Rat za ratne penzije

Rat je, to je svakom jasno, teži od mira. I u miru se može umrijeti, ali u ratu se lakše umire iako je rat teži. U ratu se i lakše završi fakultet, iako je rat puno teži. U ratu se lakše nego li u miru čovjek i obogati, iako je rat teži od mira. U ratu se lako i ubije. Nije lako u miru ubiti, ako se u miru ubije - čovjek je ubica. I ako se radi o samoodbrani, opet je to ubistvo. Ubistvo u samoodbrani, ubistvo u afektu, ubistvo bez predumišljaja, ali opet ubistvo. Nijedna časna i poštena sveta knjiga ne razlikuje rat od mira, čovjeka u ratu od čovjeka u miru. Isti je to čovjek u ratu kao i u miru, samo su kazne manje ili nikakve. Za ubistvo Srba u Sarajevu, skoro niko nije odgovarao. Jer, bio je rat a Srbi u Sarajevu, i, iako ih je bilo dovoljno za ubiti, nikom u vrhu vlasti nije bilo stalo do njih. Osim kad je trebalo kopati rovove ili služiti za živi zid. Osim ikebana poput Jovana Divjaka, koji je svoj narod zamijenio drugim i postao šta jeste, nalet ga bre bilo (ovo da me i on razume, da mi može opet napisati pismo u kojem mi uporno dokazuje da je čovek). Marko Vešović je bio i ostao Crnogorac sarajevske "ćaršije", preživar na zastupničkoj klupi Hareta Silajdžića i Stranke za BiH. Hm, s obzirom na to u šta se Crna Gora pretvorila, mislim da će uskoro i kod većine Crnogoraca umjesto gladi za čojstvom i junaštvom, proraditi glad za evrima. Neki kažu da već jeste, ali ja uporno odbijam da povjerujem u to.

Rat za kukavicu

Rat je, bar što se tiče kukavica kao što sam ja, jako gadna stvar. Još se sjećam zvižduka mesinga oko glave, komada metala koji su se zakivali u zgrade oko mene, pokidanih udova i prosutih... Hm, što me ne 'ustavite? Ja kad počnem, nema kraja. Nekad se poslije i ispovraćam. Može biti i taj PTSP, đavo će ga znati, ali kad počnem o ratu - slike koje slažem su užasne za nevjerovat'. Loše i spavam, mrtvi mi ljudi na san dolaze, š njima se zdravo i živo ispričam kao sad s vama (ne budi primijenjeno, pu, pu, pu...). Elem, meni se taj rat nimalo ne sviđa, uglavnom zbog tog ubijanja i ranjavanja. Ipak, kažu da o ukusima ne vrijedi raspravljati. Recimo, kad vidim sa koliko sladostrasti pričaju o tom ratu u tom Sarajevu, upitam se jesmo li uopšte živjeli u istom ratu. Raširene zjenice ratnih pripovjedača i tumača ratnih prilika, nozdrve koje se šire i sužavaju pri udisanju, položaj obrva i nastojanje da se, uprkos ogromnom zadovoljstvu, izgleda namršteno, užasava me. Jer, slika i ton mi kažu da likovi na TV-u uživaju u svojim groznim sjećanjima.

Rat i ja koji nisam "u red"

Dozvoljavam da nešto nije u redu sa mnom. Žene i ja ne volimo rat. Možda imam manjak muških hormona? U gadnoj situaciji uradim što ne bih ni u snu, kasnije sam sa sobom umirem od straha. Pri tom, naravno, svim silama sakrivam kolika sam kukavica. Ima i žena koje vole rat, ali malo. Doduše, ima i žena runjavijih i dlakavijih od mene, pa šta se može... Možda zbog tog manjka muških hormona, ne mogu odgledati utakmicu do kraja? Đavo će ga znati, nisam u red pa eto. Užasava me i lakoća ubijanja u ratu. Tu svaki mali miš može bez problema ubiti čovjeka moje veličine, i to jednim prstom, onim na okidaču puške. Pištolj bih, mislim, preživio. Samo u filmu Anđe Džoli, zločesti Serbsi mogu ubijati ljude jednim hicem iz malehanog pištolja, i to tako da oni padaju kao od toplotnog udara i slažu se jedan pored drugog kao oni kvadratići i pravougaonici u igri "tetris". Ne znam ništa gore što čovjek može učiniti od ubijanja nepoznatih ljudi, pogotovo žena i djece. Čuo sam jednu užasnu priču, i to iz više izvora, o jednoj novinarki, Amerikanki, koja je plaćala životinje u ljudskom obliku da ubijaju djecu snajperom, da bi ona to mogla snimiti i komentarisati. I to baš u i oko tog Sarajeva. Uporno odbijam povjerovati u to, iako me nešto stalno nagoni da opet počnem čeprkati po tome što sam čuo. Strašnije od ubijanja je jedino kad smrt nekom postane biznis. I to, Bog da nas sve sačuva, dječija smrt.

Rat i izlazi

Ljudi na rat reaguju svakako. Normalan čovjek traži izlaz. Ako se čovjek uplaši za svoju slobodu, svoj način života, svoj rodni kraj, svoju porodicu, uzme pušku u ruke i stavi glavu u torbu i ponese oboje do prve borbene linije. Normalan čovjek, čovjek koji od rata očekuje samo da ostane živ i da ne ubije ako baš ne mora, uredno pričeka poziv za mobilizaciju pa ode zadužiti pušku i uniformu, ako misli da njegov način života i borba onih koji ga mobilišu, išta vrijede. Tada brani sebe, svoje, svoj obraz i svoj način života. Ponavljam, nisam "u red", lako je moguće da nisam u pravu. Možda treba uzeti pušku i maltretirati ljude, kao onaj nesretni Batko (ne onaj koji maltretira sa Televizije već onaj koji je maltretirao ljude na Grbavici) ili kao oni Caco i Juka iz sarajevske ćaršijske vojske danas poznate i kao Armija RBiH. Šta ću, previše sam čitao, previše pitanja postavljam. Kao oni koji se radije pitaju kako radi puška nego što uzmu pušku i odu maltretirati ljude. Baš blesavo u ratu, zar ne? Kao da se u miru pitate kako auto ide umjesto da sjednete i vozite ga.

Rat u kojem se šejtan budi i neće da spava

Ne da mi šejtan mira, pa se upitam i kako je Srđan Aleksić nastradao spašavajući prijatelja od maltretiranja trebinjskih kabadahija. Volim hrabre ljude, iako nisam jedan od njih. Volim i što je Srđan dobio odlikovanje jer je, spašavajući prijatelja i saborca od maltretiranja, sam izgubio život. Saznao sam kako je Srđanu najmanje važno bilo, kao što bi bilo i meni, što mu je prijatelj bio Musliman. Nacija je važnija u Sarajevu. Njemu to što je čovjek Musliman, kao ni meni kod mojih prijatelja, nije smetalo. Hm, da, tu nam se sličnosti završavaju, jer ja nisam hrabar kao on. U istoj su vojnoj jedinici bili, prijatelj je čak radio kod njegovih, skupa su jeli, spavali, borili se. Zajedno su, naime, bili i mobilisani, u istu vojsku. Mobilisani, velim. Ne vjerujem da rado Musliman ide u srpsku vojsku ili Srbin u muslimansku, ali valja glavu i familiju sačuvati. Hm, malo bi čudno bilo i da ga nije pokušao zaštititi, kad čovjek sazna sve ovo. Jedina je razlika, možda, to što se Srđan Aleksić u ratu ponašao kao u miru. Čuvao je prijatelja. U ratu, saborca. To, valjda, dobar čovjek i vojnik, čini. O ovima koji su, htijući ili ne, ubili Srđana, neću pisati. Baš kao ni o zgaženoj mački ili o Goranu Bregoviću u prošloj kolumni.

Rat poslije kojeg dođe mir i ne puca se ni u Zenici

Poslije rata, kako to već biva poslije rata, dođe i taj mir. Ne puca se, fala dragom Bogu na Nebesima. Kao onda kad je, prije nego što su u Sarajevu ukinuli Nadrealiste, dok je u njemu još bilo malo tog sarajevskog duha, na TV-u imali epizodu u kojoj su preživjeli dijelili dimove iz jedne četvrtine cigarete, puhali dim u teglu pa ponovo udisali. Tu jedan pita "Je li, a gdje ti je Fata". Ovaj kaže "U Zenicu o'šla". Prvi opet pita, pošto rat još nije bio potpuno jenjao: "Puca li se tamo?". Drugi odgovara: "Pucala se ovdje, što se ne bi pucala tamo". Ne znam zašto sam vam ovo ispričao, ali me tješi to što ne znate ni vi. Ne znam ja još puno toga, zato o tome i ne pišem. Ih, kad bih još pisao o onom o čemu pojma nemam, prsti bi mi otpali, i to ne samo ovih četiri do šest s kojima pišem, već svi.

Rat i tegobe rata i poraća

Poslije rata koji je težak, ljudi očekuju mir koji će biti lakši. Jer, za lakoću mira su se i borili. Ja volim reći: "Blago onom ko sa 35 ode u penziju, imao se rašta i boriti". I to ne invalidsku, kao kad se ostane bez ruke ili noge, nego danas čovjek prav-zdrav ište penziju, sa manje od 40 godina. Zašto? Pa, nešto mislim, i te žene i djeca su bili u ratu, nahvatali se straha i čemera da se i odraslom mušku muškijem od mene sledi krv u žilama, pa ne ištu nikakve penzije niti im je ko spreman dati. Pa se pitam i zašto su ljudi, onda, išli u rat. Zbog penzije? Ne vjerujem. Neću da vjerujem ni da su išli u rat da otmu tuđe, usele se u tuđe kuće i stanove, uzmu drugima pare i zlato. Neki jesu, ne branim, ali ne i većina ljudi na sve tri strane, barem onih što ih mogu i hoću ljudima zvati. A i morali su vratiti tuđe, uglavnom, ako nisu prošli dobro kao Ejup Ganić, optuženik za ratne zločine, kad je za male pare kupio tuđu vilu u Sarajevu. Ako je neko išao u rat da bi dobio penziju, trebalo mu je dati prije rata, i to odjednom. Čisto da ih poslije rata ne moraju te žene i nekadašnja djeca, istraumiranija i stradalnija od njih na penziju spremnih, hraniti i duhaniti. Ipak. Sjećaju se i šta im je obećano. Zakon kaže da im to imaju dati. Spremni i da ne jedu, štrajkuju glađu samo da bi dobili ono što su u ratu izborili. Neprincipijelno ih pokušavaju potkupiti nekim prekvalifikacijama, nekim biznisima koje bi pokrenuli, ali budući penzioneri se ne daju smesti. Aferim, neka. Čovjek se veže za riječ, krava za rogove. I političar za fotelju koju dobije na izborima. Ali, nema rogove, a političara za riječ nije lako vezati.

Rat i šta je u ratu i poslije rata najbolje

Ko zna šta je u ratu najbolje. Prijaviti se odmah i odnijeti svoju blesavu glavu na kakvu čuku i tako zaraditi spomenicu i status heroja? Pobjeći od mogućeg ubijanja ili smrti? Odslužiti svoje u uniformi, pa šta bude? Nakrasti se, pa poslije rata uživati u ukradenom? Pa, ne uživaju baš, stalno su u strahu od zakona i svojih žrtava, ne valja ni to. Je li dobro ubiti? Nije. Je li dobro umrijeti? Neprovjereno, ali mislim da je to još gore. Da nije dobro otići u inostranstvo, pa tamo započeti novi život? Nije ni to. Novi život je kao novi bubreg, nikad ne znaš kad će te izdati, rasplakati, natjerati da poludiš i digneš ruku na sebe. Kako god, rat ranjava i neranjene, ubija neubijene, ne žali ni nikad prežaljene, ni mrtvi u njemu ne ostanu mirni. Nekad u ratu ne možeš ni prijatelja spasiti, ni brata, ni oca ni mater, djecu vlastitu ne možeš sačuvati. Ko ga voli u kući mu... Hm, postoje neki kojima je rat najvažniji kulturološki doživljaj pa strastveno pričaju o njemu, proživljavaju svaki trenutak ponovo i nanovo, sa sve većim žarom i sjajem u očima. Baš njima ne bih želio više rata, neka grickaju ovaj prošli dok im se ne uhara i ne otanča kao dekica iz djetinstva. I zbog njih već zbog mene kojem je slušanja tih mazohista već preko glave. Kad bi se meni mogao izmjeriti pretrpljeni bol od slušanja tih mazohističkih priča, i ja bih komotno mogao u penziju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.