prošlosti imaju i vojske bez prošlosti. Jadni i kukavni iskompleksirani narodi bivše Jugoslavije, nastavljaju ubogu a krvožednu istoriju jedne strane vojske, američke. Umjesto vlastite vojske, imaju američku. Ne stoje više mirno i uspravno kao vojnici, već rašire noge kao seoski đilkoši, isture vrat kao ćurani, kao da će zapjevati i zaćurlikati i još stave ruke pozadi, na debelo meso. Vladika Atanasije bi rekao, kad vidi tako nekoga sa rukama na strini "Đe su ti ruke, tu ti je i pamet!". Svaka mu je za zapisat', na kojem god jeziku je rekao. Iz tog stava ta naša sirotinja ide ubijati crnu i smeđu sirotinju po Africi i Aziji, u ime američkih bankara i industrijalaca, u ime bezbožne i odljuđene ideologije zvane kapitalizam i "novi svjetski poredak". Da ne spominjem kako salutiraju bez šljema i kape. Vojnički pozdrav je nastao u vrijeme viteštva, kad su oklopnici podizali vizire šljemova, da tako pozdrave sabrata po oružju otkrivši mu muško lice poderano u brojnim bitkama za carstvo, obraz i vojničku čast. Baš se pitam bore li se Crnogorci još uvijek za čast. Trebali bi. Čovjek, a pogotovo narod, treba se boriti za ono što izgubi, makar su čast za evre prodali..

Čuvarna vremena

Govore kako se treba razračunati sa prošlošću. Neka, i treba. Treba sve da se zna, ne samo ono milo što se babi snilo. I o Draži Mihailoviću i o Josifu Staljinu i o Titu i o ustašama, partizanima i domobranima. I ko je i koliko protjeran u ovom zadnjem ratu, i pobijen, i kako je i gdje ko tolerantan i "multikulturan" bio. I kad se dođe do cjelovite istine, nekome će isti grad biti "oslobođen" a nekom okupiran. Ne znam čak ima li se smisla boriti protiv takvih, različitih viđenja iste stvari. Ipak, pojedinačna herojstva, pogotovo zločine, treba prikazati svima, ne zato da se ne zaboravi već zato da se vidi šta smo u stanju uraditi jedni drugima i kako nas cijeli vijek lažu kako nemamo razloga za strah jednih od drugih. Što se budemo bolje čuvali, bolje čemo se sačuvati. I to tako što ćemo poštovati a ne ponižavati jedni druge i tjerati nas da pljujemo po svojoj prošlosti i svojoj istoriji. Ko nema svoju istoriju, neka izabere neku i nastavi je živjeti, to je jedna od prednosti demokratije. Može uzeti ovu frišku, bosansku, ako mu je teško pamtiti hrišćanske datume iz srednjeg i starog vijeka. Ili srpsku, ako mu se da pamtiti starovjeke mrtve po imenu i porijeklu. Ili hrvatsku, ako mu to "zapadnije" zvuči. Može izmisliti svoju, proglasiti sebe Keltom, starovjekim Ilirom; Denizijatom, Delmatom, Daorsom... Širok mu švedski sto svjetske istorije, historije ili povijesti. Ja sam se te 1990, čini mi se, na opšte zgražanje upisivateljice podataka, izjasnio kao Laponac. Cijeli taj dan sam milo gledao figuricu irvasa na TV-u, iznad sarajevskog spikera Mufida Memije. Hm, da, heklani tabletić mu je diskretno izlazio ispod irvasovih nogu i do pola mu, poput bijele heklane kosice, prekrivao ćelavu glavu.

Propisivanje sjećanja

Zato ne volim kad mi istoriju propisuju zakonom. Za genocid nad Jevrejima i Jermenima, imam pouzdane izvore, čak istorijski odmak da zaključim ko je tu koga i u kom grmu leži zeko. Za ono što zovu "genocid u Srebrenici" imam podatke i izvore da se radi o klasičnom zločinu, jednom od brojnih u zadnjem ratu u BiH. Zato čovjek ima glavu da sumnja i jezik da pita, internet da pretraži i očevice da mu kažu. Neko može reći da je u svakom gradu u BiH izvršen genocid, ali ja mislim da u Širokom Brijegu nije, jer je zadržao predratnu nacionalnu strukturu. Što se mene tiče, kardinal Alojzije Stepinac i ministar Draža Mihailović mogu svom narodu biti heroji i sveci, ako ništa, zato što nisu pobjegli u Englesku kad je njihov narod brao kožu na šiljak. Rehabilitacija im i ne treba, već su odavno mrtvi. Nisu oni ti koji ne daju živima da žive, već oni koji se hrane smrtima i ne daju živima da prožive i dožive vlastitu smrt u miru, makar se Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Laponci zvali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.