Protivpravna konstrukcija

 To posebno treba da bude odlika savremenog prava, jer se njime uređuju savremeni društveni odnosi koje karakteriše visok stepen konfliktnosti i brojne potencijalne negativnosti koje iz njih mogu proizaći. Tu svoju plemenitu društvenu ulogu pravo ostvaruje prije svega stabilnošću i pravednošću, ali i predvidljivošću i izvjesnošću svojih odredaba, to jest kreiranjem takvih odredaba i pravnih normi koje imaju jasan sadržaj i zbog toga ne ostavljaju prostora za bilu čiju arbitrarnost. Stoga svaki put kad se u pravni poredak unese norma koja je nejasna ili na bilo koji drugi način opskurna, to mora biti alarm za društvenu zajednicu, a posebno za pravničku profesionalnu zajednicu. Ako ništa drugo, ona barem treba da ukaže na takve anomalije.

Govorim ovo s razlogom. Naime, nedavno je domaća javnost obaviještena da je Milomiru Savčiću Sud BiH odredio mjeru zabrane obavljanja funkcije predsjednika Boračke organizacije Republike Srpske. Naravno, ne želim komentarisati niti mi je namjera da ovdje komentarišem tu sudsku odluku. Umjesto toga u ovom tekstu želim ukazati na protivpravnu konstrukciju sadržanu u tekstu važećeg Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH), jer se na toj odredbi temelji i navedena odluka Suda BiH. Jednostavnije rečeno, nije problem u sudskoj odluci nego u zakonu.

Ali, prije nego što objasnim o čemu je riječ, moram reći da se u kratkoj analizi koja slijedi oslanjam na tekst navedenog zakona koji se može naći na internet portalu Suda BiH koji sam otvorio 3. februara 2020. godine. Na tom portalu nalazi se tekst ZKP BiH, iz kojeg se jasno vidi da je taj zakon, od vremena kada ga je 2003. godine nametnuo visoki predstavnik u BiH, do sada doživio 19 izmjena i dopuna, a niko od nadležnih u Parlamentu BiH nije našao za shodno da barem utvrdi prečišćeni tekst zakona. Takav nerad svakako nije dobar za pravnu sigurnost i vladavinu prava, jer u znatnoj mjeri otežava korišćenje i primjenu takvog zakona, raštrkanog po brojnim i različitim brojevima odgovarajućeg službenog glasila.

 Neustavno propisivanje

 A sada da objasnim suštinu problema koja me je podstakla na pisanje ovog teksta. Radi se o odredbi iz člana 126a. stav 1. tačka a) ZKP BiH, kojom je propisano: “Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti.” Stvar se dodatno (i takođe neustavno) komplikuje time što u istom zakonu, u članu 126c. (koji ima naslov: “Sadržaj mjera zabrane”), nije propisano šta je sadržaj navedene zabrane. Kažem to zato što član 126c. ZKP BiH propisuje šta je sadržaj svih ostalih mjera zabrane (zabrane osumnjičenom da napusti boravište; zabrane putovanja; zabrane korišćenja lične karte; zabrane posjećivanja određenih mjesta; zabrane sastajanja sa određenim licima), ali nema odredaba o sadržaju zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti.

Ovakvo propisivanje je neustavno, jer se njime krši princip vladavine prava na kojem počiva ustavno uređenje u BiH. Tačnije rečeno, krši se pravna sigurnost ljudi, bez koje nema ni vladavine prava, s obzirom na to da je pravna sigurnost (ona izvjesnost s početka ovog teksta) jedan od najvažnijih elemenata od kojih je izgrađen pojam vladavine prava. U čemu se ogleda ta neustavnost? Kratko i jednostavno rečeno, ona leži u riječima “Kada okolnosti slučaja na to ukazuju”, kojima počinje citirana odredba člana 126. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Reći takvo nešto, pa još u zakonu, ostavlja prostor za arbitriranje od strane onoga ko je pozvan na primjenu takve krajnje neodređene odredbe. Ističem to zbog toga što nijednom riječju zakonodavac u ZKP-u BiH nije propisao, a morao je, kakve to okolnosti slučaja trebaju biti da bi se mogla nametnuti takva jedna zabrana bilo kom čovjeku.

Na neustavnost takvog propisivanja ukazuje i odgovarajuća sudska praksa Ustavnog suda BiH, koja se po analogiji može u potpunosti primijeniti i na slučaj navedene zakonske odredbe.

Radi se o predmetu Ustavnog suda BiH, broj U 5/16. U odluci koju je u tom predmetu donio 1. juna 2017. godine (po zahtjevu Borjane Krišto, tada zamjenice predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH) taj sud je proglasio neustavnom odredbu člana 118. stav 3. ZKP BiH, kojom je na takođe neodređen način bilo propisano da se “iz posebno važnih razloga” mogu produžavati posebne istražne radnje u krivičnom postupku. Pri tome ZKP BiH ni u tom slučaju nijednom odredbom nije propisao šta se može smatrati posebno važnim razlozima, baš kao što ni u članu 126a. stav 1. tačka a) ZKP BiH nema bilo kakvog propisivanja kakve to okolnosti slučaja trebaju biti da bi se mogla nametnuti takva jedna zabrana. Obrazlažući takav svoj ispravan stav, Ustavni sud BiH je u odluci broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine s pravom kazao: “da zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prava traže da pravna norma bude dostupna licima na koja se primjenjuje i za njih predvidljiva, to jest dovoljno precizna da ona mogu stvarno i konkretno znati svoja prava i obaveze do stepena koji je razuman u datim okolnostima, kako bi se prema njima mogla ponašati. Kad se taj zahtjev ne poštuje, neodređene i neprecizne pravne norme otvaraju prostor arbitrarnom odlučivanju nadležnih tijela. Zakoni moraju uvijek postaviti okvir diskrecionih ovlašćenja i urediti način njihovog provođenja s dovoljnom jasnoćom koja pojedincu osigurava primjerenu zaštitu protiv arbitrarnosti. Stoga, Ustavni sud nalazi da zakonodavac time što je propisao da se iz posebno važnih razloga, što predstavlja neodređenu pretpostavku, mogu produžiti posebne istražne radnje, nije poštovao da zakon mora dovoljno jasno propisivati obim diskrecije dodijeljene nadležnim tijelima”.

 Rješenje

U prethodnom citatu od posebne važnosti su najprije riječi da zakoni uvijek moraju postaviti okvir diskrecionih ovlašćenja, kako bi pojedinac bio zaštićen od arbitrarnosti, a zatim i riječi da je zakonodavac, propisujući da se iz posebno važnih razloga mogu produžiti istražne radnje (npr. tajno snimanje, prisluškivanje, tajno praćenje), postupio neodređeno, što, drugim riječima kazano, znači da je postupio na neustavan način, jer je tom neodređenošću prekršen ustavni princip vladavine prava iz člana 1. stav 2. Ustava BiH.

Kada se imaju u vidu ovakvi stavovi Ustavnog suda BiH, nesumnjivo je da se oni mogu u potpunosti primijeniti i na odredbu člana 126a. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Naime, i toj zakonskoj odredbi, kao i onoj iz člana 118. stav 3. ZKP BiH, jedno je zajedničko, a to je ustavno nedopustiva krajnja neodređenost u propisivanju važnih društvenih odnosa. Stoga bi u što skorije vrijeme takva neustavna odredba morala biti izbačena iz pravnog poretka, a sve to može učiniti Parlament BiH. No, bojim se da to on neće učiniti u dogledno vrijeme, zbog čega bi najbolje bilo da to učini Ustavni sud BiH u odgovarajućem postupku pred njim.

Piše: Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.