Rajo iz Objekta

 Oni kojima je san teško dolazio, ležali su budni, premoreno neispavani, na tuđim, ljepljivim i vrelim spužvama. Kad iskoči iz kombija, Rajo pridrža svoju ženu, čiji je stomak već uveliko usporavao njen korak. Najstarije njihovo dijete sačeka da se kroz širom otvorena vrata počne spuštati očeva baba. On joj pruži ruku i ona se sva navali na dvanaestogodišnjeg dječaka, koji je napola iznese. Na svojim svakodnevnim vožnjama, nikad naspavani, iz kombija se spustiše još dva mlađa dječaka, za njima i najmlađe dijete, usporena, pospana djevojčica. U istom tom kombiju Rajo je nedavno u Objekat dovezao svoju brojnu porodicu. Objektom su zvali nekadašnji mali planinarski dom, u koji su smjestili izbjeglice.

U ratu se uvijek gubi

S početka rata u Hrvatskoj, Rajo je boravio u sličnom domu nedaleko od Novog Sada. Prvi je pobjegao od mogućnosti da bude mobilisan u bilo čiju vojsku, imao je smisla za sve osim za ratovanje. Iz iskustva svojih predaka, iz pripovijedanja o njihovom stradanju otkako znaju za se, naučio je da bude oprezan. Znao je da se u ratu gubi, ma kuda čovjek da okrene. Tih dana, pred sam rat, sahranio je svoju majku, umjesto očevu majku, prastaru svoju babu, koju voda po izbjeglištvu i koja sve uporno nadživljava. Pokupio je svoje ukućane, ponio što je mogao i neprimjetno nestao iz sela. Dugo za njega niko nije pitao, niti primjećivao njegov nestanak, jer je svima bio nevažan i sporedan, beznačajni Rajo, koji je znao samo da pije i pijan pravi djecu, kako su mislili o njemu. Kasnije, kad su primijetili da Raje nema, oni su već ušli u jedan potpuno nejasan, ali kao i uvijek, tuđi rat, u strašnu pogibiju za nečije interese i svoju propast. U takvom ratu ratuje se kratko, malo, a gubi se mnogo, neko sve. Rajo je znao da bi bio taj koji gubi sve.

Brzo se odomaćio i u vozu za Suboticu, gdje je na velikoj i nadaleko poznatoj buvljoj pijaci kupovao, a zatim prodavao po Novom Sadu i na drugim pijacama, po selima i poznatim već izbjegličkim smještajima. Prvih mjeseci vraćao se pogužvan, znojan i prašnjav, vukući na leđima ogromne bale vezane čvrstim plastičnim trakama, gamizao je pognut do crne zemlje, pritisnut teretom nekad i preko pedeset kila. Svoje poslove, nužno i tegobno, stidljivo i pomalo, nije obavljao sam, kao mnogi što su morali iz nužde i neimaštine, već punom parom, slobodno i svestrano. Počeo je s odjećom, a onda dodavao obuću, kozmetiku, suđe. Počeo je sam, a pridošla mu je žena, djeca i baba.

Rajo bi zauzeo čitav kupe u vozu, smjestio svoju porodicu, putovao bez voznih karata. Staricu bi poveo da bi njegova, uvijek drugačije ispričana priča bila uvjerljiva i da bi se ljudi sažalili na njenu starost. Kod provjere voznih karata, Rajo bi se prenemagao: "Nema se, brate, govorio je. Jedna, dvije, pa i tri karte još nekako bi se dalo, ali sedam..." Činio se nesrećnijim više nego je bio, krivio lice u žalostan izraz, pokazivao na svoju senilnu babu. Ona nije znala kuda i zašto putuje tako mnogo, više nego što bi za tri svoja života putovala.

Kupovina i prodaja

Narednog ljeta, počeše pristizati i Srbi izbjegli iz Bosne. U Lugarnicu, s dvoje male djece, pridruži im se i jedan mladi bračni par iz Travnika. Lijepi, otmjeni, oni i njihova njegovana dječica, za izbjeglice su bili veoma pitomi i smireni, čak vedri i nekako sigurni. Smjestiše ih u jednu sobicu u kojoj bi boravili rijetko i nakratko. S ostalim izbjeglicama saobraćali su malo, samo ponekad, oprezno i na odstojanju, ali odmjereno i ljubazno. Dovezli su se u novom "Folksvagenovom" kombiju, prepunim njihove birane odjeće i vrijednih stvari. U dane u kojima bi boravili u Lugarnici, oni su u svom kombiju putovali za Beograd, u australijsku ambasadu, u kojoj su, zahvaljujući dobro plaćenim advokatima, vrlo brzo dobili vizu za useljenje. Pred polazak, bili su neobično tužni, vidjelo se i uplakani, polako su se oslobađali stvari koje nisu mogli ponijeti. Rajo kupi kombi, zapravo više mu ga pokloniše. Teška srca, čovjek mu pokloni i svoju doskorašnju oficirsku uniformu. U njoj je Rajo obilazio vašare, pravio se kao bivši borac, koji sada mora i na ovakav način da izdržava svoju brojnu porodicu. Ljudi su od njega kupovali više i radije nego od drugih prodavaca. Pripadao je onoj sretnoj vrsti ljudi kojima svi i uvijek bez premišljanja pritiču u pomoć.

Kad je prispio u Objekat, Rajo je već imao veliko iskustvo u kupovini i prodaji, ali i korisnim, sitnim domišljanjima. S porodicom se odmah prijavio Komesarijatu za izbjeglice, u Objektu zauzeo dvije veće sobe, četiri kreveta, dječacima prostro madrace, našao mjesta za posteljinu, odjeću, obuću, sredstva za pranje i čišćenje, školski pribor za troje djece, da bi se preko ljeta zabavljala čitanjem i crtanjem. Pored obimnih paketa sa hranom, u Crvenom krstu ubacili bi i dodatni kilogram mlijeka u prahu za djevojčicu, kao i pojačanje za ishranu trudnice: kakao, sireve, čokoladu, rozine, kvasac i začine, a sve to i u istoj količini, ako ne i više, dovezao je i iz Novog Sada. Računajući na saosjećanje svoje braće u Srbiji, a posebno ovdje na Kosmetu, gdje vjekovima znaju šta znači biti gonjen i progonjen i gdje su za bratska stradanja bili još osjetljiviji - svoju porodicu Raja prijavi u još dva suprotna kraja na Kosmetu, gdje takođe dobi kolektivni boravak, kao i sve povlastice i namirnice potrebne njegovoj porodici. On brzo sazna gdje su sve i kada vašari i sajmeni dani u pojedinim mjestima na Kosmetu, kao i na jugu Srbije, do kud je svojim kombijem začas mogao da se odveze. Sastavi raspored odlazaka, boravaka, prodaje i obračuna svoje robe. Sada je prodavao još i brašno, ulje, šećer i rižu, pasulj, spužve i strunjače za ležanje, ćebad i razne ogrtače, kojih je imao više nego šti je njegovima bilo potrebno. A u svemu tome ljudi u Srbiji su oskudijevali, neke su namirnice kupovali ograničeno, na bonove, a nekih nije ni bilo ili se do njih teško dolazilo i skupo ih se plaćalo. Bilo je vrijeme najtežih sankcija ovoj unesrećenoj zemlji, koju su svi iskoristili i zatim napustili. Sad je Rajo odjeću, i posebno suđe, kupovao na buvljacima prema Bugarskoj, a znao je da se zaleti i prema Turskoj. Ljudi s kojima je ranije bio smješten, kao i ovi s kojima je u Objektu, navikli su na to da stalno neko odlazi i dolazi, dešavalo se da poneko lice ne viđaju i po nekoliko nedjelja, a ne samo dana. Čak su se radovali svakom odsustvovanju, jer je tako bilo više mirnih dana koji su im ulijevali nadu da će i oni nekud otići, da neće zauvijek ostati nesrećni zarobljenici Objekta. Mnogi su već odlazili u Slavoniju i u BiH, gdje su se iznova prijavljivali, uzimali lične isprave i podnosili zahtjeve za povrat svoje imovine, a taj proces je bio težak, pun poniženja i uvreda i dugo je trajao.

Rajino izbivanje

Nakon dužeg izbivanja, Rajinom dolasku se svi obradovaše. Muškarci će imati još dvije muške ruke za razne popravke napuštenog nekadašnjeg planinarskog doma koji je propadao, tonuo u prljavštinu i u svaku drugu bijedu. Žene su znale da Rajin kombi nikad nije prazan, da u  njemu ima cigareta, čokolade i kafe, konca i igala.

Posebno se obradovaše dječaci kad se iz kombija skotrlja velika, prava fudbalska lopta. Sad će u punijem i pojačanom sastavu moći juriti za njom. Svi su željeli da priđu česmi na kojoj se Rajo umoran i prašnjav pljuskao hladnom vodom i pokažu mu kako se raduju njegovom povratku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.