Reisova nekultura monologa

Reći vladici da laže, previše je za bilo koga. Pogotovo nekome kao što je vladika Grigorije, sveštenik toliko neposredan i iskren da se čovjek nekada uhvati za glavu i zapita je li uopšte dobro biti toliko iskren. Ali, eto, najveći muslimanski zvaničnik je rekao vladici da laže. A onda, poput pravog zaplotnjaka, sam potvrdio da je vladika i ovaj put rekao istinu. Povod je bio patronizujući stav reisa Cerića na jednom od onih skupova zamišljenih kao predstava za svijet i lokalne bošnjačke čaršijanere i rijetke preostale naivčine iz Sarajeva, jedan od onih skupova na kojima svi idu jedan drugome "niz dlaku" pa svjetski mediji prenose kako je to bio veliki korak za Bosnu. Reis Cerić je, po svom starom običaju, zakoračio preko svih, prozvao Srbe i Hrvate time što im je poželio dobrodošlicu "na njegovo". I, naravno, po starom čaršijskom običaju, zaželio da mu se izvinu. Možda to kod reisa izaziva isti osjećaj kao češkanje po leđima? Ako je tako, razumijem. I ja ponekad zamolim ponekoga da me počeše. Jer, znate, ima kojih par centimetara koje ne mogu dohvatiti ovako medvjedast, pa... Uh, skrenuh opet s teme. Izvinite me. Izviniti se... I to vladika, čovjek iz Bosne, hrišćanin sa hiljadugodišnjom hrišćanskom prošlošću, sa precima još od prije prvih spomena kolonije Bosne i zemlje Turske. Hm, možda se izviniti i za smrt srpskog svata Nikole Gardovića, prve žrtve rata u Sarajevu? Ili za prve koncentracione logore, one u Mostaru, one koje su punili Srbi? Reis je, probuđen vladičinom replikom, potpuno izašao iz bunkera zamišljenog još prije 30 godina, šarenog i roza, napravljenog da se zabašuri stvarnost i sakriju prave namjere Turske, Saudijske Arabije i ostalih beduinskih centara, usmjerene ka Balkanu. Otkrio je da je reis, još prije više godina, pitao u Americi zašto muslimani ne bi imali Bosnu kad već Srbi i Hrvati imaju Srbiju i Hrvatsku, priznao svoje, i ne samo svoje namjere, u BiH. Pitate se zašto nam to vladika nije ranije rekao? Pa, iz istog razloga zbog kojeg ja ponešto prećutim, zbog kojeg i vi i ja "progutamo" i "ugrizemo se za jezik" u tišini. Zbog mira u kući. Zbog mirne Bosne. I, dokazano opet, istina je najvažnija. Važnija, bojim se, i od mira. Jer, prećutano istrči, raspomamljeno, nabičdano kao Amerikanac na steroidima, reži piskavim glasom i počne gristi sve oko sebe. Zato, po mom skromnom mišljenju, istinu ne treba prećutkivati. Nije je zgoreg ni ponavljati, i to često. I, da, reis je, osjetivši se kao reinkarnacija Martina Lutera Kinga, ponavljao "Ja imam san, ja imam san...". Na engleskom, pošto je i Luter zborio na engleskom a predstava "multikulti", "ekumenli", "multireligli", "tolerantli" i "suživotli" je bila zamišljena, kao i skoro sve predstave u zemlji Bosni, prvenstveno za strance.

Tiha noć je a naš mufti spava...

Iscrpile su me ove Šantićeve večeri poezije. Sljedeći put, da mi Bog pomože, neka se neki drugi ljudi malo "zadaju" i "povuku". Radili su i drugi, ali ja sam se izmorio i premorio. Ne bih se ni u snu upoređivao sa vladikom, ali nas dva smo rođeni iste noći. Ja pred ponoć, on u zoru, 17. decembra te daleke 1967. godine. Bog je, kanda, za njega te noći sačuvao svu kosu, za mene nije, ali neka, ne žalim se. Moju je frizuru lakše održavati. I vladika je iz Sarajeva došao premoren, kao ja sa večeri Šantićevih. Prije toga je preosvešteni bio u Americi, predavao nekakvoj djeci na fakultetima. I Sarajevo, baš kao i djeca, isisaju čovjeku energiju. Preosvešteni je ležao sa iglom u ruci i plastičnom kesom sa infuzijom na mjestu na kojem je prethodnih dana stajala ikona. Malo je to potkrovlje kraj stare pravoslavne crkve. Ja sjedio na podu, na tepihu, nije bilo mjesta na kauču, pošto je vladika ležao na drugom a par popova, đakon i Minja na ostatku namještaja. Vladika je Vladičanski dvor, naime, dao srpskim institucijama, konzulatu, kancelariji RS, pa se smjestio u zimi ledeno a ljeti vrelo potkrovlje da bi mi... Uh, nije to ova priča. Prije toga smo Minja, ja i ostali iz srpske "Prosvjete" (postoji i bošnjačka, ona s Ratkom Pejanovićem na čelu) imali veče posvećeno srpskom pjesniku Osmanu Đikiću. Pitao vladika šta ćemo popiti, a ja onako umoran rekao "Ja bih malo infuzije, preosvešteni, ako vam ostane...". Onda, dok su drugi gledali nekakve utakmice, Minja i ja, dvoje bez puno muških hormona, tražili smo po laptopu reakcije na taj dan, na razmjenu misli vladike gospodina Grigorija i reisa Cerića. Tada Minja, da je Bog pomože, pročita naslov iz nekih novina koje su imale internetsko izdanje: "Reis sanja i ja ću sada da ga probudim". Mene, u svom umoru i muci, smijeh uhvatio, pa sam se počeo valjati po podu. Vladika je začuđeno pogledao Minju, kao da pita "Šta bijaše ovom budalašu?". Sjetio sam se, onako umoran, malopređašnjeg predstavljanja poezije Osmana Đikića. Naslov u novinama "Reis sanja, ja ću sada da ga probudim", zvučao je kao naslov od jedne onovremenske srceparajuće pjesme.

Monološki okvir

Pa sam ja uzeo kompjuter. I, naletim na intervju Nebojše Vukanovića, budućeg gradonačelnika Trebinja. Intervju se odvijao na ravnopravnoj osnovi, i pitani i pitac vrli su bili otprilike istih godina i jednake inteligencije. Čak su i isto razmišljali i oba su silno voljeli Nebojšu Vukanovića i željeli da on bude novi gradonačelnik Trebinja, skoro kao i ja. Isti diskurs, isti rječnik, željena pitanja i odgovori. Nebojša Vukanović, ne našavši boljeg novinara i sagovornika, intervjuisao je samog sebe i napravio odličan intervju koji mu se, ne sumnjam, svidio. U napisima je "pomeo" konkurenciju. Sjetih se jedne poeme koja kaže "Ubio sam te u pjesmi...". Vukan je u svom napisu "pomeo konkurenciju". Nije to uradio u sučeljavanju sa trenutnim gradonačelnikom, ali je to nadoknadio u svojoj kolumni. Vučurević, drugi kandidat, nije se pojavio, čime dijalog nije ništa izgubio, naprotiv. Potražite na "Jutjubu", svidjeće vam se, obećavam. Možda neće ako navijate za Vukanovića, ali ne može se svakome ugoditi. I, da, po prvi put sam čuo da je život novinara lagodan. Kaže Vukan da se odrekao lagodnog života novinara da bi se prihvatio politike. Pomislih u sebi, jadni Vukan. Zamijeniće veranje po vrletima i po požarištima, jurenje za političarima i povremeni verbalni šamar ili guranje zbog nepristojnosti, neće više imati zadovoljstvo da tura ljudima mikrofon pod nos i vrijeđa ih. Sve te ljepote i blagodeti novinarstva bi, za dobrobit Trebinja, rado zamijenio za neudobnu tapaciranu fotelju i rudarski život političara. Svaka čast, Vukane. Sve najbolje ti želim i neka pobijedi najbolji, to jest ti.

Živjeti susrete i poneko zlo za opšte dobro

Konferencija na kojoj se odigrao "duel" vladika - reis, imala je naziv "Od konflikta do susreta". I, dobro je što je reis rekao što je mislio i što je vladika kazao što je trebalo. Obojica su tu odigrali što je trebalo, svaki na svoj način. Istina se još jednom ogolila pred cijelim svijetom i domaćom javnosti. Konflikt i susret ne mogu jedno bez drugog. Mogu, ali tada nemaju smisla ni razloga. Živjeti susret znači živjeti konflikt. U Mostaru, gradu u kojem živim, sjedištu Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, na mjestu susreta kultura i civilizacija, konflikt je stalno prisutan. Entropija u kojoj će se mišljenja izjednačiti, ako Bog da, nikad se neće dogoditi. Razmjena ideja, ekonomskih dobara, mišljenja i stavova, kod nas ima više nego u drugim krajevima BiH. Heh, možete onda misliti kako je drugdje, Bože sačuvaj. Taj stalni proces uspostavljanja entropije u kojoj entropija nikad neće biti postignuta, zapravo je ono što svijet čini mjestom stalne promjene, pa makar se desio i poneki korak unazad na svakih par koraka naprijed. Pri tom mislim na razumijevanje, poimanje i prihvatanje različitosti. Bez razmjene misli i ideja, bez obzira na to da li se stavovi nosioca ideja promijenili, razlike i nerazumijevanje se mogu nagomilati do početka oružanog sukoba. Zemlje misaone entropije, beskonfliktne i bezidejne, poput Sjeverne Koreje, osuđene su na patnju i poguban dugoročni konflikt, stagnaciju i umiranje. Entropija u kojoj svi isto misle i slažu se, gdje postoji jedna ideja i po jedno mišljenje o životnim, političkim, vjerskim i ostalim za bitisanje važnim pojmovima, zove se diktatura. Namjerno sam spomenuo Mostar, jer je Mostar, iako ga zovu gradom konflikta, grad susreta u kojima se sukobljavaju ideje, politički stavovi, poimanja vjera, pedagoški programi i vaspitni uzusi, čak i različita poimanja univerzalnih ljudskih vrijednosti. Zato smatram da Mostar, mjesto susreta i konflikta, nije problem već ključ rješenja velikog i naizgled nerješivog konflikta u regiji. Mostar živi susrete, svaki dan i u svakom momentu. I konflikte, naravno. Jer, i vladika je čovjek iz Mostara, gdje se ljudi stalno susreću i govore šta misle. Ne treba nas, dakle, voditi u druge sredine i organizovati susrete sa drugima i drugačijima, susreti i konflikti se u Mostaru odvijaju i žive, bez opasnosti da se nagomilaju do tačke u kojoj se ozbiljan i po narode poguban sukob više ne može izbjeći.

6, 46, previše br'te...

45 godina guranja problema pod tepih, laganja i glumatanja bratstva i jedinstva, ljubavi među narodima i zjenice oka svog, odnijeli su 100.000 života, strukturalno otprilike proporcionalno procentima stanovništva, to jest nacionalnoj strukturi. Građanski rat, pomognut iz Srbije, Hrvatske i muslimanskih zemalja iz Azije i Afrike, kosio je nemilice, po stotine i hiljade dnevno, kao kombajnom izgurao više od 150.000 Srba iz Sarajeva i desetine hiljada Hrvata iz Banjaluke, hiljade muslimana iz Čapljine i Stoca. I sad, kad se kosačica umorila od trganja ljudskog mesa, nekome se udara u ratne bubnjeve. Sreća da više nema kritične mase i volje za rat, da najbučniji i najpokvareniji, oni koji nisu imali ništa pa su zato i počeli rat, imaju šta izgubiti pa rata neće biti. Visoki predstavnik će se, kao i do sada, blesavo smješkati na nacističke izjave svjetovnih i duhovnih vođa većinskog naroda, možda i u nadi da će i on, poput Pedija Ešdauna, kupiti kuću na Jablaničkom jezeru pa je prodati za stotine hiljada evra više i s parama otići odavde. Ili da će ostati još koju godinu pa zaraditi to isto od austrijskih i njemačkih poreskih obveznika. Ne znam, ali znam da je sve teže lagati svijetu i ljudima. Šest godina je puno za istinu. 45 godina jugoslovenske ćutnje je još više. Jer, prije ili kasnije se sazna da car Trojan ima kozje uši. I ne samo to. Na kraju svi povjeruju svojim očima i tako saznaju i da je car go.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.