Ratnica Trišićka i ostali

Za njom slijedi drugo muško u ženskom izdanju, ona čistačica sa kravatom, što je gle čuda dopredsjednica Ustavnog suda BiH, Palavrićka, i na trećem mjestu je prava ženica, ali neznalica Alićka koja je, nitko ne zna kako, na funkciji federalne ministrice obrazovanja. A na druge dvije stranice predviđene za tekst stoji gordo jedna žena za govornicom, a iza nje piše parola "za čovjeka". Ona je u pravoj partiji (SDP-u) i pravoj novini ("Oslobođenju") i može poslužiti kao primjer prave žene, ali njen grijeh je isticanje obitelji u prvi plan. Ona je Lidija Korać. I konačno na posljednjoj fotografiji je jedan muškarac, a nad njim stoji sagnuta jedna žena. On je Haris Silajdžić, a ona je Munira Subašić. Ona bi trebalo da simbolizira "patrijarhalnu matricu, 'stub' porodice, 'stub' društva, što je najčešće vidljivo kroz ona udruženja koja ne zastupaju prava žena, već prava umrlih (supruga, sinova, braće...)." Ovo je trebao biti primjer zloupotrebe uloge žene. Sudeći prema fotografiji koja je izdvojena kao ilustracija tekstu o ovoj vrsti žena, ispada da se Subašićka brine i o Silajdžiću kao, eto, nekome živome. Monstruozno. Navoditi primjer u kojemu se žene bore za prava svojih najbližih, uglavnom mučki ubijenih, pa samim time i za svoja prava kao njihovih najbližih srodnika, u najmanju ruku je neumjesno. Žene koje se bore za posthumna prava svojih najbližih su primjer ženske hrabrosti i odlučnosti i relativizirati tu njihovu ulogu znači relativizirati i težinu bremena koje one nose na svojim plećima.

U spomenutom članku nema slika samo njih, pravih, hrabrih, odlučnih žena koje treba da budu uvijek nanovo podržane i obranjene. Nema hrabrih sarajevskih novinarki na čiji primjer se tu ukazuje. Nema Selimbegovićke, Karupove, Jurišićke i Kenićke (valjda su ovu posljednju ubacili radi političke korektnosti, a i zato što je o njoj neprimjereno pisao "Avaz"). Kada bi se po mjeri uzoritosti redale njihove fotografije, možda bi trebale još najmanje dvije stranice magazina.

Elem, piše u ovoj novini kako je ove novinarke trebalo braniti i kako su ih branili samo muškarci, a one uslikane ni slučajno nije trebalo ni hvaliti ni braniti, implicira se tekstom. I da ironija ovog neprincipijelnog teksta bude još veća, samo nekoliko stranica ispred u istim novinama jedna žena, pogađajmo da li je iz Dodikove stranke, dobi tri crne tačke. Tačke je dobila Ana Trišić-Babić. Ona je proglašena za "službenika za blokadu Ministarstva inostranih poslova". Dakle, evo je još jedna ubačena da upropaštava zemlju. Nema veza što žena živi u Sarajevu i što joj valja proći poslije posla gradom i što je netko može napasti, jer naprosto blokira rad državne institucije. Nema veze niti to što je žena, nego je trebalo još dodati na njene grijehe i sljedeće: "Trišić- Babić bi prije nego što se po nalogu svog šefa Milorada Dodika počne mazati ratnim bojama, morala znati da su ljudska prava univerzalna...".

Dakle, ne samo da blokira rad institucija države, ova žena promovira i ideje rata. Ostalo je još samo da se kao specijalac maskira i sa Dodikom poleti u otvoreni rat protiv BiH. Pri tome ona ne zna da su ljudska prava univerzalna. Pa ako su univerzalna i ako se samo nekoliko stranica iza nalazi principijelni tekst o zaštiti žena u BiH i njihovim pravima, kako onda tumačiti ovaj izljev gnjeva prema jednoj ženi? A možda ni Trišićka nije neka žena. Možda je i ona ženska muškarčina koja ne zaslužuje zaštitu dostojanstva ili je pak samo jedna od onih koje hrle iz RS da sve živo unište. I neka gori vještica u paklu. Što god da joj se desi nakon objavljivanja takvog komentara nije ni važno, zaslužila je. Ali čekajte žena je...! Sada to više nije uopće bitno.

"U BiH se ne može izdvojiti niti jedna BiH udruga koja je korektiv vlasti", stoji između ostaloga u citiranom tekstu u magazinu "Dani". Izgleda da baš i ne može, jer se nigdje ama baš nigdje ne primjenjuju isti aršini, a pogotovo ne u medijima. Eto bijaše prije neki dan napadnuta novinarka "Nezavisnih novina" Sanja Čakarević u Doboju i ne oglasiše se tada niti mediji niti rodno senzibilne žene i muškarci, niti gender analitičarke. Što li? Pa napadnuta je bila jedna žena. Zar o svim slučajevima iste vrste ne treba reagirati na isti način? Činjenica je da se ne reagira, kao što se nedavno nije reagiralo ni na najgori oblik mizoginije koji je upriličen direktno iz kabineta gradonačelnika Sarajeva. Bijaše napadnuta i Jasmina Sarač u Maoči, pa nikomu ništa. Kao što se nije reagiralo kada su zbog nekakvih kredita pisane bljuvotine o novinarki Željki Domazet, koja je promptno proglašena veoma bliskom premijeru RS. Nije nitko ni trepnuo kada je o urednici Glasa pisano: "Ukoliko ste očekivali, a jeste, da će na petom i šestom mjestu uslijediti spodobe… I Mirjana-Mira Kusmuk, prevarili ste se. Na ovoj plej-listi nema mjesta za mafijaške sluge i higijeničarke, ma kakve hulje bili, jer ti zlikovci su samo puki izvršioci naredbi šefova Kopanje i Dodika i kao takvi nedostojni da se sa tim veličinama nađu rame uz rame." Ova žena je često proglašavana i "kurvom, ljubavnicom, preljubnicom…" i još koječime, pa nitko ništa. Možda ni ova novinarka nije žena, a možda je baš treba šikanirati.

„Međutim, sve dok spolnu i nacionalnu diskriminaciju u javnom prostoru osuđuju muškarci, a žene nijemo gledaju, ostvarivanje ravnopravnosti spolova ostaje mrtvo slovo na papiru." Možda treba još dodati i dok analitičarke ženskih prava u javnom prostoru jasno naglašavaju koga treba, a koga ne treba braniti i dok tako čine najgoru moguću diskriminaciju u ime žena, neka onda i ostane ostvarivanje prava na ravnopravnost mrtvo slovo. Barem je jasno da su ga ubile žene zaštitnice.

Eto od toliko napadnutih žena, intelektualki, novinarki, političarki, kućanica… ispade da treba uvijek i nanovo braniti samo neke, a ostalima kako bude, uostalom tko ih tjera da se petljaju tamo gdje im nije mjesto.

(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.