Raspolućivanje naroda
Nevjerovatno je kako se istorija ponavlja. Istina, ne dešava se to u sadržajno istom obliku, već na principijelno isti način za koji je sadržina samo stvar nijansi. Još je nevjerovatnije da te pogubne istorijske greške po ko zna koji put ponavlja srpski narod kojem pripadam. Da bih (do)kazao koliko je ovo istina, vratiću se najprije u našu ne tako daleku prošlost.
Te 1928. godine u Drezdenu je održan kongres jugoslovenskih komunista, za koji se u istoriografiji voli reći kako je “u politički život tadašnje države uveo mržnju prema Srbima”. To je istina, jer je, na šta s pravom ukazuje Ratko Dmitrović, na tom kongresu Komunistička partija Jugoslavije označila “srpsku buržoaziju i vojsku Monarhije kao svog glavnog neprijatelja”, a Srbiju “kao bazu hegemonističkog režima”, zbog čega je na kongresu zauzet stav “da su stvaranjem te države južnih Slovena pod vlast velikosrpske buržoazije stavljeni Slovenci, Hrvati, Crnogorci, ali i znatna albanska, bugarska i mađarska područja”. Ovo su istorijske činjenice koje niko objektivan ne može (o)sporiti, ali je jednako tako istorijska činjenica da su u kreiranju, a kasnije i sprovođenju ovakve pogubne politike, koja je podrazumijevala i sijanje mržnje među samim Srbima, presudan “doprinos” dali niko drugi do Srbi. Naime, sve prethodno citirano nije bilo samo poziv za, primjera radi, albanski separatizam, već je značilo i kreiranje nove crnogorske nacije iz tkiva srpskog naroda, a to ne bi moglo biti učinjeno da nije postojala kritična masa Srba koji su to bezglavo prihvatali i sprovodili. Sve to će dovesti do podjela u našem narodu, međusobne mržnje i sulude politike Srba komunista. Jedna od tih suludih politika je bila zabrana protjeranim Srbima da se vrate na Kosmet poslije Drugog svjetskog rata. Učinjeno je to odlukom komunista od 6. marta 1945. godine, a potpisao ju je niko drugi do pop Vladimir Zečević, koji je od 1927. do 1941. službovao u Krupnju kao sveštenik Srpske pravoslavne crkve.
U Crnoj Gori srpski komunisti su odmah po završetku Drugog svjetskog rata nasilnim putem tjerali tamošnje stanovništvo da se izjašnjava kao Crnogorci ne samo u geografskom, već prije svega u nacionalnom smislu. O tome kao najbolji dokaz govore podaci popisa stanovništva iz 1909. i 1948. godine. Dakle, radi se o istim ljudima, imajući u vidu da je između ova dva popisa proteklo 40 godina, za koje vrijeme još nije umro veliki broj onih koji su bili obuhvaćeni prvobitnim popisom. Popisom iz 1909. godine utvrđeno je da u Kneževini Crnoj Gori živi 95% Srba. Po završetku Drugog svjetskog rata komunistička vlast je 1948. godine organizovala prvi popis stanovništva, prema kojem u Crnoj Gori živi 1,8% Srba. Eto, tako je tu učinjeno u Crnoj Gori. Zbog toga nas ne treba da čudi sve ono što vidimo i čujemo da se danas događa na tom srpskom etničkom prostoru, tačnije iracionalna mržnja prema svemu srpskom i to od strane onih čijim ne tako dalekim precima je bilo van pameti da budu bilo šta drugo do Srbi.
Ovaj kratki ekskurs u našu prošlost je od pomoći, jer se iz njega mogu zapaziti ne samo određene istorijske činjenice, već i formula za raspolućivanje našeg naroda kojom su se vijekovima koristili naši protivnici. Suština te formule, onog principa s početka ovog teksta, je u tome da je našim protivnicima uvijek polazilo za rukom da nas zavedu određenim idejama ili okolnostima zbog kojih smo gubili sposobnost za racionalno rasuđivanje i razlikovanje našeg dobra od sopstvene propasti. Zadojeni tim idejama, postajali smo slijepi. Jedna od tih ideja je evropeizacija našeg srpskog prostora, to jest ideja da EU nema alternativu (kao što onomad lažno bratstvo i jedinstvo ne imade alternativu). U tu novu ideju Srbija juri bezglavo, iako je svjesna da je upravo od te EU bombardovana 1999. godine, da joj je ista ta EU okupirala Kosmet i od njega stvorila kvazidržavu pa se sada, suprotno svim normama međunarodnog prava, EU zalaže da to Srbija prihvati kao uslov članstva u toj organizaciji. No, ima nešto što je još važnije u tome, a to je, htjeli mi to priznati ili ne, da je današnja Srbija bojim se neizlječivo raspolućena oko ove ideje. Naime, njenim kreatorima i nosiocima (domaćim i inostranim) uspjelo je da Srbiju podijele na Srbe evroentuzijaste i Srbe evroskeptike (kao nekada na četnike i partizane) i da u svaki od ovih tabora usadi takve animozitete prema onim drugim, koji dovode u pitanje samu esenciju našeg naciona i države.
Na prethodna razmišljanja podstaknut sam jučerašnjim događanjima na Trgu Krajine u Banjaluci. O tome je nezahvalno govoriti, jer se čovjek izlaže riziku da bude pogrešno shvaćen i proskribovan, bez obzira što su mu razmišljanja najdobronamjernija i usmjerena na dobro svih. A kad čovjek počne tako da razmišlja, odnosno da se pita zašto bi o tome govorio, jer kako god da kaže to će od jedne strane biti prihvaćeno dok će ga druga strana osuditi (blago rečeno), to je neumoljivi dokaz ne samo rezigniranosti pojedinca, već i ponovnog raspolućivanja našeg naroda. Nažalost, sviđalo se to nama ili ne, jučerašnji (i ne samo jučerašnji) događaji sa Trga Krajine u Banjaluci meni barem govore da su nas naši protivnici opet podijelili na dva tabora, među kojima vladaju takvi animoziteti da je to ne samo iracionalno već je i krajnje opasno po biće srpskog naroda i samu esenciju Republike Srpske. Toliko negativnih energija na našem prostoru je put u haos, sukobe i razaranje kako nacionalnog tako i državnog organizma, a protivnicima Republike Srpske upravo to i treba, da se Srpska sama uruši, od ruku svog naroda.
Ako je tako, a jeste, izlaz iz toga vidim samo u sveopštoj ljudskosti, racionalnosti, pravnoj kulturi i smirivanju strasti. Samo nas oni mogu spasiti od ovog kolektivnog ludila, a sve te vrijednosti su tako jednostavne za primjenu. U konkretnom primjeru one znače da u slučaju tragedije porodice Dragičević, sa kojom iskreno ljudski saučestvujem, nadležni organi Republike Srpske moraju upotrijebiti sva zakonska sredstva da se ovaj problem bez odugovlačenja i efektno rasvijetli do kraja. To podrazumijeva temeljno i efikasno provođenje istrage o svim okolnostima smrti mladića Davida Dragičevića te privođenje pravdi svakoga (bez obzira na njegovu eventualnu ekonomsku ili političku moć) čija odgovornost bude utvrđena. Ukoliko bilo koji od državnih organa, odnosno službenih lica zakaže na tom poslu, mora snositi odgovarajuće pravne posljedice.
Ali jednako tako i kada nadležni državni organi vrše svoje funkcije u skladu sa zakonom, elementarna je pravna kultura da ih niko u tome ne smije sprečavati niti im prijetiti ili na drugi način ugrožavati sigurnost bilo koga ko je nosilac javne vlasti. Ukoliko to ipak učini ili na bilo koji drugi način povrijedi zakon, mora odgovarati, jer je to temeljno pravilo svake države zasnovane na vladavini prava.
To je, dakle, jedini način da se u sve ovo unesu ljudskost, racionalnost, zakonitost i pravna kultura, ali i da se smire strasti i spriječe veliki sukobi koji bi nas po ko zna koji put nacionalno raspolutili i upropastili Republiku Srpsku.
prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
