Puca ludilo!

Ja sam se oduvijek divio psihijatrima. Psiholozima baš i ne, oni samo objašnjavaju stvari i bave se uglavnom grupama ljudi, gledaju naći opšti obrazac ponašanja i razmišljanja pojedinaca i grupa. Ali, psihijatri, e to je već druga priča. Ja u svom mozgu imam vitrine i tunele u koje ne zavirujem, od složenih potisnutih sjećanja do uporno sakrivanih razočarenja u samog sebe, od frustracija do lomova koje nikad nisam zavario do kraja. E, pa, možete misliti šta se sve nađe u tuđim mozgovima. Zato su psihijatri mahom ljudi koji hodaju "van svojih cipela", što bi rekli Francuzi.

Možđani i opasne okuke

U psihološki, pravno i ekonomski iščašenoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, ne treba zavirivati u glave. Dovoljno je pogledati oko sebe, upaliti radio i televiziju i eto, dijagnoza iščašenog društva koje sebe voli zvati demokratskim, tu je. Zdrav, čak i nekorišten mozak može zaključiti da je ludilo poodmaklo, da se i ne sakriva ozbiljnim licem ili urednom odjećom. Dijagnozu su nam i drugi uspostavili, u istoj smo ravni sa Svazilendom, Džibutijem i ostalim naprednim demokratijama, po korupciji koja je odraz postojećeg stanja svijesti i vladavine prava u Državi naglo upaljenog svjetla. Zapravo, ova je država svjetlo vidjela iz cijevi kalašnjikova u nevojničkim rukama i u tumačenju demokratije koje ni Papuanac s Nove Gvineje ne bi mogao progutati sa betel orahom umotanim u palmin list.

Dva i po puta ništa manja ucjena

Psihologiju znam s faksa, onako, iz ta četiri semestra i uz predavanja profe Ismeta Dizdarevića. Sve što sam od njega čuo, primjenjivo je i blizu pameti. Razumio sam ga kao Mostarac Mostarca, razumjeli su ga i oni koji nisu iz Mostara. Ja, polijen kakav jesam, potražio još nešto, ne previše, tek da ovlaš vidim koja nam je dijagnoza, kolektivna i pojedinačna, da vidim koji nam je vrag svima i svakom ponaosob. I, vidim u čemu je problem. Prosvijetli me spoznaja kad nađoh... Hm, neko vrijeme sam mislio da ću postati čudo, vidioc. Naime, toliko ljudi mi je anonimno poručilo da ću vidjeti svoga Boga, da sam bio uvjeren da će me jednoga dana svijet obilaziti kao Lurd ili neko drugo svetište. Naravno, još nisam vidio svoga Boga, ali ne sumnjam da hoću, jednom. Gdje sam ono stao? Aha... Nađem smisao besmisla, suštinu problema ovoga što se zove Bosna i Hercegovina u ciglih par rečenica. Uvidio sam korijen nerazumnosti, suštinu svih zala koje su nas snašla, uzrok 100.000 smrti te kolektivnih i pojedinačnih frustracija nas, smrtima ucijenjenih. U vrijeme kad sam ovo saznavao, govorilo se o cifri od 250.000 mrtvih, tolike su bile nade onih koji su smrtima naših mrtvih ucijenili nas žive. Sad, sa 100.000 mrtvih, ucjena nije dva i po puta manja, ali šta se može. Još nam visi nad glavom. Hm, dakle, da bismo popričali o nenormalnosti, moramo prvo dokučiti šta je normalno. U Koreji je normalno pojesti psa. U Sjevernoj Koreji, možda komšiju. Ali, nećemo sad o tome, govorim o tome što je normalno u svijetu mislećih, dakle slobodnih ljudi koji mahom ne jedu pse. Još uvijek. Hm, kako je počelo... Ne daj Bože. Pu, pu, otresi!

Ja neću biti kao ti

Prva mud rečenica, jedna od smislenih, kaže: "Ja nikad neću biti kao ti". Rečenica spada pod registar "društveno i socijalno prihvatljivo razmišljanje", u svijetu svih nivoa obrazovanja i društvenih grupa. Dakle, ok je to. Različiti smo svi, srećom. Razlikujemo se po polu, visini, afinitetima, boji kose i očiju, načinu razmišljanja, nekad i po vjeri i naciji... Ja, recimo, nikad neću (nadam se) biti kao Bojan Bajić. Kad se ćeram, volim se ćerat. Nikad ne bih počeo "ćeranje" ili "ćeraniju" a da se ne ćeram. A taj mali se "poćera" pa se ušuti. Počasti me svakojakim imenima i "bjež"! Ko iza plota, kao seoski đilkoš kad napucka psa na prolaznika, pritegne opute na opancima pa dadne petama vjetra. Poćera se sa mnom, sazna da sam bolji ćerađija, pa se sakrije u Rudo da pod doniranom lampom čita Ivana Lovrenovića. Izgubi izbore pa dadne ostavku, ni tu se neće ćerat. Ko je on da se poćera pa da se ne ćera? Ispade onaj nesoj i ispad vasojevički, oni Marko, onako nedorečen, bolji ćeradžija od njega. Marko se sa mnom "ćero" nekoliko epizoda, dok nije podvio rep. Osim toga, ja ne mogu biti lovac na donacije i grantove kao Bojan, ni po tome neću nikad biti (nadam se) kao on. Čekanje pod nečijim repom, makar bio svjetski i evropski, dok nešto ne ispadne, nekako mi neliterarno. Recimo, kad bi Bojan rekao "Ja nikad neću biti kao ona istočnomostarska Srbenda, Veselin Gatalo", povjerovao bih mu, poštovao to. Zna i on da neće, vjerovatno. Ne zato što bi trebao puno toga pročitati i proživjeti, umrijeti nekoliko puta i puno se tuđih smrti nagledati, nije to. U teoriji, može on to. Ja sam bio puno stariji od njega kad sam se počeo baviti pisanjem, barem 30 godina stariji u glavi i barem pet u stvarnosti. Ali, ne branim da može početi čitati nešto mimo Lovrenovića i misliti malo i na ljude koji nisu kao on i ne daju svoje i tuđe pare na šuplju priču i vodene vozove. Možda može i ljudstva pokupiti toliko a da se ne poćera pa ne pobjegne, sve je moguće. Kako god, poštujem to što nikad neće biti kao ja a on bi trebao poštovati drugo i drukčije pa shvatiti da ni ja ne želim biti kao on i misliti kao on. I ne samo ja, na njegovu žalost. Dakle, "Ja nikad neću biti kao ti" ima svoj razlog i osnovu; i svačije je pravo. Isto važi za grupe ljudi. Kad kažu "Mi nikada nećemo biti kao vi", treba to uvažiti kao i "Ja nikada neću biti kao ti". Ako ljudi neće da se promijene, ako neće da budu kao neki drugi, treba to poštovati i uvažiti. U demokratijama tako stoje stvari, barem je to svima jasno. Zapravo, ne mora biti jasno, ali se uvažiti mora. Ako ne, onda je to... E, to je onda ono što zovu fašizmom. Ili kad ljevica i antifašizam toliko skrenu ulijevo, naprave polukrug pa postanu u dlaku isti kao desnica i fašizam.

Ti nikad nećeš biti kao ja

Druga izjava "Ti nikad nećeš biti kao ja", takođe je prihvatljiva u svijetu slobodnih i mislećih ljudi. Ne sviđa mi se, ali poštujem kad neko tako misli. Prepotentno zvuči i izgleda, kao lakat koji viri preko vrata "audija A8" ili novi terenac Ljube Bešlića, gradonačelnika grada Mostara - grada koji polako umire u siromaštvu i vlastitom kanalizacionom sistemu. Isto je i kad se kaže "Vi nikada nećete biti kao mi". Prihvatljivo, nije čak ni opasno, samo prepotentno. Kažnjivo nije, ni moralno ni zakonski. Često znači tek "Ostavi me na miru". Ide pod onu hercegovačku gradaciju "Lip, lipši, nu me!". Kako god, grupa ljudi ili nacija, često sebe smatra posebnom. Neki to zovu grupašenjem ili nacionalizmom, ali ne vidim tu ništa loše, sve dok ne diraju druge i drukčije, one koji ne misle kao oni. A u demokratijama, nemaju ljudi razloga da diraju u bilo čiju sujetu ili posebnost. U demokratijama, dakle ne i kod nas, u zemlji koja nema ni demokratiju ni riješeno nacionalno pitanje. U zemlji koja ima samo priču o civilnom društvu i ide uz rame sa Svazilendom i Džibutijem. Tu dolazimo do srži problema, jedne izjave koja nas je toliko puta koštala mira i šestocifrenog broja života.

Lud si ako nisi kao ja

"Ti ćeš biti kao ja". E, tu nastaje problem. Kad si neko umisli da može utjerivati svoju pamet u tuđu glavu, čak po cijenu istjerivanja tuđe duše iz tuđeg tijela, tad nastaje diktatura ili rat. Ako je onaj koji se treba "utjerati u red" ne slaže s tim da bude kao neko drugi, onda se ne da, oružjem ili drukčije. Neko to radi kao Kralj Leonida ili Car Lazo - kopljem i mačem, a neko (puno rjeđe) kao Mahatma Gandi - pasivnim otporom. Ali, slobodni ljudi to rade, hoće sačuvati sebe od nasilnih promjena, ma koliko ih to koštalo. Oni koji bi silom mijenjali ljude, prezaju od malo čega. To će raditi riječima ili puškom, često smatraju svoj cilj promjene drugih svojom misijom na zemlji. Kad bi Bojan Bajić pokušao natjerati mene da budem kao on, to bi bio veliki problem za njega. Jer, odgojen sam kao slobodan čovjek, pročitao sam više od autobuske karte, znam da on to ne može i ne smije, čak ni po zakonu. Barem zasad. A, potrudiću se da tako i ostane, njega mi. Može me zvati "Istočnomostarskim Srbendom" koliko god hoće, samo da ne moram biti kao on. Može me zvati primitivnim i nacionalistom, iako ja među prijateljima i rodbinom imam više "drugih" i "drugačijih", počev od punca i punice pa do vjenčanog kuma, nego što je on imao ili će imati. Ali, neka, može me i dalje nastaviti zvati nacionalistom, to više o njemu govori nego o meni. Uostalom, česte su varijacije prethodne izjave, tipa "Jadna ti majka ako ne budeš kao ja" ili "Nećeš u Evropu ako nisi kao ja". Eno, Bugari su u Evropi, pa im je kao nekad u Rusiji. Ili čak "Lud si ako ne misliš kao ja". Ili "Nisi ti Srbin, Hrvat ili Bošnjak, Jevrej ili Rom, građanin si, kao i ja". Pri tom utjerivači svoje pameti u tuđu glavu zaboravljaju da se na zadnjem popisu stanovništva preko 92 odsto stanovništva ove zemlje nacionalno izjasnilo. Danas bi, mislim, taj procenat nacionalno neopredijeljenih, bio i manji. Dakle, stvorili bi svijet za manje od osam odsto bh građana? I svijet po svojoj i donatorsko - kolonijalno - investicijsko - austrijskoj mjeri, naravno. I ljude visine radijatora. Hm, neki i jesu te visine, na misaonoj visini pri kojoj bi im trebale ljestve za branje jagoda. Ljudi koji ne žele biti dio bilo koje od ovih naših nesretnih nacija, trebaju biti poštovani kao i drugi. Njima se ne smije utjerivati pamet u glavu, imaju i svoju, i oni su po demokratskim uzusima, slobodni i misleći ljudi. I svoj stav mogu izreći, dati argumente, ali ne smiju nazivati budalama i primitivcima one koji nisu kao oni. Opšteprihvaćeno je, nažalost, čuti kako su ljudi primitivni, glupi, nepismeni, neprosvjećeni, zatucani, nacionalno indoktrinirani, idioti, čak i fašisti, zato što na izborima glasaju kako glasaju. Eto, ja to smatram problemom koji niko ne želi vidjeti a kamoli se pozabaviti njime. Ljude se, eto, u vlastitoj zemlji koja sebe smatra demokratskom, ponižava i vrijeđa. I to sve u ime onoga što se od njih traži da budu a previše su "glupi" i "zatucani" da vide da je to najbolje za njih. To vam je kao kad se hrvatska ultradesnica koja baštini tradiciju Nezavisne Države Hrvatske i militantna ljevica koja je napravila polukrug ulijevo (do fašizma), zajedno kažu da najbolje znaju šta je dobro za vas i za mene. Kao da vam dođe tip u uniformi "SS" trupa, sa kukastim krstom na podlaktici i petokrakom na kapi, pokuca na vaša vrata i kaže da pođete za njim jer je to najbolje za vas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.