Put paklenog palca

Bespametan čovjek po cijeli dan gleda TV, mijenja tih 100 i više programa i tako mu prođu časi, đavo mu sate uzme i uknjiži ih u svoj crni tefter (vidi rječnik orijentalizama), zadovoljno poskoči i cakne u vazduhu rutavim pretpapcima. A paklenjak je smislio način da pošten čovjek samo palcem uništi svoje vrijeme, mijenjajući programe na televiziji. Dade đavo i one televizore sa ravnim ekranom, slika na njemu stvarna da se uživo može vidjeti oganj pakleni. Sjedne čovjek tako i po cijeli dan bulji u ekran gledajući kako polupametni ljudi, odrasli i jaki, zarađuju milione nogama. I ovaj što gleda divi im se i skače kad udare nogom loptu a lopta prođe kroz ona dva bijela direka. Ali, dobro, i ja znam po sahat (sat)- dva gledati kako voda preko stijena teče. Najčešće naletim na te turske i latinske safunjake. Ima tu čudestava raznijeh, ali ja to ne mogu nikako pofaćati. Dosta glumaca igra u više serija, pa ih nekako ne mogu razlikovati. Pokušao sam čak pratiti jednu, špansku, pa sam, recimo, znao da je Huan Ramonov polubrat koji je u vezi sa Klaudijom; a ona, Klaudija, ima mater koja joj nije mater već tetka. Saznao sam to kad je njena mater - tetka, negdje u pedeset i nekoj, otkrila da ne može imati djece. Pojavila se čak i sumnja da su Ramon i njegov polubrat u bliskom srodstvu sa Klaudijom, da je Ramon i njoj polubrat, sve dok svi sa olakšanjem (uključujući i mene) nisu otkrili da Ramon i njegov polubrat uopšte nisu rod, jer Ramonov otac nije Ramonov otac, da je Ramon plod kratke višeminutne veze pokojnog nadzornika farme i Ramonove majke. Tad sam ja shvatio zašto sam sumnjao da su Ramon i njegov polubrat bili polubraća. Ramon je bio visok i plavušast a njegov polubrat visok i crnomanjast. Mater je bila "ni tamo ni 'vamo" pa sam zaključio da imaju različite, ne samo poluroditelje već i roditelje. Klaudija je puno plakala, suzama je ispirala svoja spoznanja. Ne sumnjam da je od tih porodičnih šokova mnogo oko žensko, a i poneko muško, tešku suzu niz čekinjavi obraz spustilo.

Polit-safunjaka

Da vam budem iskren koliko bih volio biti, ja vam po toj televiziji tražim ove naše političke nesrećnike. Da vidim ko se s kim voli, koja je partija s kim u braku i ko kome crnu vunu prede i ko sad duboku jamu bližnjem koalicionom partneru kopa. Da podsjetim, ova nesretna zemlja, druga najstrašnija na svijetu, ima dva javna muslimanska programa i jedan srpski. Od ta dva muslimanska, jedan je SDP-ov, a drugi je samo bošnjačko-muslimanski. Dva bošnjačka programa glume multikulturu a srpski ne glumi, jer nema koristi od toga, iako je u Upravnom odboru samo 1 (slovima, jedan) Srbin od njih četvoro. Hrvati nemaju program koji svi plaćamo. To je loše za Hrvate, ali nije puno dobro ni za druge. Osim za Hrvate poput zapadnohercegovačkog Sarajlije Slave Kukića. Čovjek toliko voli Bosnu da je djecu poslao u Zagreb, a drugoj hrvatskoj djeci stalno ponavlja da im je zemlja Bosna a glavni grad Sarajevo, a ne taj tuđi i strani Zagreb. Ostali programi su poluprivatni i privatni, srpski, hrvatski i bošnjački. Hm, gdje sam ono bio? Aha. Ja tu bosanskohercegovačku sapunicu pratim simultano, na više programa, baš kao domaćica latinoameričke serije. Barkam ja tako neku veče, barkam li barkam, kad me palac - kriminalac dovede do kanala TV1. Odmah uočih par likova. Prvi, znojavim licem okrenut prema meni, bio je Mladen Ivanić, otac i majka Partije demokratskog progresa, to jest PDP-a. Ja ih zovem "Pustite Da Pobijedim". Sjećam se da je prije izbora u Mostaru kalkulisao i lizavao se sa HSP-om Ante Pavelića i Živka Budimira i da je htio prodati svoj entitet za fotelju u Sarajevu, uz pomoć bošnjačkih glasova. Mislim, ko sam ja da sudim, čovjek je političar, tak'i mu pos'o. To je bilo nešto prije nego što sam naprčio svoj plemeniti harcegovački nos i napustio SNSD. Ama, kad se sjetim te Ivanićeve politike, kao da vidim kako neko piše grafite po zidu zgaženom mačkom. Eleneise (vidi pod "turcizmi") živopisan je bio u toj dijaloškoj emisiji na TV1. Vrpoljio se na onoj stolici poput lake žene na teškoj probi. Ovako starom a naivnom, na milisekundu mi se učini da mu je neugodno na bošnjačkoj televiziji, ali pogledah mu lice, kosicu i položaj nogica. Pa zaključih da mu je, možda, vruće u studiju. I jeste, i ja sam bio, škembe su se i meni bile "usafunjale" u onom stakleniku, a nisu mi kolik' njegove. I ja sam bio. To je onaj isti staklenik TV1 u kojem se snima emisija "Ja biram goste". Tu je Jovan Divjak, general i Bosanac, govorio kako je fin čovjek a njegovi gosti kako je još bolji čovjek nego što je fin. Elem (čest turcizam, ako je turcizam), shvatio sam da je glavni problem sivog 'tića Mladena Ivanića iz stranke Pomozite Da Pobijedim, stolica! Ne, nije Mladen imao medicinski problem sa stolicom, sa prolivom ili tvrdom kakicom, već sa onom na kojoj je sjedio. Još od prije rata politički formirana stražnjica Mladena Ivanića, navikla na fotelju, nije mogla da se nosi sa tvrdom plastikom na koju ju je Mladen, nošen političkom potrebom da pobijedi na izborima po svaku cijenu, nemilosrdno spustio.

Poziv bližnjem u nevolji

Drugi lik kojeg sam "upratio", bio je Dragan Čavić iz DP-a. On nije imao problem sa stolicom. Trećeg lika nisam dobro vidio. Imao je podužu kosu, pa sam mu vidio samo nos. Sjedio je mirno, kao na WC školjki. Njegov glas me je podsjetio na jednog novinara kojeg je Federalna televizija sažvakala i ispljunula na ulicu, prije toga ga iskoristila da pokaže Srbe i Republiku Srpsku gorima nego što jesu. Hm, nisu dobri, ne kažem, ali nisu gori od drugih, pogotovo nisu onakvi kakvima su ih Bakir Hadžiomerović i ekipa sa "60 minuta" prikazivali. Kad shvatih koji je treći, voditeljski lik, nekako umirih palac željan traženja onih programa sa životinjama. Prožvakani i ispljunuti bivši novinar Federalne, nesrećni Slobodan Vasković, vodio je emisiju. Moram priznati da je Dragan Čavić bio prilično korektan. Nije namještao kosu, nije se znojio i vrpoljio, govorio je dosta argumentovano. Ali, Mladen Ivanić iz "Pomozite Da Pobijedim", ponašao se kao da nije političar. Namještao je tanku kosicu preko znojnog i visokog čela; horizontalno, odupirao se rukama o tuste bokove, podizao cvikere i gledao nekud ispod sebe. Da ne poznajem njegov politički profil, pomislio bih da mu je neugodno zato što je na tuđoj zemlji i na tuđoj TV. Meni nije neugodno ni na FTV-u ni na državnoj, nije mi bilo ni na TV1, odrastao sam kraj džamije, većina prijatelja su mi muslimani. U Sarajevu sam, i ovakvom etnički očišćenom i pobošnjačenom, bezsvinjetnom i bezobraznom, kao kod kuće. Šta ćete, čovjek se lakše saživi s nevoljom nego sa tuđinom. Kako god, Mladen I. se ponašao kao žena lošeg morala na ispovijedi kod kardinala. Kad je počeo pričati kako mu ne daju prostora u "Nezavisnim novinama", kako ga ne zovu na televizije u RS, kako tamo vlada nepotizam i korupcija i kako tamo pošten i normalan čovjek ne može živjeti, nešto mi ga bijaše žao. Došlo mi je da negdje nabavim njegov broj telefona, da ga pozovem kod mene u Mostar, u Federaciju. Da podijelim sa njim svoju sreću. Doduše, ne bi ovdje mogao u politiku, barem dok ne dokaže da Bošnjake ili Hrvate voli više nego svoj narod. Doduše, već imaju Srbe za to. Bio bi neko vrijeme bez posla, ja bih mu morao održavati stomačinu od onoga što napišem. Ali, nema veze, gdje ima za nas nekoliko, bilo bi i za njega. U mene ni psi nikad ne osjete glad. Možda bih ga, da je imalo fizički izdržljiviji, da su mu mišići žilavi kao obraz, mogao "uvaliti" preko svojih prijatelja, Hrvata i Bošnjaka, u neko gradsko komunalno preduzeće. Tamo bi mogao, ima u gradskoj čistoći još fakultetski obrazovanih Srba. Tu bi isprljao ruke, ali bi mu, možda, s vremenom, obraz postao čist. Moram spomenuti i da je Slobodan Vasković, valjda poučen gorkim iskustvima, bio prilično suzdržan, zadržan, zakočen i, smijem reći, i objektivan. Doduše, u naslovu se zeznuo. Nazvao je emisiju "Opozicija u RS: Život ili priključenija". Neko mu je trebao reći da "priključenija" nisu isto što i "priključenja".

Jamajkančev kamen

Druga tema na koju me je palac odveo, još prije, bio je Emir Kusturica i Andrićev grad u Višegradu. I kamen sa trebinjske karaule. Trebinje (Trebindže) je, inače, stoni grad "Orlastih" iz moje knjige "Geto" (u BiH se zove Vuk), grad u kojem stoluje Jamajkanac, vođa jedne od tri bande Geta. Ostaci fortifikacije nisu proglašeni spomenikom bilo koje kategorije. Mještani su većinu kamena već iskoristili za temelje i zidove svojih kuća. Kusturica je dobio saglasnost da uzme kamen za Andrić grad. Kusturicu sam upoznao, razmijenio par riječi s njim. I, da se ne lažemo, drag mi je. I zbog onog što je postigao, i zbog načina na koji je nadvisio svoju sredinu. A i imamo zajedničke prijatelje, Ivu Andrića i Mešu Selimovića. Tad sam vidio na djelu da Hrvati i muslimani nisu jedini koje može ujediniti mržnja prema Srbima. Čak i Srbi i muslimani mogu da se ujedine, i to protiv samo jednog Srbina, Emira Kusturice. I ja bih radije da snima dobre filmove, nego da gradi grad, makar htio materijalizovati djelo koje je nadvisilo Bosnu, Andrićevu "Na Drini ćupriju". Zdušno ujedinjeni, srpsko Trebinje i bošnjačko Sarajevo, skočili su na Kustu, doslovno. Moj omiljeni bivši novinar BN-a i budući gradonačelnik Trebinja Nebojša Vukanović zaskakao se da uđe u kadar kamere, u dresu Crvene zvezde, valjda procijenivši da većina Trebinjaca navija za Crvenu zvezdu. Nekako se propeo da mu čak i ramena kamera uhvati, pa je okrivio čak i vladiku za to rušenje ruševine, jer je Kusta dobio orden Svetog Save. Dobro, nisam mu ovaj put zamjerio, njega i kad pitaju koliko je sati, on spomene vladiku, već su svi navikli na to. I, po ko zna koji put, shvatio sam šta je to "multikultura". Multikulturan je svako ko je spreman da se, skupa sa sarajevskom čaršijom, bori protiv bilo kakve izgradnje, integracije, nadgradnje, kulture, zarade, ako nije bošnjačka. Čak i borba za povratak Srba ili Hrvata, za pravljenje spomenika njihovim mrtvima, obilježavanje smrti civila i vojnika, zove se četništvom i ustaštvom (službeni "fašizmi" u BiH), svako pominjanje bošnjačkih zločina se zove izjednačavanjem agresora i žrtve. I, da dodam, ne šalim se za poziv Mladenu Ivaniću da živi sa mnom. Imam kući i fotelju. Samo da se malo strpi za onaj posao u gradskoj čistoći. Moraće ovdje shvatiti da je i u Federaciji konstitutivan i kao Srbin, ali da mora imati razumijevanja, jer su ratne rane još svježe. Mora razumjeti ljude u Mostaru. Nisu se ovdje borili ta agresorska, već za svoja prava. Zato i imaju svaki svoju polovinu grada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.