Protivrječnosti islama

 Te riječi Muhamed (čije puno ime glasi Muhamed ibn Abd Alah ibn Abd el Mutalib ibn Kurejšit ibn Hašimit) je zatim prenosio svojim sljedbenicima, koji su ih vremenom zapisivali i tako je, kažu, nastao Kuran. Mada, oni koji su (pro)čitali “Roman o Muhamedu”, našeg autora Ise Kalača, naišli su u toj knjizi na sasvim drugačije objašnjenje nastanka islama. Ono se temelji na kazivanjima sadržanim u knjizi “Tajna hronika Sergija Kalačeda”, koju je Isi Kalaču lično dao bivši iranski šah Reza Pahlavi nakon što ju je ponio sa sobom u izgnanstvo, bježeći iz Teherana pred nadolazećom Homeinijevom revolucijom. U toj knjizi nastanak islama se vezuje za učenje Sergija Kalačeda, raščinjenog i u pustinju Arabije prognanog sveštenika tada jedinstvene hrišćanske crkve, koji će tako prognan upoznati Muhameda i prenijeti mu svoje učenje koje će postati islam.

Ostavljajući tu hroniku po strani, u ovom tekstu želim ukazati na određene protivrječnosti u sadržaju Kurana, koje su samim tim i protivrječnosti islama, što ću učiniti omeđen granicama jedne novinske kolumne.

 Šta je pisao Izetbegović

Jednu od tih protivrječnosti ste sigurno uočili mnogi (ako ne i svi), jer znate da u Meku nije dozvoljen ulazak nikome ko nije musliman. Ni u Medinu, na mjesto gdje se nalazi grob Muhameda, ne može da priđe niko ko nije musliman, a ako to pokuša, izlaže se opasnosti da bude kažnjen prema zakonima Saudijske Arabije. Ili, jeste li se zapitali da li je Alija Izetbegović iznio svoje ideje ili je samo preoblikovao ideje koje su zapisane u nekom drugom izvoru, pišući svojevremeno svoju “Islamsku deklaraciju” i u njoj i ove misli: “Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije. Moramo biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.”

Gdje su, dakle, istinski izvori za ova i brojna druga shvatanja i praksu, pa tako i praksu i ustavne norme, kao u preambuli Ustava Alžira, da je islam fundamentalna komponenta alžirskog identiteta, a Alžir zemlja islama, ili preambula Ustava Tunisa u kojoj je određeno da je volja naroda da ostane vjeran učenjima islama (zbog čega predsjednik Tunisa, a i predsjednik tuniskog parlamenta, ne može biti lice koje nije musliman), ili član 19. Ustava Maroka prema kojem marokanski kralj kao komandant vjernih ima dužnost da “osigura vršenje islama i Ustava”. Dakle, prvo islam, pa onda ustav, što je stanje koje, u bitnom, vlada u svim državama islamskog svijeta.

U pokušaju da iznesem moje viđenje ovih i brojnih drugih pitanja, poslužiću se odgovarajućim surama i ajetima iz Kurana, u prevodu Besima Korkuta, uglednog poznavaoca i prevodioca Kurana na naš jezik. Prvo pitanje koje sam postavio u ovom tekstu ticalo se opštepoznate zabrane nemuslimanima da uopšte uđu u Meku. Osnov te zabrane je u suri 9. ajetu 28. Kurana, kojim je propisano: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na hadž Svetome hramu poslije ovogodišnjeg hadža.” U ovim riječima je osnov zabrane nemuslimanima da uđu u Meku, koja zabrana važi i danas. Dobri poznavaoci Kurana će, znam, skrenuti pažnju na riječ “mnogobošci” i kontekst (borbe Muhameda i njegovih snaga, na jednoj, i politeista na drugoj strani) u kojem je nastao navedeni ajet. Međutim, ne smije se gubiti iz vida opšteljudsko znanje kada je riječ o tumačenju svih izreka, pa tako i ove i svih drugih kuranskih izreka. Naime, pravo tumačenje smisla i cilja bilo čije izreke nije ono koje toj izreci pridaje njen tvorac. Jer, za utvrđivanje pravog smisla izreke nije važno značenje koje joj pridaje njen tvorac u trenutku njenog stvaranja, već je pravo značenje ono koje objektivno ima sadržaj izreke, a koje mu pridaje društvo. Pri tome, značenje izraza upotrijebljenih u izreci vremenom može da se promijeni, da evoluira, pa kada se to desi, onda značenje koje riječ ima sada nije isto u odnosu na vrijeme u kojem je riječ nastala. Tako je i sa onom riječju “mnogobošci”, čije značenje je vremenom evoluiralo u sve koji nisu muslimani, pa im zbog toga nije dozvoljen pristup u Meku, uprkos tome što je Meka dio opšteljudske civilizacije, zbog čega bi svakom ljudskom biću koje ima tu želju trebalo dozvoliti da je posjeti. 

 Pitanja bez odgovora

 U vezi sa Izetbegovićevim riječima da nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih institucija, te da islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području, temelji toga nalaze se u brojnim izrekama iz Kurana, od kojih ovaj put izdvajam samo nekoliko njih. U suri 3. ajetima 19. i 20. stoji: “Alahu je prava vjera jedino - islam. I reci onima kojima je data Knjiga i neukima 'Primite islam'. Ako prime islam, onda su na Pravome putu.” Smisao ovih kuranskih izreka se zapaža njihovim dovođenjem u vezu sa surom 9. ajet 33. u kojem stoji: “On (misli se na Alaha - moja opaska) je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je izdigao iznad ostalih vjera”, pa se time (i samo time) može objasniti zašto je poslije toga, u suri 24. ajet 62. zapisano da su “Pravi vjernici samo oni koji u Alaha i njegova Poslanika vjeruju”. Zbog toga ne čudi što je u suri petoj, ajetima 51. i 55. zapisano (u formi obraćanja svim muslimanima kao vjernicima): “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i hrišćane. Vaši zaštitnici su samo Alah i Poslanik njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju.” Imajući u vidu ovakvu zapovijest muslimanima kao vjernicima, ne čudi što im se nakon toga, u suri 9. ajet 123. propisuje: “O vjernici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost.”

Time se može objasniti i činjenica da u Ustavu Irana doslovno stoji da se “Armija Islamske Republike Iran i Islamska revolucionarna garda moraju organizovati tako da budu odgovorni ne samo za odbranu i očuvanje granica države, već i za širenje suvereniteta Alahovog zakona širom svijeta”. Toj, u suštini kuranskoj zapovijesti, konveniraju i riječi Alije Izetbegovića da islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast, u čemu ne smije da preurani, ali ni da zakasni.

I tako, bili su ovo samo neki od kuranskih dijelova zbog kojih već mnogo godina sebi postavljam pitanja o protivrječnostima islama. Ova pitanja su (pre)važna, jer od njih zavisi život svih ljudi na planeti Zemlji, kako muslimana, hrišćana i pripadnika drugih konfesija, tako i ostalih koji su ateisti ili agnostici. Nažalost, nemam odgovor na ta pitanja, a sumnjam i da ga iko ima. Zato ostaje otvoreno i pitanje kako preduprijediti pošasti poput nedavnih u Parizu, Nici ili Beču, u kojima tako evidentno izbiju na površinu animoziteti sa religijskim korijenima, zbog kojih na monstruozan način budu ubijeni nedužni ljudi. Ostaje, stoga, moja zabrinutost ne samo za nas ovovremene, već i za sve buduće ljude.

Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.