Pseća vremena

Prije rata, ovog zadnjeg, dok je svijet još bio mlad a ja još mlađi, što bi rekli balav i još naivniji nego sad, sjećam se da sam pogdjekad pušio ono pogano bilje i kovilje od kojeg se čovjeku zamanta u glavi i od kojeg omekša u nogama. Srećom, nisam to radio prečesto, a i stao sam samo na tom bilju. To je bilo ono vrijeme kad je ozbiljan svijet slušao Hendriksa, Galagera, BB Kinga ili Cecu, Draganu Mirković i Džeja, kad su samo djeca slušala Dinu Merlina i Sašu Lošića - matere bi ih dovodile na njihove koncerte. To su bili oni što bi im jedna noga uvijek bila u zraku dok bi pjevali nekakve dječje brojalice. Djecu je to s dizanjem noge u zrak, kanda, silno veselilo. Uglavnom, to pušenje bilja i kovilja nije dugo trajalo. Valjda zbog sistema, kokuzluka, đavli će ga znati. Ili mi je prestalo biti zanimljivo kako sam odrastao. Biće da je to, najljepše mi zvuči. Tada bi me koljena izdavala, sve bi mi odjednom postalo smiješno, a ljudi... Ljudi bi poprimili čudne njuške, čudnije nego u stvarnosti. Azer bi automatski poprimio oblik i labrnju dobermana, Vedo bi dobio njušketinu argentinske doge, Danka bi bio nalik koker - španijelu, moj vječni prijatelj Dragi bi ličio na crnog labradora. Ja sam sebi sam, na izlozima kafića, ličio na njemačku dogu. Obrazi bi mi bili obješeni, uši klempave i na vrh glave, usta iskrivljena nadolje, pljunuta njemačka psina. Ja sam, naime, htio izgledati kao njemački ovčar. Kad sam se jednom takav, na klimavim hodaljkama vraćao kući, komšija Mirso mi je neodoljivo ličio na mopsa, onog malog sa tupom crnom njuškom. Čekao bi kćer ispred ulaza, kao i svakog petka uveče. Mala bi po običaju kasnila, on stiskao šake i izdaleka me nešto pitao. Vjerovatno me je, kao i uvijek petkom oko tih doba, pitao jesam li vidio njegovu Sanju i govorio da će joj j... da će joj on pokazati kad se vrati kući. Ne sjećam se šta je tačno rekao te večeri, meni se učinilo da je samo sitno lajao.

Veče nikakvog Srbina

Po ponedjeljačkoj večernjoj navici čovjeka u godinama (radije ostajem nego što izlazim), uzmem si "koktu" u ruku i pogledam idejno-političku SDP-ovu emisiju za Bošnjake lajt, "60 minuta". Znam, znam, pošten Srbin to ne gleda, ali... Pa čujte, kakav Srbin - takav mu i običaj. Elem, sjednem ja na zadnje noge na kauč, odšarafim čep i nagnem "koktu". Podrignem - ne podrignem, to se vas ne tiče. Čekam da čujem taj prelijepi bosanski diskurs; "skandalozno, kriminalna hobotnica Milorada Dodika, udruženi zločinački poduhvat, genocidna tvorevina, agresija, nevine žrtve...". Meni te sintagme i pojedinačni izrazi već odavno znače što i veznici, toliko su česti na Federalnoj TV. Nekad me "nevina žrtva" natjera da se osmijehnem. Ne znam za krive žrtve, valjda postoje i takve. Pa kontam, valjda su to ti Srbi koje su pobili Bošnjaci u pravednom gnjevu, ne vidjevši ni u prvi ni u drugi mah da se radi o civilima, ženama, djeci... Ta sintagma, baš kao i "brutalna agresija", čini me smijati, baš kao što dijete razveseli kad vidi da Dino Merlin ili Saša Lošić, dva vječna tinejdžera, popijevaju sa po jednom nogom u zraku, kao poodrasli kučići kad im se pripiški a na bini im nije bandera nego stalak od mikrofona.

Muamer El Gadafi i Libijci El Punguzi

Muamer El Gadafi, veliki prijatelj Bosne i bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića, podsjeća me na njemačkog boksera i na mog prijatelja Milog. Pljunuti Mili, onako će on izgledati za kojih 20-30 godina. Hm, jesam li prećer'o? Pa, čujte, što se više družim sa psima, sve su mi bliži. Od druženja s ljudima, ljudima postanem sve dalji. A zašto? Zato što pse sve bolje razumijem a ljude sve slabije kontam. Evo, recimo, ti nesretni beduini u Libiji. Muamer je naopak čo'jek, što jest - jest. Nije dao da se protiv njega zbori, da se njegovoj djeci nešto prigovori. Ali, budimo realni, on je tom svom nesretnom narodu obezbijedio udoban i dostojanstven život. Nisam tip koji uđe u kafanu i kaže "Daj meni, daj svima!", ali, pobrinuo bih se, baš kao i Gadafi, da me od naroda glava ne boli. Da sam ja kakav diktator s parama od nafte, obezbijedio bih i ja prijatelje i rodbinu, ali bih, baš kao i Gadafi, dao narodu šta mu guz... šta mu duša ište. Tako je i bilo. Nije među tim Libijcima, kažu, bilo gladnih, nepismenih i nezaposlenih. Nije im, kao naš Tito, jedan od zadnjih naših diktatora, satanizovao bogomolje i kroz iglene uši tjerao sveštenike, nije strpavao ljude u konc logore kao Tile tih kasnih četrdesetih i pedesetih, nije se obračunavao s političkim protivnicima jer ih narod nije ni proizvodio. A zašto bi ih narod proizveo i za njima išao? Kad imaš nekoliko desetina hiljada dolara kad se oženiš, besplatno vrhunsko školsko i zdravstvo, Engleza da te uči engleski, Francuza da te podučava francuski, Španca za španski, kad si stambeno i materijalno obezbijeđen, kad ima vina, čokolade, baklave, tufahija i ostalih marifetluka kao u dženetu i raju skupa, zašto bi se budio čovjek ili insan? Libijaca šest miliona, tri miliona stranaca im čisti klozete i ulice, samo što ih crne i bijele sluge ne podignu poslije ručka - da zadovoljno podrignu.

Pseći ljudi i pseće ljudstvo

Moja Vanda je pogano pseto. Ne da nikom osim mojima u kuću, kad nije sa mnom. Možete sto puta doći sa mnom u avliju, sto i prvi put dođite sami i... i neka vam je Bog na pomoći. Nesretni poštar se sakrije iza kapije, pogleda ima li je na vidiku i samo ubaci račun u kutiju i bjež! A viđaju se godinama njih dvoje. Ali, Vanda zna ko je tu glavni i ko puni zdjelu iz koje jede. Ne pada joj na pamet da zagrebe na vrata kad joj crijeva zakrče, kao ono malo crno štene. Ne bi se baš lijepo provela kad bi, poslije jela, uskočila u kuću da vidi ima li još šta pod zub staviti. Nije moj pas nikad gladan, ne dao Bog. Osim kad zaboravim da mu dam jesti, ali to je drugo... I redovno vakcinisan i poliven onim kapima protiv krpelja, redovno istimaren četkom i može trčati koliko hoće - cijela mu bašča na volju. Kad ga napolju, pri povremenim samoinicijativnim noćnim patrolama po kvartu i brcne kakva nesmotrena džukela, nasprejam je antibiotikom, pa joj pričam kako ta razderotina nije strašna i neka samo liže pa će zarasti. I ja kad se porežem nasprejam se time pa dam Vandi da lizne, zaraste dok si rekao "beduin ćera kamilu preko Popokatepetla". Hm, o čemu ja ovo? Aha. Ne bih baš Libijce upoređivao s paščadima. A zašto ne? Sebe i svoje prijatelje već jesam. Uglavnom, kad sito, maženo i paženo pseto provali u kuću i počne masakrirati frižider, glođati namještaj i praviti rusvaj, to nije u redu. Nikako. Jer, ima i ljudi i pasa koji gladuju i umiru u građanskim ratovima. Libijac je imao pasoš s kojim je mogao svugdje... I para za avionsku kartu je imao. Nije mu se branilo ni kockat, ni napit, ni kurvat. U razumnim granicama, naravno. Da se obijesan i najeden Libijac samo nadvirio, preko granice, i pogledao kako žive u Čadu i u drugim kamilarijumima oko Libije, možda bi više cijenio petrodolare kojima ne mora plaćati ni zdravstvo ni školstvo, čak ni hranu, a koje mu je režim davao i kad mu se baš i nije radilo. Mogao je i dalje pljuckati po bjelčugama koje čiste ulice i klozete i živjeti kao kakav gospodin - beduin, ali nije, ne dadoše đavo i pun stomak mira... A sad je izbjeglica kojeg ni u čemernom Čadu neće!

Od kamila do nedraga

Završih ja u Libiji i na kamilama. Ali, nisam jedini. Državni tužilac, vidim na kolažnom programu za Bošnjake, u "60 minuta", "pao" na oružju za beduine. Za one koje ubijaju u Jemenu, onako, spontano i državnički organizovano. Insistiraju na pojedinačnim sahranama ubijenih u demonstracijama, čisto da bi mogli izrafalati rodbinu koja je došla da se oprosti s rahmetlijom. Zato su tu firme u BiH koje su im voljne isporučiti municije koliko im krvožedna duša ište. Državni tužilac, nekada ponos i dika Federalne TV (koju pošten Srbin ni Hrvat i ne gleda, ali ja da), na jednoj snimci je preklopio donju vilicu preko gornje, kao buldog. Hodao je naširoko, kao buldog, idući prema sudnici, valjda. Za njim je, poput kakve malešne razlajale čivave, trčkarao sićušni novinar kolažnog programa za Bošnjake, Avdo Avdić i zapitkivao štošta što Miloradu Barašinu nije bilo milo. Onda je državni tužilac, sa suptilnošću buldoga, zamućenog pogleda nasrnuo na zlosretnog razlajanog Avdu. Nije se na snimku vidjelo kako Avdo, u maniru čivave, gubi tlo pod nogama, ali se vidjelo kako najviši zakonski autoritet šapom dijeli pravdu i čuva svoj životni prostor, buldogu neophodan pri disanju. Nesretni Avduka, jedva je izmakao šapama onog pedofil - hodže iz Gluhe Bukovice, sad mu još bul - Barašin treba u životu. Hodža bi ga, da ga je stigao, možda seksualno zlostavljao, ali ko zna šta bi mu M. Barašin uradio da mu malehani Avdo dopadne šapa.

Mastif vs kavkazac

Valentina Incka doživljavam kao kakvog mastifa odraslog u Austriji, odgajanog po austrougarskom modelu. Uzgajan i pripreman za paćenje stada, nakljukan tezama o bogomdanoj teritoriji austrijskog interesa i moći, pričom o sitnom psetenju u više čopora koje treba dovesti u red. Po istom sistemu po kojem je austrijski OMV naslonio svoje otrovne bazene na moju kuću, Incko je, u ime svoje mastifalnosti, odlučio kome će podržati stranu. Najpodatnijima, naravno, onima koji su se uvijek spremni pridržati za strane skute. I baš kao i u slučaju Gatalo - OMV, zakon je prestao biti zakon a presudio je onaj koji ima pare i drži za rep jare. Mastif je moćna živina, ima tu brat - bratu kojih 50-60 kila žive vage, može šta hoće. Ali, u maniru kavkaskog ovčara, psa koji hoće i na medvjeda krenuti, Milorad Dodik je raširio noge i stao ispred njega. Pas, kad ga gledate u oči, smatra vas prijetnjom. Zato psa, ako ga se bojite, ne gledajte u oči - op. a. M. Dodik je ostao stojeći i gledajući protivnika u oči, nije se sklonio pred moćnim mastifom, baš kao ni kavkaski ovčar ili šarplaninac (onaj nekadašnji, sad skoro izumrli) pred jačim. Incku je ostalo još samo da, skupa sa evropskim skutonošama, traži pomoć moćnijih od sebe. Ne znam šta će biti, hoće li Valentin Incko dobiti pojačanje i jednoglasan lavež iz svog čopora, ne znam ni kako će se stvari u psetarniku zvanoj Bosna i Hercegovina odvijati, ali će ostati Evropi i Austriji gorka spoznaja da u toj zemlji u kojoj je bolje sresti vuka nego čovjeka, postoje psi koji se ne boje mastifa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.