Privatni razgovori kao ključni argumenti slobodnog novinarstva

Prije neki dan medije su preplavile informacije o skandalu u Skupštini Kantona Sarajevo. Psovanje i iznošenje "provjerenih" informacija o porodicama poslanika zasjenilo je istraživačko novinarstvo koje je poslije toga uslijedilo.

Promptno je reagovao portal Radio Sarajeva čiji su urednici svoj novinarski uradak, radi jačeg dojma na čitaoce, čak dva puta naslovili "Dno dna". A ispod naslova stajale su sve same činjenice o "slučaju Backović stariji-Backović mlađi-Fazlija". Naime, uznemireni bh. muzičar Fuad Backović poslije svega što je iz "pouzdanih" izvora saznao o svojoj porodici tokom direktnog TV prenosa skupštinskog zasjedanja, poslije skupštinskog incidenta u koji je involviran njegov otac i konačno nakon što mu je majci pozlilo reagovao je na zidu svog "Fejsbuk" profila. Reagovao je, između ostalog, i psujući. Gdje? U novinarskom tekstu? Ne! U intervjuu nekom mediju? Ne! Pa gdje onda? Na svom "Fejsbuk" profilu. Bio je to sasvim dovoljan razlog da uredništvo Radio Sarajeva izdvoji iz Backovićeve privatne prepiske sa svojim "Fejsbuk" prijateljima nekoliko najzanimljivijih dijelova. Javljali su se njemu tog dana brojni ljudi širom planete, ali samo jedan i to sasvim osakaćen razgovor je bio vrijedan objavljivanja na urbanom sarajevskom portalu. Fuadov razgovor sa "njegovom srednjoškolskom profesoricom"!

I tako su urbani čitaoci urbanog portala mogli saznati kako, zašto i koliko profesorica podržava Fuada i njegovog oca. Iz prve ruke. Nego, hajde dobro što je tekst u biti kolaž izrezanih dijelova privatnog razgovora, ali što barem nije prenesen u cjelini, da čitaoci uistinu mogu pratiti o čemu je tu bilo riječi! Pitam se zašto je sklonjen jedan veoma bitan segment tog razgovora? Dio u kojem su navedeni zanimljivi detalji o radu Kantonalnog odbora SDP-a. Dobro, mogu shvatiti uredništvo jer nije ugodno objaviti bilo šta što ne veliča SDP, ali da su odlučili baš sve sakriti od svojih čitatelja, eh to je baš malo previše. Upravo taj zanemareni dio razgovora baca sjenu na profesionalnu etiku ovog medija. Ali nije ni to sve. Na adresu uredništva Portala Radio Sarajeva je baš ta profesorica poslala ljubazan upit da objave njen tekst posvećen Fuadu Backoviću mladom bh. umjetniku. Ne samo da nije dobila nikakav odgovor na upit, ne da tekst nije objavljen, nego jedino što je dobila jeste dio njenog razgovora sa Fuadom na naslovnoj strani tog portala. E to se zove profesionalno i nepristrasno novinarstvo.

Međutim, ni veb portal Slobodne Bosne nije odolio da na isti način, istim povodom obogati naš medijski prostor. Koja je to samo bahatost! Koji nedostatak bilo kakvog reda. Da li uistinu naši mediji, koji vole gromoglasno da se hvale nezavisnošću, urbanošću i građanskom hrabrošću, misle da je sloboda izražavanja sve što nam padne na pamet? Ili možda, bolje reći, sve što nikome ne bi palo na pamet? Umalo zaboravih. To je onaj medij čiji urednik je umjesto podrške kolegici koja je pozvana na sud u Banjaluci izjavio da bi joj dao podršku samo da ne radi za režimski medij? Koji je to samo hrabar, nezavisan i odvažan stav jednog urednika!

Priča druga

Nego, ima neka fondacija u Tuzli. Zove se "Istina, pomirenje, pravda". Ne znam čime se bave. Valjda pomirenjem istinom i pravdom, kako im naziv sugeriše. Želim da vjerujem da to rade sa najboljim namjerama. Jednako pravedno prema svima. Međutim, u dnevnim novinama "Oslobođenje" pročitala sam tekst predsjednika te fondacije koji me je zaprepastio. Zašto? Tolika količina mržnje, jeda i netrpeljivosti u ime odbrane istine i pravde su nespojivi na jednom mjestu. Ne želeći niti jednog trenutka govoriti o tragediji povodom koje reaguje predsjednik Fondacije jer bi to bilo lešinarenje nad žrtvama, ne mogu ne primijetiti njegovu netrpeljivost prema onima kojima se obraća.

On ih opisuje ovako: "pozivar vaskolikog srpstva, zatajila srpska sloga u najtežim trenucima, Davidovićevi početnici, loša kopija Riste Đoge, zbog hajcanja javnosti, srpstvo ne reaguje adekvatno, ekspert lešinar, Komad Budale, bljuvotine kojima nas zasu Televizija Republike Srpske, bjelosvjetski hohštapler, pas rata..." Da li ijedan dobronamjeran građanin ove zemlje može i pomisliti da iza ovakvih riječi može stajati riječ: pomirenje? Evo uzmimo neka je uredništvo RTRS-a napravilo najgoru nacionalističku emisiju, neka su eksperti koji su učestvovali u toj emisiji najgori nacionalisti, najveći nestručnjaci, neka su i Srbi ("vaskoliko srpstvo") najveći nacionalisti, neka je sve mnogo gore i od ovog navedenoga, ali kako uočiti razliku između autora teksta i onih kojima se obraća ako ih opisuje na ovaj način? Kako vjerovati u pomirenje koje promoviše ova fondacija ako je ono zasnovano na ovako isključivim stavovima njihovog predsjednika? O kakvom je tu pomirenju uistinu riječ? I da li je riječ o tome? Nema, nažalost ni istine, ni pravde, a još manje pomirenja ako borci protiv neistine, nepravde i rata koriste najgore retoričko vatreno oružje. Ne može se protiv mržnje boriti mržnjom. Ili ipak, uz vjeru u pravdu, može?

Priča treća

Neki mladi načelnik neke opštine izjavio je ovih dana na svom "Fejsbuk" profilu da je "spolna pripadnost potpuno pogrešna osnova za političko organizovanje i može donijeti samo štetu, a naročito po žene kojima se kroz takve organizacije ispere mozak do mjere da više nisu sposobne za normalnu socijalizaciju s ostatkom društva." I desilo mu se isto kao u priči prvoj. Mediji su u hipu prenijeli njegov stav. Sazvali žene da vele šta imaju o tom "retrogradnom" i stavu punom mržnje, a niko ne upita nesretnog načelnika šta bi on mogao reći tim povodom. Ili je već sve rekao? Eno, vidim traži se i njegova smjena jer mrzi i vrijeđa žene.

Nego, mene više brine reakcija ko-je-ko žena, nego načelnikova. Kao da je ipak dotakao u mjesto gdje su žene u BiH najslabije? Ma vidjećemo ovih dana kako će ovim povodom reagovati žene širom BiH, a ne samo iz Sarajeva. I da li će? Tako bi barem trebalo biti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.