Razmišljanje o svevremenskoj sadašnjici
U kušanju, u pustinji Isus Hristos tri puta bira Carstvo nebesko, umjesto Carstva zemaljskog (Lk 4, 1-13), jer se ne odriče svoga oca i Tvorca svega vidljivog i nevidljivog. Gladnom i iscrpljenom Isusu Sotona nudi da pretvori kamenje u hljeb, ali on odgovara da ne živi čovjek samo o hljebu, već i o svakoj riječi Božjoj.
Nudi mu vlast nad svim carstvima zemaljskim, samo njemu da se pokloni, ali Hristos ga goni od sebe i odgovara mu da se treba klanjati samo Gospodu Bogu svome i njemu služiti. Otkuda Sotoni vlast nad svim carstvima zemaljskim da bi je mogao ponuditi Isusu? Nema je, naravno, pa se služi lažima, sa namjerom da namami Isusa da preko strasti za vlašću pristane njemu da služi. Nudi mu i da skoči sa krila hrama, jer će ga anđeli, kao sina Božjeg, sačuvati, ali on mu odgovara da ne treba Gospoda Boga svoga kušati.
Ne želeći da ga čudo definiše, mada posjeduje moć nad čudima, Isus Hristos odolijeva gladi, ne lakomi se na vlast, i odbija da iskušava Gospoda Boga. U sva tri slučaja bira ljubav, vjeru i službu prema svome ocu i Tvorcu. On ne prihvata trgovinu kako bi se ljudima učinilo da im se isplati da ga slušaju. On odbija Faustovski princip “ja tebi, ti meni” i sklapanje bilo kakvog pakta sa đavolom.
Sotona odlazi, ali na neko vrijeme, jer Ga nikada neće ostaviti na miru. Sva istorija čovječanstva, od Isusa Hristosa pa naovamo, obilježena je borbom između nebeskog i zemaljskog, borbom između dobra i zla, između slobode i ropstva, istine i laži, ljubavi i mržnje, za pravdu, a protiv nepravde. U suštini, ljudi su birali sopstvenu sudbinu u zavisnosti od toga kome su se gospodaru priklonili i služili mu. Knez Lazar je, kao i Hristos, na Kosovu polju odabrao pravog gospodara i time svome rodu za vječnost ostavio Vidovdanski zavjet: zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko vječno i dovijeka.
Da li je zemaljskim carstvom, u današnjem vremenu, ipak zavladao Sotona, i to baš u onome obliku, i na način kako je proročki predvidio Dostojevski kroz riječi seviljskog jezuitskog kardinala? Zna se kada i zna se kojom prilikom. Nije li inkvizitor u savremenom dobu postao brat? A veliki je morao da ostane veliki, jer mali i osrednji nemaju neophodnu moć i silinu da bi rukovodili svijetom? Nisu li veliki Slobodan Jovanović i Jovan Skerlić davno spoznali i saopštili svome rodu da je Bog umro u duši evropskog čovjeka?
KAKO JE DANAS
Jednako sada kao i tada, da li upravitelji carstva zemaljskog smatraju da oni posjeduju pravo na poznavanje tajne razlikovanja dobra i zla? Vjeruju li da samo njima pripada pravo da sve vežu i razvezuju? Iako malobrojni, čini se da oni prihvataju odgovornost na sebe da izgrade sreću čitavog čovječanstva. Nije li jedini zadatak običnog svijeta samo da im se pokloni i pokori? Onima koji tako urade upravitelji mogu garantovati i ličnu i kolektivnu sreću. Oni su spremni da umjesto pustinjskog kamenja ljudima ponude dovoljno hljeba, kako bi im ukinuli iskonski strah od gladi. U savremenom svijetu hljeb je ovaploćen u novcu koji je dovoljan alat čovjeka da bi sebi obezbijedio pristojan život. Nahranite nas, pa makar nas i zarobili, viče masa prema upraviteljima.
Pored toga ne smatraju li oni da za običnog čovjeka nema nesnosnijeg tereta od slobode izbora. Sloboda podrazumijeva i odgovornost i prihvatanje rizika pogrešne odluke. Zato bi ljudi da taj teret prepuste nekome drugom i na taj način umire sopstvenu savjest. Nisu li komforan život i mirna savjest sve što treba za sreću savremenog čovjeka?
Nisu li upravljačke elite političkog zapada, i svi oni koji nastoje da im se pridruže, prihvatili Sotonine uslove i ne realizuju li revnosno njegove planove? I dok je tako, kome je uopšte važan nacionalni identitet bilo koga naroda, neke državne granice, ili kriminogeno ponašanje realizatora? Zar nije važna samo realizaciji ove svevremenske zamisli? Ako je glavna zamisao potekla od istog zla, onda u osnovi akcije mora da bude laž, prevara i lukavstvo, a istina, ljubav i pravda mogu da posluže samo kao instrumenti maskiranja i obmanjivanja naroda. Deklamovanje zaštite nacionalnih interesa su, po svoj prilici, samo maska za narod i alat kako bi se na vlasti održali agilni realizatori njihovih planova. Nije li to mamac kojim će vuk privući ovce u svoje čeljusti? Pakt sa đavolom je, izgleda, odavno sklopljen, i dok se glavni sadržaj realizuje sve drugo će se tolerisati.
OPASNOST
Opasnost predstavljaju samo oni koji iskreno vjeruju da je Gospod istina i da je On jedini gospodar kome se treba klanjati i kome treba služiti, tj. oni koji biraju Carstvo nebesko i koji odbacuju Sotonu kao gospodara. Dakle, opasnost predstavljaju oni koji se drže istine, koji ne prihvataju ropstvo, i koji drže do zavjeta majke Jevrosime:
“Nemoj, sine, govoriti krivo,
ni po babu ni po stričevima,
već po pravdi Boga istinoga;
Nemoj, sine, izgubiti duše;
Bolje ti je izgubiti glavu,
nego svoju ogriješiti dušu.”
Ovo nije formalno pitanje, već duboko suštinsko. U pitanju su dva suprotstavljena sistema vrijednosti. U jednom se nudi i prima mito, a u drugom se mito ne nudi, niti se prima. Jedni prihvataju partijsko ropstvo, drugi slobodno biraju častan i dostojanstven život na račun svoga komfora. Jedni se oslanjaju na moć novca, na silu vlasti i autoritet određenih idola, a drugi slobodu, ljubav, istinu, pravdu, ljepotu, dobrotu i nadu nikako ne odvajaju od Gospoda Isusa Hristosa, i znaju da je najveća moć i sila u spoznanju Boga svoga.
Sve više postaje očiglednije da je partokratija, kao oblik vladavine društvom, vrhunski Sotonin izum kojim se ubija ono što je najbolje i najljepše u čovjeku i pretvara ga u savremenog roba i političku prostitutku.
Ako se uz pomoć kupovine glasova, ucjenom, obećanjima i uslovljavanjima dođe na vlast, ne znači li to da su se koristili darovi nečastivog? A znamo da niko ne daje darove, a da ne misli na uzdarje. Od takve vlasti ne očekuje li se da služi njemu i da se njemu klanja. Tu je Gospod nepoželjan, odbačen i otjeran. Takva vlast se nikada neće zapitati ono što se Hristos zapitao: kakva je to sloboda ako se poslušnost kupuje hljebovima. Vlastodršci će umiriti sopstvenu savjest uvjeravajući sebe da je to bilo neophodno u današnjem vremenu, jer to isto rade i protivnici. Samo, mi ćemo upravljati po pravdi Boga istinitoga, a oni to ne bi. Pa normalno je da se malo služimo i prevarama kako bi se došlo na vlast. U protivnom, nikada ne bismo došli na vlast i dozvolili bismo zlu da zacaruje.
Ko je te “pravednike” uvjerio da je naivno, pa čak i pomalo bolesno, kada poneko u ovom vremenu vjeruje da se na vlast, ako želimo da bude od Boga, mora doći na častan i pošten način? Takvi se posmatraju kao psihijatrijski slučajevi, nesnađeni i neprilagođeni vremenu. To su ljudi koji slabo procjenjuju svoj uticaj na cjelokupno društvo pa su stoga ekstremno gordi.
A vjerujući svijet?
Uvijek će se uzdati u Gospoda da sve to dopušta sa nekim razlogom. Uzdaće se pomalo i u majku Rusiju i vjerovati da će upravo ona ispraviti sve ono što je krivo nasađeno.
(Autor je magistar politikologije i penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
