Retorika koja učvršćuje državničke odnose
Koliko samo dobre volje treba da bi se poveo istinski dijalog, ali ništa manje volje treba da bi dijalog bio predstavljen kao monolog ili, što je još gore, kao kakva nepotrebna zbrka u kojoj je teško pretpostaviti tko je s kime i zašto razgovarao.
Tako smo o nedavnoj Tihićevoj posjeti Beogradu mogli čitati uglavnom osobna viđenja raznih analitičara, ali malo što smo mogli pročitati i saznati o samoj posjeti. Ovih je dana u službenu posjetu Beogradu otputovala Borjana Krišto, predsjednica Federacije, ali o toj posjeti u građanskim novinama, kojima je dakako iznad svega stalo do suživota i dobrosusjedskih odnosa, saznajemo iz male rubrike Blic vijesti. Baš kao da Krišto svaki dan ide do Beograda i kao da su službene posjete Srbiji već dobro uhodana rutina da o njima treba samo kratko izvijestiti. Doduše, prisjetimo li se šta u ovdašnjim medijima piše o zalaganjima srpskog predsjednika za uspostavljanjem prijateljskih relacija dviju zemalja, onda ne čudi nedostatak dobre volje da se posjeta Borjane Krišto predstavi opširnije.
Dakle, "predsjednica FBiH Borjana Krišto pozdravila je jučer u Beogradu stav Srbije i predsjednika Borisa Tadića da BiH bude izgrađena po mjeri sva tri konstitutivna naroda i naglasila da jedino takvo rješenje vodi u budućnost cijelu regiju". To je onaj Tadićev stav kojeg je, pod umišljenim naslovom svoga članka "Umišljeni garant", komentirao novinar sarajevskog "Oslobođenja", pitajući se: "Šta ima da Srbiji bude prihvatljivo ili neprihvatljivo bilo šta što se tiče unutrašnje organizacije bh. države?" Ovdje više brine ova građanska panika kada se spominje dogovor tri konstitutivna naroda, nego nedostatak dobre volje da se o ovakvim posjetima piše sa mnogo više entuzijazma. Ali, valjda to ide jedno uz drugo. Dogovor tri naroda je za lokalne komentatore podjednako pretjeran zahtjev koliko je i Tadićevo insistiranje na dogovoru "sramno miješanje u unutrašnje uređenje" BiH. Jedino ostaje nejasno kako ovi samoproglašeni građanski uzori vide duboko podijeljenu BiH i odnose unutar nje: da li kao nametanje odnosa iz Sarajeva, da li kao poslušnost svih koji nisu dio građanskog klana, da li možda kao vječno nadmudrivanje građanskih glumaca sa svojim takmacima, a sve s ciljem doživotnog ostanka u političkom životu ove zemlje? Ili pak vide neki nadolazeći rat u kojemu će narodi shvatiti da treba da slušaju samo one koji za sebe vole reći da su jedina prava, probosanska skupina kojoj je bitan čovjek, a ne nacija. E sad koji čovjek, to već nije ni bitno, a nije ni nacija bitna. Pa ljudi su u ovoj zemlji ratovali zbog čovjeka, a ne zbog nacija. A i oni koji insistiraju na čisto građanskom konceptu lako se odriču svoje nacionalnosti pa im je retorika tim više uvjerljivija. Tako neki od najgovorljivijih boraca za nepotrebno insistiranje na tri konstitutivna naroda i dogovoru između njih ne prestaje koketirati sa etno-kulturnim zadužbinama svoga naroda, odbija otići u Banjaluku sa ciljem uspostavljanja dijaloga sa kolegama političarima, a o Srbiji niti ne razmišlja, dok BiH vidi kao jedinstvenu po mjeri njegova oka i nikako drukčiju. Možda zato što je duboko svjestan da je danas i ovdje sam čovjek mnogo bitniji čovjeku od nacije i vjere.
No dobro, vratimo se posjeti predsjednice Federacije Beogradu. Ona je samo onako osvanula u Beogradu i podržala Tadića te zaključila da se razvijanjem dobrosusjedskih i poslovnih odnosa "može gledati u budućnost", jer obje zemlje vide svoju budućnost u EU, "ali će svaka posebno morati da ispuni ono što traži Europa. Preduvjet za to je da sredimo međusobne odnose i prilike u zemlji". Opet dakle, priča o međusobnim odnosima do kojih se dolazi isključivo uspostavljanjem dijaloga. No iz kratkog i nečitljivog teksta u "Oslobođenju" teško je zamisliti da je Krišto sa nekim pričala, a još manje da je taj netko drugi rekao bilo što vrijedno informacije za čitaoce. A i kako bi to čitaocima bilo bitno kada oni u tim dnevnim novinama čitaju samo osobne stavove ideologa kuće. Treba samo usporediti kako su o istom događaju naslovljeni članci iz "Avaza" i "Oslobođenja". U ovim prvim novinama lijepo stoji: "Unapređivanje odnosa Srbije i Federacije BiH", dok se u ovim drugim novinar očito borio da dođe do daha: "Učvršćivanje odnosa". Tko ih je i s kim učvrstio manje je bitno. U "Avazu" se pojavio Tadić i još došao do riječi: "Srbija želi posebne, sasvim posebne, najbolje moguće odnose sa BiH, kao državom nama susjednom i prijateljskom. Srbija podržava suverenitet BiH, zasnovan na Dejtonskom sporazumu i dogovoru dva entiteta i tri naroda". Zašto li je bilo neophodno izostaviti ovako srdačnu i značajnu poruku koja dolazi iz Srbije i uskratiti je čitaocima dnevne novine lišene nacionalizma kada je to poruka upravo njima upućena? No imajući u vidu da je ovakav Tadićev stav "sramno miješanje" u odnose unutar zemlje, onda se lako da zaključiti da vatreni borci protiv svih oblika podjele u biti nemaju ni najmanju želju za uspostavljanjem istinski građanskog koncepta života i komuniciranja. Desili se to, upravo će njihova demagogija sama od sebe pasti u vodu. I konačno, a na to nas Tadić dobronamjerno podsjeća, "unutrašnji i demokratski dijalog u BiH" je uvjet bez kojega "nije moguće doseći i ostvariti rješenja u daljem razvoju i reformama BiH". Dijalog, kultura dijaloga, ma koliko se tome ismijavali građanski ideolozi, nije san bečkih salona, nego uvjet bez kojega nažalost nije moguće uspostaviti trajni mir u zemlji a niti u regiji. Evo prilike da maske spadnu i da se vidi tko to uistinu ne želi uređen unutrašnji dijalog i dijalog sa susjedima koji jesu, sviđalo se to komu ili ne, garant mira ovoj zemlji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
