Retorika puna optimizma

Nije njih rekao nikakav bošnjački ekstrem već se nalaze u građanskim novinama multikulturnog Sarajeva. A sve se naravno odnose na političke lidere iz RS. Koliko nade za ovu zemlju ostavljaju upravo ovakvi natpisi koji potiču radikaliziranje čitalaca, a da ne govorimo o onima na koje se odnose? Što bi se desilo da identični opisi krenu i iz RS prema drugoj strani?

Ovo pitanje nikada nisam uspjela pronaći u urbanim novinama Sarajeva. Kako je moguće da borci za jednakost građana ne vide zastrašujuće posljedice razaračke retorike koja produbljuje podjele nakon kojih je gradnja mostova gotovo pa nemoguća? Pitanje je zaista iskreno, a ne retoričko. Da li je moguće vjerovati da retorika kojom se uništava svaki oblik dostojanstva uistinu može osigurati prostor za državu koja će svima buditi patriotska osjećanja?

Evo ponovo se vraćam na tekst koji sam čitala i iz kojeg sam navela prve riječi i ne mogu da se otrgnem mučnom utisku sa koliko nedostatka dobre volje su one napisane. Zamjera se između ostaloga i gospodinu Rajku Vasiću koji na sajmu knjige u Frankfurtu insistira na štandu iz RS, jer se prema njegovom mišljenju "manji entitet baš i ne vidi". I šta je sada Vasić pogrešno i vrijedno prijekora uradio?

Ne treba ići čak do Frankfurta. Za početak je dovoljno vidjeti kako stiže štampa iz RS u Sarajevo. Bilo bi zanimljivo o tome pročitati jedan urednički uvodnik. Odete do trafike i tražite "Glas", a tamo vam obično kažu da primaju samo dva broja i da su već kupljena. Odete u veliki tržni centar usred Sarajeva kad ono tamo "Glas" u skupini inozemnih novina i to ni manje ni više nego onih iz Srbije.

Pa tko ih je tamo stavio?

Nadam se ne Dodik, Radmanović ili Vasić. Dnevne novine iz BiH sve na jednoj, lijevoj strani, a one iz RS na desnoj, među njemačkim, francuskim i engleskim magazinima i novinama. Za kupce tu ima nešto sasvim samorazumljivo, ali ne daj Bože od toga praviti kakvu analogiju na političkom planu. Dobro bi bilo zapitati se tko to inače pravi podjelu: Vasić koji traži malo više vidljivosti za izdanja iz RS u Frankfurtu ili možda ipak netko drugi? Možda oni koji su od Sarajeva pa sve do sinjeg mora prekrižili sve ćirilične natpise na putovima? Uostalom, što je pogrešno u ovom zahtjevu? Da li je to toliko separatistička ideja da odmah treba vrijeđati čovjeka?

Listam iste novine dalje i dođem do zadnje stranice kada tamo naiđem na prilog o ulasku u Istočno Sarajevo. A kako to čovjek ulazi u taj dio grada?

Preko bijede i siromaštva. Tamo ljudi sjede na nekim rasklimanim stolicama i švercaju ne bi li preživjeli, jer nema se mirovina niti plaća. I ne bi tu bilo ništa sporno jer siromaštvo je prisutno u cijeloj zemlji, ali zar je to jedini način da se prikaže život građana koji žive iza table Istočnog Sarajeva. Samo par koraka od toga mjesta nalaze se brojne lijepo uređena dvorišta, restorani, dućani u kojima se prodaju prehrambeni proizvodi jeftiniji nego što su svega par koraka prije te table.

Tamo se nalazi i moderna, velika tržnica u kojoj takođe ljudi prodaju, ali poenta je bila početi novinu sa prilogom o liderima iz RS koji rade na "rasturanju" ove zemlje, a završiti ih sa prilogom o tome kako izgleda život prosječnog građanina Istočnog Sarajeva.

A da bi novina bila dinamičnija, onda negdje prema sredini u nekoj rubrici se secira izjava srpskog člana Predsjedništva Radmanovića koji je rekao da je "BiH korak bliže raspadu".

E baš je čovjek pretjerao, sve u zemlji funkcionira, a on ničim izazvan zaključuje da se raspada i da stranci potiču razlike i krize. Tu su i mišljenja uglednih građana o njegovoj izjavi. I prosto čovjek ne može da se otrgne pitanju: Čemu ta anketa? Koji je cilj? Da li pomoći izgradnji ove zemlje ili njenoj još većoj razgradnji, doduše onoj pritajenoj, zasnovanoj na retorici dobro ušuškanoj izvan političkih tribina, dok se istovremeno pokušava javno inkriminirati jedna politička volja, jedan narod, jedno opredjeljenje?

Retorika je uvijek bila ili lijek ili otrov za duše građana. Da li danas kada već počinjemo da gubimo nadu da će neko čudo pokrenuti napredak u ovoj zemlji išta dobronamjerno može pronaći u retorici isključivosti? Nije li to samo oblik podilaženja najnižim ljudskim strastima bez imalo odgovornosti prema onima kojima bi napokon trebalo povratiti nadu i osjećaj sigurnosti?

I konačno da li je zahtjev za stišavanjem političkih strasti i kultiviranom razmjenom argumenata toliko pretjeran da se svaki takav pokušaj odmah proglašava obranom neke političke opcije ili snishodljivim, podaničkim, beskarakternim dodvoravanjem drugima? Drugi su u ovom slučaju oni sa kojima živimo, sa kojima dijelimo dobro i loše. I nisu oni tamo negdje, oni su ovdje sa nama i sasvim je dobro što su tu. Koji li napor treba da se mrzi, da se u drugima vidi samo zlo i ništa više!

Ili je možda Andrić, neovisno o svim političkim liderima i njihovoj volji, o svim ratovima, pobjedama i porazima dobro rekao kada je zapisao: "A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. Vi ste, u većini navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje su tu pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo djela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na djelo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.