Propaganda i informacija
U teoriji komunikacije informacijom se smatra svaka poruka koja ima tendenciju da ispuni svrhu svog emitiranja, da objasni ili pruži neutralno i tačno obavještenje o nekome ili nečemu, kao i da izvrši uvid u to nešto.
Komplikacije nastaju kada primalac vjeruje da je neka vijest zaista informativna, a u stvari prima propagandne poruke koje se često zovu bijelom propagandom. Još veći problem leži u činjenici da je svrha propagande uvijek iznad zajedničkih interesa, kao i da ima uporište u interesu onoga tko je emitira. Nerijetko su ovi oblici propagande provučeni kao "slobodni i nezavisni mediji" koji vrše svoje djelovanje uvijek pod pritiskom jakih političkih utjecaja.
Da li je informacija propaganda?
Ovim povodom treba istaći i koji je odnos između informacije i propagande? Koje sve metode može propaganda koristiti? Kako kao prosječan gledalac ili čitalac možete prepoznati kada prestaje informacija, a počinje propaganda? Nije zgorega postaviti nekoliko pitanja u vezi sa time.
U kojem trenutku informacija biva puštena u javnost? Kako su informacije prilagođene određenim uredničkim politikama? Kakva je selekcija informacija prema određenim novinama u formiranju određenog javnog mnjenja? Da li je riječ o iskrivljenim informacijama koje su temeljene na prividno valjanom izvoru? Da li ih plasiraju novinari koji su postavljeni da izvještavaju o određenim problemima i događajima sa etničkim legitimitetom prema odabranom problemu, a u biti šire dezinformacije?
Da li kada izvještavamo o posjeti jednog međunarodnog zvaničnika drugome entitetu i pri tome izdvajamo samo njegov stav o slobodi medija kao ključnu misao njegove posjete, pa nije li to onda primjer propagande?
Naravno da jeste, podjednako koliko i pisanje o inkriminiranim osobama prošloga rata za publiku koja je trpjela posljedice njegovog ratnog djelovanja. Ako napišemo ili objavimo da je jedna osoba pozivala na rat i zagovarala istrebljenje, uništavanja i spaljivanja četrnaest godina poslije rata, a bez ikakvog motiva od javnog (ili još bolje zajedničkog) interesa, onda ovdje nije riječ ni o čemu drugom do propagandi. Svatko onaj koji ne usvoji ovu propagandu i ne pridruži se taboru ima realnu mogućnost da bude izoliran ili novim propagandističkim metodama diskvalificiran.
Pozivanje djece legitimnih predstavnika političkih partija u medijima, kako bi preko njihovih fotografija u javnosti plasirana negativna informacija o političkom angažmanu njihovih roditelja nije ništa drugo nego izvrtanje premisa i smještanje u konstruirani kontekst sa ciljem diskvalificiranja osobe o kojoj je riječ.
Propaganda koja destabilizira državu i ugrožava mir
"Jedina stvar koje treba da se plašimo u vezi straha jeste sam strah po sebi", rekao je Frenklin Ruzvelt neposredno pred Drugi svjetski rat.
Emocije su jedan od najbitnijih temelja čovjekovog postojanja, ali i propagande. Izazivanje emocija ima mnogo posljedica, kao što su: strah, mržnja, nezadovoljstvo. Kada kontinuirano ponavljamo ili promoviramo negativne primjere za pripadnike druge etničke skupine sasvim svjesno potičemo kako strah tako i mržnju. Poticanje straha u ovoj zemlji je ujedno i poticanje nekog novog, pa barem medijskog rata. Propagandne poruke koje, recimo, koriste slike najokrutnijih zločina iz prošlog rata na javnim servisima, zumiranje raskomadanih utroba po automatizmu u ljudima izazivaju osjećaj netrpeljivosti i mržnje, pa nerijetko i potrebu za osvetom. Izazivanje straha, a preko straha i netrpeljivosti, jeste usmjeravanje pažnje onih kojima je poruka koja izaziva strah upućena na konkretne akcije. Koje bi to akcije u ovom slučaju i ovim primjerima mogle biti u BiH? Izazivanje straha od smrti i boli, patnje i gubitka najbližih jeste najbolji način da se postigne razjedinjenost u ovoj zemlji. Stalno podsjećanje na duhove prošlosti može biti predstavljeno kao plemeniti cilj odavanja počasti svima koji su stradali, ali podjednako i ukazivati da nema i vjerojatno nikada neće biti ništa dobro kod "tih drugih" od kojih se stradalo. Da li onda ova propaganda ima ikakve druge implikacije nego širenje straha i poticanje sukoba i agresivnosti, danas kada od ključnih aktera prošloga rata gotovo nikoga nema na političkoj sceni. Oni ili su umrli, ili su u zatvorima, ili im se još uvijek sudi, ili su negdje dobro skriveni, ili su pobjegli iz zemlje. Na sceni su novi političari sa novim idejama koji ponavljaju otvoreno žaljenje za svim žrtvama, ali ujedno i štite dostojanstvo kako svoje, tako i naroda koji legitimno predstavljaju, a pri tome praktično bivaju osobama koje snose odgovornost za ratnu prošlost. Jedino o kome bi se moglo govoriti i imati u vidu ratnu prošlost koja je povezana sa slikama ubojstava i progona jesu pojedini novinari koji su i tada sa puno žara izvještavali kao i sada, mada danas u sasvim drugom smjeru i sa drugih pozicija. Da pojednostavim, tko je izvještavao, pisao ili govorio sa puno nacional(ističke) strasti, danas izvještava sa puno građanskog entuzijazma napadajući sve ono što je prije predano promovirao.
Ponavljati, i to kroz sasvim bliske čovjeku primjere, je najbolji način da se definira istina koja treba da zauzme privilegirano mjesto i odredi neprijatelja, tj. onoga koga treba da se bojimo. Naš strah tada postaje sasvim opravdan, nije odraz naših slabosti već je utemeljen na slikama, živim opisima i etiketama koje nitko ne može osporiti.
Mediji stoga imaju ključnu ulogu u informiranju, ali podjednako i propagiranju koje po definiciji uči određenom ponašanju, vjerovanju, modelu komuniciranja, kao i tome koje je ponašanje legitimno i odgovarajuće, podjednako kao što promovira neprijatelje i one kojima ne treba vjerovati, od koji treba zazirati. A ti kojima ne treba vjerovati su uvijek u drugom entitetu.
(Autorka je direktor Centra za kulturu dijaloga BiH)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
