Rešetanja

Veselin Gatalo

Rešetanje pijeskom, rafalanja, sporadičan metak od strane majmuna, budući trener, osnovna i srednja škola te teška pitanja, prika i komisija, glavni gradovi republika bez pokrajina, percepcija i kulturologija, ljudi odnekud i pucanje svukud, šverc oružja i humanitarni rad, uzimanje "nafake" i para kojih nema, afganistanska i crnogorska svadba - sličnosti i razlike, medijsko cipelarenje i skakanje na čovjeka, bosanski i muslimanski stećci u mahom hrišćanskoj Hercegovini, opet OMV i, da se ne zaboravi, čudomorstva svakakva da te Bog pomože i od rešetanja sačuva.

Rat je, kako reće jedan profa, kulturološki događaj. Sladostrast kojom se priča o ratu, uključujući puni spektar događanja, od smiješnog do strašnog. U miru i fascinira i opet ranjava, rešeta i neranjene. Smiješno strašan ili strašno smiješan je događaj u Mostaru, na Bulevaru, u vrijeme borbe za drugo i treće mjesto, u sukobu Hrvata i Muslimana. HVO bi se, po starom račnom običaju, trudio da što više naljuti Armiju BiH, to jest Muslimane. Derali bi se "Balijeeeee...!" A jedan od rijetkih nemuslimana u ArBiH okrenuo bi se svojim sapatnicima i braći po oružju i rekao: "Eno, vas zovu..." Pošto je linija bila do linije, na kojih 4 do 6 metara razmaka, moglo se pričati i bez puno urlanja i deranja. Kad bi se, nakon duže tišine, ispalio sporadičan metak, neko bi, sa strane kojoj je metak bio upućen, povikao: "Ne pucaj majmune jedan, ubićeš nekog!!!" Onda bi u Mostar došli ljudi odnekud, i pucali kojekud, baš kao da su Mostarci sakati pa se ne znaju sami ubijati, pa bi se vaspostavila ozbiljna razmjena vatre sa mnoštvom mrtvih. E, tu više nije bilo šale. Pucalo se kao na crnogorskoj svadbi, ginulo kao u afganistanskoj - onda kad Ameri nepozvani dođu da upotpune veselje.

Rešetanje

Rešeta se i u miru. Ove naše srbomiševe koji rade u mostarskim gradskim i HNK kantonalnim strukturama, na bošnjačkim i hrvatskim platnim listama (Srbi u Hercegovačko-neretvanjskom kantonu nisu konstitutivni ni u statutu, provjerite), Bošnjaci i Hrvati rešetaju pogledima po cijeli dan, da im ne padne na pamet (osim jednom - dvojici) da na državnom poslu pomisle na to da su Srbi a da ne govorim o tome da im ne pada na pamet da napišu nešto ćirilicom. Osim jednom, dvojici. Ali... Hm, gdje ono stadoh? Aha, htio sam reći da nas izazovi iznenade, ali ih ne doživljavamo i ne sjećamo ih se svi na isti način. Jedan bivši, nekad jako poznat fudbaler, redovan neplatiša računa za struju i ostalih komunalija, shvatio da mora raditi da bi živio, pogotovo da ima čime platiti sportsku kladionicu. I, prijavi se on da bude trener n'akvog podmlatka lokalnog kluba. Ali, avaj, ni osnovna se nema završena, o srednjoj školi da i ne govorimo. A treba mu za trenera. Pa naš nesuđeni trener nekako "zbomba" osnovnu, ali srednju ne može nikako, bar ne nabrzinu. Nema vremena. Treba radit'. Onda se on dosjeti da ima moćnog prijatelja, još odavno, od prije 3 - 4 decenije. Nazva ga i zamoli za uslugu. Zove ga, kasnije, taj prika, kaže mu da ode u susjedni gradić, tu i tu, taj i taj dan, u ta i ta doba, da će mu dati diplomu srednje škole. Nije lako pred komisiju, uplaši se naš trener, pa pita: "Hoće li me propitivat?" Prika reče: "Ma jok bola', ništa ti ne brigaj, samo ti dođi i biće sve riješeno, kad ti lijepo kažem... Jesam li te ja ikad slag'o?" "Hajde, kad ti tako kažeš... Fala", reče budući trener priki.

Neugodna pitanja

Sjede tako naš trener u kola, tog i tog dana, pa u susjedni gradić, u srednju školu. Tamo komisija, svi profesorski mrki. Naš trener se pozdravi sa svima, rukuje se znojnim dlanom sa predsjednikom komisije i sjede pred njih. Predsjednik naturi cvikere na nos, uze neke papire i pita: "Jeste li spremni?" Budući trener klimnu znojnim ćelom i polaganje otpoče. "Koji je glavni grad Hrvatske?" upita predsjednik komisije. Trener proguta knedlu, sretan što je dobio pitanje na koje odgovor zna. Zastade malo, namršti se, čisto da komisija ne pomisli da je dobio previše lako pitanje, pa samouvjereno reče: "Zagreb." Komisija će na to: "Glavni grad Srbije?" "Beograd." "Recite nam koji je još glavni grad Bosne i Hercegovine." Trener kaza, opet poslije kraće zadrške: "Sarajevo." "Odlično", reče predsjednik komisije. "Za koji dan dođite kod nas u ured, po diplomu." Budućem treneru pade kamen sa srca, pozdravi se sa komisijom i izađe pred školu. Drhtavim palcem u mobilnom potraži broj prijatelja koji mu je "sredio" srednju školu. Sa druge strane bežične telefonske žice, začula se zvonjava pa glas: "Halo...! A ti si... Kako je prošlo? Je li gotovo?" "Jesam", odgovorio je trener. "Nego, ti reče da me neće ništa propitivat', jelde!?" Prika odgovori: "Jesam. Pa zar su te i pitali nešto?". A trener kaza: "Šta pitali, majku im njihovu... Izrešetali me!!!" Dakle, sve je stvar percepcije.

Militaristički erudita i humanitarac

Percepcija rata je ono što nam je, prvo i osnovno, različito, osim u jednom. Sva tri čemerna naroda u ovoj čemernoj zemlji smatraju svoj angažman u ratu oslobodilačkim i odbrambenim. Ključne riječi kod zauzimanja teritorija i protjerivanja drugih je "pao" i "oslobođen". Kad oni drugi osvoje, onda je kraj "pao". Kad to pričac prvi i njegov narod osvoje, onda je "oslobođen". Po dnevniku javnih emitera se to vidi. Situacija u sudstvu i medijima je toliko izvitoperena i bolesna da se spremno sudi za ratni zločin podređenom vojniku generala Atifa Dudakovića, inače snimljenog kako naređuje ratni zločin. A generalu nema ko da sudi. Ni federalni mediji koji spremno sude Srbima i Hrvatima ni ne pomišljaju da ga na bilo koji način prikažu ni kao mogućeg kandidata za Haški sud. Da ne govorim o Jovanu Divjaku i Ejupu Ganiću. "Čika Jova" je od majora JNA osumnjičenog za šverc oružja i optuženog za višestruka ubistva regruta postao, u bošnjačkim medijima, erudita i humanitarac. Neugodna pitanja o dogovoru rahmetli Izetbegovića i politički pokojnog Klintona o 5.000 ljudi u zamjenu za bombardovanje i rešetanje Srba i njihovih naselja i vojske, niko i ne govori, baš kao ni o dokumentarcu "Rat koji se mogao izbjeći" nedavno prikazanom na TV, gdje se pokazuju razmjere američkog političkog licemjerja i velike medijske ratne prevare. Ja lično mislim da je neko iz srpskog vojnog vrha primio pare za taj masakr, ali vrijeme je tu da kaže je li car Trojan go i ima li vaistinu kozje uši.

Čaršijska istina

Rezultat "rešetanja", avionskog, medijskog i rafalnog, težnja je Republike Srpske da se izoluje od ostatka svijeta i čvršće poveže sa Srbijom. Politički "ublehaši" koriste situaciju da dobiju političke bodove propagandnim jadikovkama kako Srbi van RS, u Federaciji i Hrvatskoj, ne treba da budu briga RS. I kako RS treba pozatvarati lobističke institucije i predstavništva u inostranstvu. Čak za to dobiju drugarsku i konstruktivnu podršku Federacije, profesora Miodraga Živanovića i još ponekoga. Siromah je čovjek gladan, lako mu je povjerovati da neko uzima njegovu "nafaku" - ko ne zna šta je to, neka vidi prije spominjani rječnik turcizama - i krade mu pare koje nema. Znate ono, kad su pitali Srbina koristi li on turcizme u govoru, a on rekao: "Jok ja, bogme!" Izolacija vodi napadu. Ne odmah. Onome u izolaciji se može "napakovati" šta se hoće. Kao kad ne izlazite među svijet. Spletkarenje, podmetanje, namještaljke, objede, sve ćete doživjeti kad vas nema među ljudima, kad se zatvorite i ne komunicirate, kad ne iznesete svoji istinu. Jer, ako nema vaše istine, bez obzira na to koliko bila očigledna, neko će je zamijeniti svojom. Vašom neće, sigurno, ako se vaša ne čuje.

TV adresa

Ja sam, da me Bog pomože, nastanio tu televiziju. Bar dvaput mjesečno se moja ćela nađe na ekranu. A svijet, dokon a željan drukčijeg govora, upali ponedjeljkom OBN u deset i po, pa gleda kako gosti i mi tri pametujemo. U ponedjeljak će biti Sanja Vlaisavljević, Denis Grac, Damir Nikšić i ja. Kolumnistica, šef "Naše stranke" (ja je u emisiji zovem "Vaša stranka") i konceptualni umjetnik. Ne bi nam petog u Kini našli. I baš ćemo o svemu. O ratu, miru, izborima. Gledaću da se najzad prekine ono vrijeme kad su u Sarajevu zvali neistomišljenika i pet istomišljenika, pa bi svih pet i voditelj skakali na čovjeka, grupno ili pojedinačno, pa ga cipelarili, verbalno silovali, vikali na njega, ponižavali i onda sa osmijehom odjavljivali emisiju. Duška Jurišić, voditeljica emisije, koja se zvala, nećete vjerovati, "Pošteno", znala je medijski namjestiti gostu čitavu jedinicu spremnu da raščini nesretnika koji bi sa suprotnim i antiprotivnim mišljenjem došao kod nje u emisiju. Prije kojih 5 - 6 godina, trebao ja voditi jedan ciklus. Onda se neko na Federalnoj dosjetio jadu, pa skontao da ja nisam baš neki koji će "cipelariti" jednoga sa još troje, pa su dan prije emisije zvali, izvinjavali se, lizali vlastitu pljuvačku i "čupali" se. Ja sam, ne budi lijen, pisao o tome. I, evo, još uvijek pišem. Oprostio sam ali ne i zaboravio, kako bi rekli u Sarajevu. Doduše, pišem i o austrijskom OMV-u i trovačnici kraj moje kuće. E, to nisam ni oprostio ni zaboravio, Bog ih plinom ne ubio dabogda a bankrotirali i pokupili one otrovne cjevurine i ispod prozora mi u mene, akobogda...

Guljenje stećaka

Rešetanje se nastavlja izbacivanjem Povelje Kulina bana iz okvira hrišćanstva, kao izbacivanje muslimanskog fundamentalizma iz prvobitne zakletve muslimanskih "Zelenih beretki", paravojne formacije osnovane davno prije rata i godinama u Austriji i Italiji obučavane za rat. Hrišćanski dijelovi su, za bosansku upotrebu, za škole i javnost, prosto - naprosto izbačeni. Minorni trgovački dokument, skoro jedini dokaz nekadašnjeg postojanja vjekovne kolonije zvane Bosna, postao je još minorniji i irelevantniji. Da ne govorimo o "bosanskim stećcima" koji su stoprocentno hrišćanski i uglavnom hercegovački. Presmiješna je bila namjera da se u Armiju BiH uvede pozdrav po uzoru na podignutu ruku sa pet prsta, kao na stećcima. Onda je profesor Miroslav Palameta, Bog da ga pomože, otkrio Bosancima da je na stećku hrišćanski svetac, i to glavom i kamenim likom, Sveti Vid. Bogumili su, naime, imali jako malo, nikakve ekskluzivne veze sa stećcima. Radilo se o minornoj hrišćanskoj sekti u vrijeme onovremenog hrišćanstva. Onda su Bosanci po zanimanju, Ivan i Dubravko Lovrenović, od toga napravili "stećkološku" teoriju o Bosancima Bogumilima, koji su samo čekali da se u Bosni pojavi islam, pa da krenu u evropske i svjetske integracije, suživot i toleranciju. Baš sam neki dan prošao pokraj nekropole u Stocu, u mojoj Hercegovini. Stećci su se, da nas Bog sačuva, bijelili poput bijelog zeca na spaljenoj livadi. Bijelili su se, bjelji nego kad su napravljeni. Neki intelektualci su ih dali ispjeskariti, kao kakvu fasadu kuće, da se čini kao da ih je neko juče od gipsa napravio. I stećke su izbijelili, isprali i izrešetali pijeskom.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana