Preobraženje Gospodnje

Poštovani čitaoci, u tekstovima koje namjeravamo ubuduće pisati i objavljivati želimo, prije svega, da vam saopštimo neke važne pouke i poruke Hrišćanske vjere, govoreći o pitanjima značajnim i svakodnevnim, koja često čujemo i od naroda prostog i od učenog. Bez misli preuzvišene da će naše riječi biti izvrsne i savršene, imamo želju i namjeru da one budu saglasne Svetom Pismu i Predanju naše Svete Crkve.

Preobrazio si se na Gori Hriste Bože,

pokazavši učenicima Tvojim slavu Tvoju,

koliko mogahu.

Da obasja i nas grešne svjetlost Tvoja prevječna,

Svjetodavče, slava Tebi.

(tropar Preobraženja)

Preobraženje Gospoda našega je Događaj u kome se čovjeku i svemu svijetu otkrila najdivnija tajna, tajna od vijeka sakrivena u srcu Gospodnjem, nošena i čuvana kao bescjeni biser. Velika tajna o nama, o životu, o smislu našeg postojanja. Za njom čeznemo, o njoj možda i ne znajući snivamo, ali je svakim atomom svojega bića osjećamo i sa tihom radošću očekujemo dan kada će se ona otkriti; no ne više “ ogledalu i zagonetki” nego u punoći. Ta tajna je čežnja svih naših čežnji, srce i srž svake naše želje: u stvari, ono što svakim otkucajem srca ispovijedamo, ono što možda i ne poimajući uvijek svjesno – svakim udahom pluća objavljujemo, ispunjeno je u Događaju Preobraženja, na Tavorskoj Gori, koja je postala predvorje naše vječnosti.

Tamo i tada, neočekivano i iznenada, ničim uslovljeno, jasno i vidljivo, Gospod još jednom probija obruč vremena i Svojim prisustvom ga pretvara u vječnost. Tu, u jednom vječnom trenutku, otkriva Svoju želju i namjeru o nama, Svoju nadu i vjeru u čovjeka, Svoju neizrecivu ljubav prema čovjeku, objavljujući Sobom mogućnost njihovog ispunjenja. Odjeven u blistavu odeždu izatkanu od netvarne svjetlosti, otkriva nam da je svjetlost tajna budućega vijeka i stvarnost na koju smo prizvani. Na Njegovom Licu, preobraženom vječnošću i okupanom svjetlošću, ogleda se tajna vječnog susreta Neba i zemlje.

Ali u tom trenutku projavljivanja slave Svoga Božanstva On nije sam, nije nedostupan u svojoj slavi, nije nedodirljivi i nedostižni Bog zatvoren u svojoj samo(za)dovoljnosti. On je i tada, kao i uvijek, Bog naš, Bog ljudi, Bog Koji govori i Bog Koji sluša, Koji se otkriva i poziva u zajednicu. Sa Njim su na Tavoru bili i Mojsije i Ilija, prvi među Prorocima, i sami zračeći Svjetlošću koja se u njima ogledala. Iako gotovo nijemi i bez riječi, oni postaju najrječitiji propovjednici Božije slave. Bogovidci i Bogorevnitelji, vođe naroda i branitelji njegovi, u svome vijeku skromni i od ljudi katkad odbačeni, ali Bogom veliki i prosvijećeni. Gonjeni i neshvaćeni ali nepokolebivo vjerni i vatreno odani – ostaju zauvijek pobjednici i svjetila vaseljene.

I evo, budući Svjetlosti nepristupne pričasnici, ovi zemaljski nebesnici, svjedoci Otkrivenja i dostojnici bogopoznanja, u vremenu svjedoče vječnost. Ovi ljudi slavni ne u jednom vremenu i u jednom narodu već proslavljeni od svih vremena i naraštaja – nekada sa zemlje svjedočeći o Nebu, danas kao nebeski žitelji i nebeskih tajni učesnici otkrivaju nam: ko je to čovjek i kakva je slava za čovjeka pripremljena.        Otkrivaju nam, govoreći sa Hristom Koji blista u slavi, da je čovjek prizvan u veliku čast – da bude sagovornik Božiji i pričasnik njegove svjetlosti. Otkrivaju nam, budući uz Cara Neba i zemlje, da je čovjek prizvan da bude žitelj Neba, da se dotiče nebeskih visina i to polazeći odavde, od zemaljskih gora i dolina. U licu trojice Apostola – Petra, Jakova i Jovana, svjedoka Preobraženja, koji potreseni blistanjem slave Božije padaju ničice na zemlju – sav rod ljudski, svi potonji naraštaji, bivaju uvjereni u istinitost Hristovog Božanstva i Njegovog beskrajnog čovjekoljublja i povjerenja u čovjeka. Kako pjevaju crkveni pjesnici: “Obnaživši, Spase, maleni zrak Tvoga Božanstva, učenike koji su uzišli s Tobom na Goru učinio si svjedocima presvete slave Svoje. Zato zadivljeni uzviknuše: Dobro nam je ovdje biti! Sa njima i mi u vijekove pjevamo Tebi, Hriste Spase, Koji si se preobrazio.”

On, Koji se nekada otkrio Mojsiju u kupini koja gori a ne sagorijeva, sada još očitije, ne u tajni i zagonetki, već u punoći svoje Bogočovječanske Ličnosti, otkriva Svojim blistanjem nebozemnu tajnu sijanja slave Božije u ljudskom tijelu, koje – poput one kupine – ne biva njome sažeženo već i samo prosvijetljeno i preobraženo. On, Koji je Iliji na Horivu govorio ne kroz trus i buru, već glasom tihim i tankim poput lahora, sada ne samo glasom već i vidljivim prisustvom, smiren u slavi Svojoj, svecijelo otkriva Sebe. Otkriva tajnu Neba – zemlji, otkriva je svima i svemu.

Hristos – budući čovjek i postavši Bog Svemoćni svjedoči nam: “Ovo sam vam pripremio!” Osvjetlivši Svojom svjetlošću Goru mračnu i tamnu, potresao je Svojom slavom i Nebo i zemlju. Gospod Kome pjevamo: “U svjetlosti Tvojoj vidjećemo svjetlost”, poziva: “Hodite, primite svjetlost nepristupnu!” On svjedoči: “Ovo čuvam, ovo nosim u srcu za vas, čuj Nebo, i zemljo, i more i sva tvari: neka sve što je u vama slavi Gospoda!”

A kako su i čime na ovaj događaj slave i ljubavi odgovorili Sveti Apostoli? Prostom riječju, nemoćnom, ljudskom riječju prepunom iskrenosti i istine. Prostodušno, pokretom srca i uma svojstvenim čovjeku,  nisu samo rekli već i zavapili: “Gospode, dobro nam je ovdje biti!”  Primili su onako i onoliko koliko su kao ljudi mogli – ali Gospod jedino to od čovjeka i traži. Ni manje ni više od toga.

Svojom svemoći – On naše nemoći iscjeljuje. Našu tamu – Svojom svjetlošću prosvjećuje. Svojim Božanstvom – našu prirodu preporađa. Samim Sobom – našu nadu uvjenčava. Poziva nas na više i bolje, jer za više i bolje nas je i stvorio, i čovjek to osjeća svaki put kad ga stegne ograničenost svog bića i svijeta u kome živi. On Bog budući postaje čovjek, da bi čovjeka, po blagodati, bogom načinio. U ljubavi je sišao do Krsta, u smirenju se otkrio u slavi. Za nas je dao Sebe, zato od nas – samo nas i traži.

Zato velika je i preslavna tajna Preobraženja. Svjedoči nam i potvrđuje da svi naši padovi i kolebanja dolaze od našeg unutrašnjeg okretanja od Svjetlosti i Radosti, koje su suština ovog velikog Praznika i u njemu nam se daju. “Zemlja se potresla”, kaže crkveni pjesnik i zaista, ne osjetimo li to podrhtavanje u riječima, u prirodi, u samima sebi – nikada nećemo shvatiti šta je to hrišćanski život, niti ćemo biti oživljeni Životom koji nam je Hristos ostavio. Životom koga proslavlja sve oko nas i u nama. Životom prožetim radošću “koju nam niko ne može oduzeti” (Jn. 16, 22).

Ovu radost, međutim, najčešće oduzimamo sami sebi i jedino se sopstvenom voljom i možemo lišiti nje. Izbjegavajući trud i svaki napor, lišavamo se blagoslova koji oni, učinjeni Boga radi, sa sobom nose. Gospod se preobrazio na Gori i na Goru nam se treba popeti, treba dakle ući u Crkvu Hristovu i živjeti u njoj koja je uvijek prostor života, slobode i radosti. Ali uspon znači – napor, uspon zahtjeva trud i podvig. Gora Preobraženja predokus je Carstva Božijeg, a ono se “sa mukom osvaja i podvižnici ga zadobijaju.”

Krenimo zato smjelo ka vrhu, trudoljubivo uzmimo sami sebe jedni drugima za saputnike i krenimo na put preobraženja i spasenja, kličući sa Psalmopojcem: “Uzdigoh oči moje ka gorama, odakle će doći pomoć moja; pomoć je moja od Gospoda, Stvoritelja neba i zemlje” (Ps. 120). Sve svoje sile usmjerimo ka Hristu, ne bi li se kako uspeli na vrh i tamo sa Njim preobraženi bili, jer to je jedina nada da će sadržaj kojim je ispunjeno biće čovjeka dobiti svoje pravo usmjerenje i da će pogled kojim gleda ovaj svijet u Svjetlosti Hristovoj postati pravo umozrenje.

********

Svojom svemoći – On naše nemoći iscjeljuje

********

Sve svoje sile usmjerimo ka Hristu

********

Uspon znači – napor, uspon zahtjeva trud i podvig

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.