Problemi iz ladice

Ja, rab grešni, rab božji Veselin, greškama sam sklon. Recimo, u pretprošloj sam kolumni rekao da je onaj nordijski novinar koji se osuo na Srbe kao odgojitelje Norvežanina Andresa Brejvika, Norvežanin. A nije, Gert Filking je Šved. U prošloj sam napisao da Turska nije u NATO-u, a jeste. Volim kad me dobronamjerno upozore, tako znam da dobronamjerni čitaju ovo što pišem. Hvala svima koji su mi skrenuli pažnju na NATO grešku. Na moju žalost, samo je jedan čovjek otkrio da Gert Filking nije Norvežanin nego Šved i da je srbomrzni nacistički eksces bio upriličen na švedskom radiju. I slavizam nazovem turcizmom, pa niko da dojavi... Ono što pogriješim u ovoj kolumni, znaćemo u sljedećoj. Tako greške ne ostaju u ladici, ne pokrije ih prašina, ne zaborave se, pa nemaju priliku da ojačaju i postanu opasne. Greška Kemala Ataturka, recimo, bila je ta što je čitavom turskom narodu oduzeo pismo, način života, vjeru, u pokušaju da od njih napravi evropski narod. Devedeset osam odsto Turske je (ako griješim, neka me neko ispravi, pa ću ja onda sebe u sljedećoj kolumni) u Aziji, pa tamo i pripada. NATO simbioza Amerike i Turske je manje-više jasna. Kao simbioza nosoroga i onih ptica koje ih čiste od parazita. Nosorog se brine da ih niko ne dira dok mu čiste uši i podrepinu, 'tice ga trijebe od parazita što mu živa mira ne daju. U onih 2-3 odsto evropske Turske ima puno američkih vojnih baza. Za uzvrat, Turci sistematski i ničim ometeni muče i tamane te nesretne Kurde, drže ih polugole, polubose, polugladne i polupismene. Hm, da su goli, bosi, gladni i jadni, tek probuđeni, bili bi neki drugi narod. Ali, vratimo se u Tursku. U Turskoj čitav jedan narod, njih dvanaestak miliona, vodi građanski rat protiv Turske. I još nekoliko manjih naroda koji se tamane međusobno ili uz pomoć turskih milicija ili policije. Vojni rok u Turskoj je noćna mora, kao kod nas u Jugoslaviji. Svi su prije ovog zadnjeg rata molili Boga da ih ne "bace" na Kosovo, svi su htjeli u Beograd i u ostatak Srbije ili u Makedoniju i BiH, gdje jugoslovensku vojsku gledaju (gledali su, da se ispravim na vrijeme) blagonaklono. Na Kosovo niko nije rado išao. Sad mladi Turčin moli Boga da ga ne "bace" tamo gdje žive Kurdi, da ga majka u 'ladno čelo ne ljubi. Ili da na pravdi Boga ne ubije čovjeka koji se bori za svoje dostojanstvo, pa da mu se ostatak života pretvori u pakao. Nije lako čovjeku Turčinu. Ne zna više je li Azijat ili Evropljanin, je li musliman ili sekularist, smije li piti alkohol ili ne smije, hoće li u raj ili pakao iliti u dženet ili džehenem (vidi rječnik turcizama).

Glasna ćutnja raba božjago

Ja, grešni rab božji i grijehu skloni Veselin, nekad nešto i prećutim. Recimo, kad sam pisao o mom omiljenom generalu, Jovanu Divjaku - Bosancu, nisam napisao da je prije bijega iz JNA bio suočen sa ozbiljnom tužbom za šverc oružja tadašnje teritorijalne odbrane. Neću sad o tome, neću možda nikad, ali mislim da je to "čika Jovi" bio dovoljan razlog da okrene ćurak (vidi opet rječnik turcizama) i promijeni gazdu. Kako god, neka to ostane naša mala tajna i neka ostane da je Čika Jova bosanski, glavom i ekavicom iz sad mu mrskog Beograda, naglo osjetio napad bosanskog patriotizma pa se uključio u redove Armije RBiH, da uredno služi i pravi se da ništa ne kuži. Hm, ima nekih pa su skužili pa razgulili, ima nekih koji su se pravili da ne kuže i uporno se prave da ne kuže. Kao kad Vlastimir Mijović, još jedan profi - Bosanac, reče za moju crkvu, ovu u izgradnji, mašala joj bilo (zirni opet u turcizme), nekad poravnatu do temelja a sad se pravi sve u šesnaest, ide brže nego što smo se nadali, neku veče na TV: "Šta će im onolika crkvetina?". A "crkvetina" bila tu i prije nego što je Vlastimir bio u Sarajevu. Pitao se i šta će preosvešteni vladika, berićeta (proviriti u turcizme) i sreće mu za mnoga ljeta Bog dao, u Mostaru. Pravi se lud nesretni Vlastimir, kao da ne zna da je Mostar vladikin i moj grad, a ne Vlastimirov i sarajevski, da je hercegovački a ne bosanski. I da je pravoslavna duhovnost u dolini Neretve starija od Sarajeva. Ali, neka i to bude naša mala tajna. Neka bude i tajna da je i taj Vlastimir, na nesreću svog naroda, Srbin, iako se i on izjašnjava kao Bosanac. Jovan Divjak je, iako "Bosanac" po nacionalnosti, predsjednik nadzornog odbora sarajevske "Prosvjete", koja je napravljena za Bošnjake i Bosance, a ne za Srbe. Kao kad bih ja bio predsjednik kulturno-umjetničkog društva drugog naroda, nadzornog odbora muslimanskog "Preporoda" ili hrvatskog "Napretka". Doduše, i na manifestacijama SPKD "Prosvjeta" Ratka Pejanovića u Mostaru, popova nema ni za Božić ni za Vaskrs, pa muslimansko svešteno lice mora pogaču lomit'. Pomisli čovjek da je mevlud (ubih ja ovim stranim riječima, jelde? Hajde, zavirite još jednom...) a ne kakva hrišćanska svetkovina. Ali, pošto smo toliko toga gurnuli u ladicu... Hm, kad smo u ladicu gurnuli june, nek sa njim ide i uže. Eto.

Pisac od 110 kila u ladici knjižare

"Dobar dan, gospodine Gatalo! Prije par dana tražio sam vaše knjige u knjižari 'Svjetlosti' u Sarajevu. Nije ih bilo na uobičajenom mjestu (odmah do Miljenka Jergovića). Nakon što sam pričao sa prodavačicom, izvadili su ih iz neke fioke. Možda je to slučajnost, možda sam ja malo i paranoik pa svemu dajem političku dimenziju, ali morao sam Vam ovo ispričati. Veliki pozdrav za Vas iz Beograda....". Tako mi piše jedan čitalac, Fočak. Pozdravljam ga ovim putem. Ovo sam shvatio kao kompliment. A i knjigu koju nije la(h)ko naći, čovjek rado čita. Nema ljepšeg za pisca nego kad ga krišom prodaju, ima li veće potvrde spisateljske vrijednosti, moliću lijepo? Ispadoh neki disident, Milan Kundera, Momo Kapor. Maltene Petar Petrović Njegoš. I njega u Sarajevu krišom prodaju. Ako uzmemo u obzir da ni Meša Selimović nema status omiljenog, što zbog svog srpstva što zbog onoga što je pisao, super je biti sakriven u ladicu. Ni Ivo Andrić nije baš na listi omiljenih, opet zbog srpstva i pisanja.

Ja sam nikakav Srbin, ni približiti im se srpstvom ne mogu, tako da se iskreno nadam da sakrivanje mojih knjiga u ladicu ima uporište isključivo u mom pisanju. Ne bih da me neko ne čita zato što sam Srbin, isto kao što ne bih volio da me neko čita zato što sam Srbin. Ali hvala Bogu i šućur Alahu (vidi opet rječnik, šta ću...), knjige mi se u Sarajevu odlično prodaju. Hm, u Banjaluci mi se slabo prodaju i slabo ih ima kupit'. Valjda zato što sam Sr... Vidi mene budale, pa tamo su većinom Srbi. Hm, možda neće da me čitaju zbog ovih turcizama? Neka neće. Ne dam ja svoje turcizme za Nobela i Pulicera. A i br'te, čast mi je što mi knjige nisu uz Miljenka Jergovića. Da nije to od onda kad je Marko Vešović rekao da će se pobrinuti da ubrzo postanem "bivši pisac"? Srećom, moj je svijet veći od rastojanja između Marijin dvora i Baščaršije, pa me ne može gurnuti u ladice ni u Beču ni u Mičigenu. Sreća pa njega niko ne gura u ladicu. Zamislite da naiđe dobronamjeran i prostodušan čovjek, povuče ladicu i u njoj ugleda čemernog Marka od Vasojevića, kako bulji u njega, mrmlja i preživa da ga ni rođena mater ne bi razumila. Kad sam imao manje godina i više smisla za šalu, znao bih izvrnuti fioke naopako. Nije to nimalo lako, ali vrijedi truda. Treba sve posložiti, odozdo, i pažljivo zatvoriti, da ne poispada. Kad bi dobronamjerni povlačilac, da ga Bog pomože, povukao ručku u namjeri da vidi šta je unutra, sve bi mu, na njegovo opšte čuđenje, ispalo pod noge. Ne može se to sa svim ladicama, samo sa onima koje su simetrične i imaju onaj klizni žlijeb otprilike na sredini. Ne znam da li bi se to moglo uraditi sa ladicama zamrzivača. Da vidim kako je to kad smrznuta kokoš iz ladice padne pred čeljade, udari ga po stopalu i otkotrlja se hodnikom, malo zaljulja i stane. Eh, samo da nisam ovako star, svašta bi' ja radio.

Guranje Tuđmana i Izetbegovića u ladicu, a Hebranga pod zemlju

Kako već rekoh više puta, smiješno i strašno najčešće idu skupa. Strašno je strašno gurati u ladice i tako ga sakrivati. Kao kaznu za prekoračenje brzine ili pogrešno parkiranje, na primjer. Ako se ignoriše i ne plati, poveća se. Ako se ne plati, ne može čovjek registrovati kola. Stisni zube, zajmi, radi šta znaš, ali plati. Barem ja tako radim, šta ću. Ako je šporet dotrajao, treba ga popraviti ili zamijeniti. Ako nešto klopara u autu, treba kod majstora, da ne bude većeg belaja. Guranje tuđih knjiga i svojih problema u ladicu, ne vodi nikuda. Samo će ljudi poželjeti saznati zašto mi se knjige guraju i sakrivaju po ladicama. A ako se problem sakrije, u ladici naraste kao na steroidima. Izađe iz močvare zaborava, rikne i nabije nas i naše bližnje na rogove. Tako je Tito gurao probleme pod tepih i evo šta se desilo. Aliju Izetbegovića je strpao u zatvor zbog islamizma, kao da je tako riješio problem. Islamizam nije kažnjiv, danas je i dobar biznis. Izvukao ga iz zatvora i strpao u ladicu. I sa Franjom Tuđmanom je uradio isto. Andriju Hebranga je ubio umjesto da ga sasluša i, čudom bih se čudio da je to učinio, i posluša. Kažnjavao je mahanje nacionalnim zastavama, čak i narodne pjesme je sankcionisao, taj posljednji nacionalni odušak ovih nesretnih naroda. Napravio je granice republika, niko danas ne zna zašto, valjda da bismo danas znali gdje treba da se sukobljavamo kad nam je već ostavio razlog. Hm, zapravo, nije nama u Hercegovini ni to ostavio, bili smo prisiljeni dijeliti rat sa tom Bosnom, golom, bosom i pospanom. Poslije guranja problema u ladicu, ni siti ni obuveni, ni obučeni ni naspavani nemaju izbora... Guranjem u ladicu stvaraju se nezadovoljne mase. Ignorisanje zločina je jedno od najpogubnijih ladičarenja. Pokrivanje svojih zločina tuđim je slično stavljanju flaše nitroglicerina u izvrnutu ladicu. Opasno za svakoga. Uvođenje verbalnog delikta koje se u sarajevskim krugovima uporno nastoji izglasati i sprovesti u zakon, jedno je od žešćih sakrivanja problema u ladicu. Diktature se zasnivaju na guranju problema u ladice. Tu ono o čemu se ne govori, i ne postoji. A postoji, i te kako. Problemi u BiH se uporno stavljaju u fioke. Zemlja u kojoj je rab božji Veselin Gatalo toliko opasan da mu se i knjige iz kojih se nikako ne može zaključiti ni koje je nacionalnosti, sakrivaju po ladicama, ne može opstati, barem ne ovakva kakva jest. U svakom slučaju, ovo neće biti prva zemlja koju je rab božji Veselin nadživio. Biće, doduše, prva koju su njegove knjige nastale u njoj, čak i sakrivene po ladicama, nadživjele.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.