Preko Krsta do Vaskrsa

Gospod Isus Hristos došao je među nas, primivši na Sebe i našu prirodu (osim grijeha), prirodu Svoje tvorevine, da bi pošao na dobrovoljnu krsnu smrt i njome otkupio naše grijehe, "smrću smrt uništivši". "Priđite svi da u pjesmama proslavimo Onoga Koji je radi nas razapet", pjevamo u kondaku Velikog petka.

- A ako Hristos nije ustao, onda je prazna propovijed naša, pa prazna i vjera vaša - kaže apostol Pavle u svom prvom pismu Korinćanima. I, uistinu, ako Gospod nije vaskrsao, što mi hrišćani to radimo dvije hiljade godina, što su nekoliko milenijuma ranije radili proroci... Bez Vaskrsenja, hrišćani su jadniji od svih ljudi, kaže Apostol u istom pismu.

Hristova smrt

Vaskrsenju Hristovom nužno je prethodila Njegova smrt na Krstu. Bez Krsta nema ni Vaskrsenja. "Krstu Tvome klanjamo se, Vladiko, i sveto Vaskrsenje Tvoje slavimo", pjevamo u jednoj crkvenoj pjesmi.

Svi mi pravovjerni hrišćani pozvani smo na savaskrsenje sa Gospodom, na oslobađanje svoje grijehom okovane duše kroz Gospoda i u Gospodu. Krst i Vaskrsenje početak su i kraj oslobođenja duše svakog od nas. Vaskrsenje je pobjeda nad smrću, kako se izobražava i ikona Vaskrsenja (silaskom Gospoda u ad).

Iz tvrdnje svetog apostola Pavla da "kad god jedete ovaj hljeb i čašu ovu pijete (pričešćujete se - prim. aut.), smrt Gospodnju objavljujete", sveti Jovan Zlatousti je zaključio da, budući da možemo neprestano da objavljujemo smrt Gospodnju, možemo uvijek i da praznujemo Vaskrs.

Praznik bez prestanka

Vaskrs je praznik bez prestanka. Ali ako ga praznujemo samo spoljašnjim odnosom prema Bogu, nijesmo ništa značajno uradili u svome životu. Vaskrsenje Gospodnje potrebno je da praznujemo iz dubine svoga bića, a to znači uz neprekidnu pobjedu nad svojom smrću, grehovnom smrću još za zemnog života, uz neprekidno osvajanje Carstva Nebeskog koje postižemo odbranom i spiranjem svoje duše od grijeha i tako je otvaramo Ljubavi Božijoj. Ruka Gospoda Isusa Hrista sa ikone Vaskrsenja, kojom iz ada izvlači našeg praoca Adama, neprekidno je ispružena i nad nama. Potrebno je "samo" - da je prihvatimo. Kao i što smo neprekidno uronjeni u Ljubav Božiju i potrebno je "samo" da joj otvorimo svoju dušu, da bi se uselila u nju.

Gospod nije siledžija. On nas podučava kroz Jevanđelje i nadahnućem svetih otaca. Njegove poduke nijesu predavanja edž cathedra. On nas podučava i u isto vrijeme nam Svojim primjerom pokazuje što je potrebno da radimo. On priča, ali i djela. Ne kaže nam tek tako: "postite", nego prvo On posti. On nas ni na što ne prisiljava, nego nas strpljivo čeka i miluje. Njegovom strpljenju nema kraja. On je - Pastir dobri.

Kako, sad, mi smrtni ljudi, pale prirode, sebični i sujetni, da se sjedinimo sa Gospodom, besmrtnim i savršeno čistim. Ne molimo se tek reda radi na Liturgiji da nam pričešće Tijelom i Krvlju Gospodnjim "ne bude na sud ili na osudu, nego na isceljenje duše i tijela". Da bismo se sa Gospodom saraspeli i sa Njim savaskrsnuli kroz Svetu tajnu pričešća, i tako što dostojniji slavili i samo Vaskrsenje Gospodnje, potrebno je da se potrudimo da svoj život provedemo između scila i haribdi ovoga svijeta čvrsto se držeći Jevanđelja i savjeta svetih otaca.

Put posta i molitve

U zajednicu Crkve Hristove ulazimo Svetom tajnom krštenja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i miropomazanja, primanjem Pečata Dara Duha Svetoga, unoseći radost u Nebesa. Zavisno od našeg fizičkog uzrasta, pozvani smo na post i molitvu, pozvani smo da stanemo na prvi stepenik istinskog hrišćanskog života.

Postimo sedam sedmica pripremajući se da dočekamo Svijetlo Hristovo Vaskrsenje (i druge postove, kako je to već propisala Crkva). Post je odricanje, odricanje od mrsne hrane ali još više od nevaljalih djela i nevaljalih pomisli koje im uvijek prethode. Kroz odricanje mi pobjeđujemo starog čovjeka u sebi, saraspinjući se sa Hristom. Neko hoće da pođe ovim putem, a neko - raslabljen ugađanjima svome tijelu i strastima svoje duše, u stvari šarenim lažama ovoga svijeta - neće.

Put posta i molitve je ona uska staza koja vodi ka Carstvu Nebeskom. I dok hodimo njome, kao po konopcu, oko nas neprestano fijuču vjetrovi iskušenja, bestijalno nas vukući za ruke, noge, odjeću, kosu..., samo da nas skinu sa staze spasenja. Slabi smo, i često skliznemo. Nekad se samo ugruvamo, a nekad baš dobro razbijemo. Ali, nema očajavanja. Idemo u dispanzer, a ako je baš velika nevolja i u hitnu pomoć. A tamo nas već čeka Ljekar nad ljekarima, jedini istinski ljekar sveukupnog našeg bića - Gospod naš Isus Hristos. Kroz Svetu tajnu ispovijesti, ispod svešteničkog epitrahilja, savaskrsnućemo Gospodu i vratiti se na usku stazu. Pa, onda, opet... I tako do posljednjeg našeg izdisaja, uzbrdo, nizbrdo, neprestano se saraspinjujući sa Gospodom i sa Njim savaskrsavajući... Eto, to je život hrišćanina.

Put spasenja nije lak

Neko će se brže, naoružan jevanđeljskim istinama, uhvatiti staze spasenja, neko sporije, kao što se neko odmah oslobodi poroka pušenja, a neko mora da smanjuje iz dana u dan broj cigareta koje popuši. Put spasenja nije lak. I kao što u teretani ojačamo svoje tijelo, podižući prvo desetak kilograma, pa sve više i više, da bi vremenom podizali i mnogostruko više, tako postom i molitvom jačamo svoj duh.

Naša molitva Bogu mora biti iskrena, iz našeg srca. Kao i blagodarnost Bogu. Ako su naše usne početak i kraj našeg odnosa sa Gospodom, to je kao da u teretani podižemo balone.

U svakom trenutku svoga života pozvani smo da bdimo nad sobom, da bi bili sa Gospodom. Cilj našeg duhovnog života je da se sjedinimo sa vaskrslim Hristom, da Ga sozercavamo u svome srcu, podsjeća nas sveti Maksim Ispovjednik. U postu su ta očekivanja od nas hrišćana samo naglašenija.

Grijeh je promašaj

U svome egoizmu, koji je plod gordosti, majke svih grijehova, često ne vidimo svoje grijehe. A grijeh je promašaj, promašaj kada koračamo po onoj uskoj stazi. Veoma smo skloni da svoje grijehe opravdavamo, a tuđe osuđujemo, tovareći tako sebi na dušu dvostruki grijeh.

Svi znamo da su ubistvo, krađa, preljuba, pijančenje... grijesi. A znamo li da smo promašili u životu svaki put kada ne odemo u crkvu na Liturgiju, jer smo bili nemarni, ili smo olako našli sebi opravdanje?

Možemo li se sastati dvoje, a da ne ispiramo usta trećim, da nekoga ne ogovaramo i osuđujemo? Čak i kada u crkvi razgovaramo. A Gospod nam je rekao: "Gdje su dva ili tri sabrana u ime moje, ondje sam i ja među njima". A u čije se mi to ime sabiramo kada jedni druge ogovaramo? I kako onda da Gospod bude sa nama? Što nam onda vrijedi da slavimo Njegovo Vaskrsenje?

Kako da očekujemo Gospoda u sebi, a u srcu nam kao proljećna trava buja mržnja na susjeda, kolegu s posla, na bilo koga? Tamo gdje se baškari mržnja, Gospodu nije mjesto. Kako da se izmirimo sa Bogom, a nijesmo se izmirili sa ljudima sa kojima živimo? Kako da očekujemo Gospoda u sebi, a prepuni smo gramzivosti, zavisti, surevnjivosti...?

Hoćemo novac; treba nam. Kako ga stičemo, da li trudom znoja svoga ili kojekakvim marifetlucima? Da li smo marljivi radnici, ili samo gledamo kako ćemo štogod smuvati? Da li smo svoje imanje stekli bezakono? Ako tog novca damo i na gradnju hramova Božijih, ako sebe kroz svoje donacije ugradimo u te hramove, što smo uradili? Da li smo se katkad zapitali što u stvari kroz sebe ugrađujemo u hram kojeg doniramo?

"Kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi", pita nas sveti jevanđelist Marko. Što će nam sva blaga ovoga svijeta, i novac i dijamanti, što će nam najbolja garderoba, najbolji provodi, što će nam ljudska slava i društveni položaj, ako smo stičući ih naudili svojoj duši. "Kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju", pita, dalje, jevanđelist Marko. Koliko novca, koliko slave vrijedi naša duša? Koliko prolaznog i truležnog vrijedi naša besmrtna duša?

Jesmo li dobili posao preko veze, i tako ostavili nekog drugog bez posla, je li nam dijete završilo školu svojim trudom i darom, ili našim novcem i društvenim položajem, da li smo na pregled kod ljekara otišli preko reda, ostavljajući ostale da čekaju, jesmo li privilegiju stekli svojom partijskom pripadnošću...? Mislimo li samo na sebe, bezobzirni na druge? Gdje je tu Gospod, On koji je radi naših grijehova primio krsnu smrt, koji je dao Sebe za nas?

Jesmo li došli u crkvu očekujući od Gospoda magiju? Idemo li istim poslom kod vračara: kod hodže za zapis, kod gatare da nam sliva olovo, gleda u dlan, piše horoskop...? Jesmo li izmiješali zdravo sa trulim, vječno dobro sa varljivim privremenim, Božije sa demonskim?

Jesmo li djecu krstili? Jesu li naša djeca iz Bogom blagoslovene veze muža i žene, ovjenčane Svetom tajnom braka? Ili smo samo pred nadležnim državnim organom potpisali ugovor o zajedničkom životu?

Valjda više nikoga nema da ne zna da je nasilni prekid trudnoće, abortus, u stvari - ubistvo. A da li znamo da isto dejstvo, abortivno, imaju i kontraceptivne pilule? Jesmo li svjesni da upotrebom kontraceptivnih sredstava bude ubijeno više ljudi u majčinim utrobama nego što ih postrada u svim saobraćajnim nesrećama, zemljotresima i cunamijima, u svim ratovima, i što ih pomre od bolesti ili na neki drugi način! Materice su pretvorene u stratišta, gora od Jasenovca. Strašan grijeh, koji je proistekao prvenstveno iz nehrišćanskog načina života, lebdi nad nama. A mnogi ga nijesu ni svjesni. Tako se događa da ženi koja koristi sredstva za kontracepciju umire bebica u njenoj materici dok ona u crkvi prilazi pričesnoj čaši. Postoji jedna divna grčka ikona na kojoj Gospod čučeći drži na dlanu djetence ubijeno u utrobi njegove majke i - plače. Gospod neprekidno plače nad hiljadama djece koja svakog dana bivaju ubijena u majčinim utrobama. On nad njima plače i dok mi proslavljamo Njegovo Vaskrsenje.

"Ovo je dan koji stvori Gospod, radujmo se i veselimo u njemu", pjevamo na Vaskrs. Vaskrsenje je samo po sebi radost. Ali, neka to bude istinska radost pobjede života nad smrću, radost na brodu života a ne svadbarska radost na nekom splavu. Ali, Vaskrsenje je i poziv na pokajanje. Radujmo se Gospodnjem Vaskrsenju i neprekidno se opominjimo svojih grijehova.

Sveštenik Jovan Plamenac, paroh barski

Hristos voskrese!

Vaistinu voskrese

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.