Predsjednik zločestog razreda

Ja sam imao fino djetinjstvo, primao sam udarce i zadavao ih. I još sam bio odličan učenik, onako usput. Hm, da se ne lažemo, više sam modrica na kraju imao na sebi nego što sam ih iscrtao drugima. Kad se pošlo u srednju, ja pošao "za rajom". Nisam htio u gimnaziju, među štrebere. Otišao sam u Mašinsku školu, tačnije, upisao sam se u Elektromašinski školski centar u Mostaru (EMŠC Mostar), gdje i "raja". Stari je bio protiv, naravno. Ja, pametan kakav jesam, nisam ga slušao. I, dođem ja tako prvi dan, i vidim da se dvojica biju. Goca i Tiho. Goca je u ruci imao šrafciger, crveni, jedan. Tiho je imao nož, sivi, isto komada jedan. Mahali su jedan prema drugom, sjekli si odjeću dok je rulja navijala na hodniku. Završilo se tako da je Goca prstima stiskao otvorenu ranu na stomaku a sirena hitne pomoći punila zrak u školi užasnim zvukom koji je još sa TV-a podsjećao na krv i smrt. Na kraju je samo lokva Goranove krvi na hodniku podsjećala na bitku na život i smrt dvojice petnaestogodišnjaka te 1981. godine. Ne, nije toga bilo u novinama, krvavi obračun je "gurnut pod tepih", kao i krupnije stvari, kao i nacionalno pitanje i demokratija koju je napredni svijet odavno imao. Ali, tukao sam se i ja kojekakvim sječivima, taj sukob me nije toliko šokirao. Šokiralo me ono poslije. Šokirala me je čistačica Mejra, dok je "džogerom" brisala krv sa hodnika i pri tom pjevala pjesmu Lepe Brene. A krv, Gocina krv, rumeno je bojila vodu u kanti i davala mom školovanju boju neželjenog.

Predsjedničke laži

Ja došao kući i kažem starom da neću u školu, da srednja nije obavezna. On kaže staroj da mi pripremi nešto stvari, da idem od kuće. Tako da sam sutradan opet otišao u školu... Tiho i Goca su se podnosili, s Gocom sam postao dobar prijatelj, baš kao i sa ostalim ponavljačima kojih je bilo 80 odsto u prvom razredu. I, rano sam skužio da se isplati biti odlikaš. Već tada sam čitao puno, znao puno za svoje godine, raspolagao opštim znanjem koje je fasciniralo profe, posebno profesorice. Nosio sam i cvikere, tako da sam i izgledao pametno. Kako god, imao sam sve petice. Hm, imati sve petice u Mašinskoj je bilo kao imati sve trojke u Gimnaziji; isto je truda, možda čak i manje, trebalo. Mojoj profesorici Branki Drmač, divnoj ženi, možda sam jedini dokaz da nije protraćila 30 godina ni na šta. Dođe na svaku moju promociju i kupi svaku knjigu. A zašto sam imao sve petice? Ne, nisam provodio dane učeći, povazdan sam klatario gradom. Samo sam znao lijepo pričati, o onom što znam. Tako lijepo da su me profesori slušali zaboravljajući šta su me pitali. Za pet sam pričao i kad nisam znao. I ne samo to, postao sam predsjednik razreda. Niko od ponavljačke bratije nije imao ništa protiv, digli su neki i obje ruke. Ja sam uspijevao ubijediti svakog da je profa kasnio pola sata, a ne 15 minuta, da smo zato otišli s časa. Hm, poveo bih rulju kroz Saobraćajnu školu, da nas ne vide kako bježimo. I, imao sam uvijek oko 80 neopravdanih, nešto ne bih uspio pričom popraviti. Zato mi je i vladanje bilo tek "zadovoljava". Jednom je Zdravko Šipovac iz Nevesinja, novi razrednik, ušao sav usplahiren i pitao ko je upravo utrčao u razred ćoravom Mariju Berkoviću, profesoru tehničkog crtanja. Pitao je naglas. Naravno, svi smo šutjeli. Onda je nesretni Zdravko prozvao mene, odlikaša i predsjednika. Pitao je: "Ko je sad ušao u razred". Ja, onako stojećki, rekao "Ne znam". Nisam slagao taj put, stvarno nisam vidio. A on je podigao prst i rekao "Vidjećemo se mi još". A onda sam ja, u nastupu odlikaške hrabrosti, sav uskur... pardon, sav ohrabren, rekao "Ne znam. A i da znam, ne bi' Vam rek'o". Onda je on, sav crven u licu, napustio čas. Trebam li vam reći da mi je ugled tada skočio 100 odsto i da od prijetnje nije bilo ništa? I da ne bih rekao iz straha da ne otkrijem kolika sam kukavica, između ostalog?

Zločesti bh. ponavljači

Zašto sam vam ovo ispričao? Pojma nemam... Šalim se. Volim kroz mikrokosmos prikazati nešto veće, ovaj put veliki zločesti balkanski razred zvan i Bosna i Hercegovina, gdje predsjednik nijednom nije bio odlikaš i nikad ga nije izabrala većina razreda, gdje postoje samo loši đaci. Da, i neki loši đaci koji se trude i dobijaju dvojke trepćući okicama direktorici Americi. Amerika i razrednica Evropa predsjedniku razreda i njegovoj raji gledaju kroz prste. O tome je pisala "Slobodna Bosna", "Slobodna Dalmacija", prilično slobodno su pisali o tome. Pisalo je u "Slobodnoj Dalmaciji", o Draganu Čoviću i o čelniku SDP-a koji ima krivičnih prijava, ali je pisalo i o američkom "predsjedniku nemirnog razreda" - Zlatku Lagumdžiji, sljedeće: "Zlatko Lagumdžija također ima problema sa zakonom, zbog čega ne bi mogao zasjesti u premijersku fotelju. Naime, Federalna uprava policije podnijela je prijavu Tužiteljstvu BiH pod radnim nazivom "Reket SDP-a" u kojem dokumentira iznudu 2,2 milijuna konvertibilnih maraka od biznismena Nihada Imamovića da mu se omogući otvaranje novog poslovnog prostora u Novom Sarajevu."

Da, fakti, činjenice, uhvaćeni s rukama u vreći, ulovljeni na djelu, obrali bostan… Ipak, zahvaljujući direktorici Americi i razrednici Evropi, ništa od toga. Dalje kaže: "Imamović je o ucjenama obavijestio Upravu Federalne policije, koja ga je ozvučila i brojnim snimkama dokumentirala iznudu potpredsjednika SDP-a Damira Hadžića, koji traži od Imamovića da 'u crnoj kožnoj torbi odnese 2,2 milijuna konvertibilnih maraka Lagumdžiji u Bošnjački institut i preuzme praznu istu crnu torbu'". Iako se o ovom SDP-ovu reketu piše već mjesecima, te iako postoje nepobitni dokazi, optužnice još nisu podnesene "jer se čekalo da prođu izbori, da se ne utječe na izborni rezultat".

Evo, prošli su izbori, na tapetu su neki drugi ljudi, ne i predsjednik zločestog razreda, predsjednik kojeg su izabrali direktorica i razrednica. Pa dalje stoji: "U Tužiteljstvu BiH Slobodnoj Dalmaciji potvrdili su da je u predmetu 'Reket SDP' obuhvaćeno 'više osoba među kojima je i Lagumdžija' ali na upit kada će biti podnesene kaznene prijave, nisu mogli odgovoriti. I dok se vodi rovovska bitka za čelnu državnu poziciju, kao da su glavni akteri, ali i BH javnost zaboravili na kaznene prijave."

Predsjednik je Zlatko, neka znade svatko

Ja na televiziji vidim kako je SDP pobijedio, ubjedljivo, neoborivo, apsolutno. Pa se pitam, ovako blesav, kako neko može pobijediti ako je osvojio tek 17 odsto glasova u BiH? Čak i ako su birališta u Tuzli, Zenici i još ponegdje gdje živi jedan narod, "multikulturniji od ostalih", bila otvorena i do dva sata poslije kraja izbornog vremena? Naguralo se i na toliko jedva - jedvice. Čak je i u Federaciji, mislim, SDA osvojila više glasova. Doduše, uspjeli su Bošnjaci tu ubjedljivo izabrati predstavnika Hrvatima. Pokušao je i Mladen Ivanić "prekobrojati" ponovo glasove, ali nije uspio postati prvi Srbin cijele BiH i mezimče direktorice Amerike i razrednice Evrope. Mora se priznati da je međunarodna zajednica učinila sve da pobijedi Zlaja i raja, ali eto, zločesti balkanski đaci su ipak nekako uspjeli da se provuku sa svojim izabranim vođama, jedva. Ipak, ko zna. Možda će Zlaja, uz pomoć direktorice i razrednice, stvarno postati predsjednik razreda a Mladen Ivanić predstavljati Srbe i izvinjavati se u ime svog naroda cijelom svijetu u znak zahvalnosti za svoju državnu foteljicu. Moćna je međunarodna zajednica. Ima pare da nam posudi i ucijeni nas, ima pare da plati nevladine organizacije koje će nas pretvoriti u lijepo i podatno tkivo, lijepe i dobre radnike i potrošače čokolade sa manje kakaoa, konzervi sa puno vitamina E-234 i trećerazrednih vozila, obuće i odjeće koja puca po šavovima (meni otpale pete sa "kikers" cipela, skoro novih, istovremeno - platio ih kao Mađarska ulaz u EU), vozila punih kineske elektronike koja se moraju servisirati kod ovlaštenih stranih servisera itd. I, naravno, u austrijske dužnike, što uglavnom već jesmo. I to danas kad u Mađarskoj jača odbojnost prema EU, kad se Rumunija i Bugarska okreću evroskepticizmu kao vjeri, kad u EU jača ksenofobija i odbojnost prema multikulturi i strancima. Hm, Mađarska je postala toliko evropska da samo čekamo kad će otrovni crveni mulj doći do ulaza u EU, do Hrvatske i do nas. I Mostar ima fabriku aluminija, možda takav crveni mulj ne teče Mostarom i Neretvom jer još nismo u EU?

Stavovi bliski i Monika Levinski

Nije baš da mi direktorici Americi i razrednici Evropi ostajemo dužni. Šaljemo, na primjer, naše ljude u tuđi rat za naftu - pretežno američki. Idu naši prpošni momci u Avganistan, i u Irak ako treba, da ne budemo mimo sav napredni svijet. Idu dobrovoljno, naravno, da na ovoj besposlici ne bi ostali bez hljeba. Neki su dobili otkaz ili stavljeni na listu za otpuštanje jer nisu dobrovoljno htjeli u tuđi osvajački rat. Pa, evo, moram i ja biti malo multikulturan i tolerantan, pomoći našim borcima koji brane Kabul i Bagdad od muslimana. Čorape ne znam plesti ni za civile a kamoli za vojsku, džempere još manje. A po vokaciji sam dezerter. A nešto bih učinio. Ne borim se protiv "Al-Kaide" ni ovdje, niti čistim minska polja, pa zašto bih tamo? Možda se pravdam i zato da ne bih greškom završio kao kolateralna šteta, kao mnogi koje su multikulturne američko-savezničke bombe zbrisale iz rodnih dvorišta. Hm, sada imam oduške OMV pumpe kraj prozora, sumnjam da bi mene i pse razbucali kakvim velikim kalibrom, kao kakve avganistanske svatove. Ne bi se zamjerili svojim austrijskim saveznicima, i Zlatku bi se pozicija poljuljala. Previše me ima u svijetu, skoro na 200.000 stranica na Internetu. Pa evo, ja bih spjevao par pjesmica za naše borce u američkom ratu. Khm, khm...!

Sitno kolo do kola, čuje se do Kabula

Što je sretna malehana Đula

Ode Mujo braniti Kabula

Što je danas mala Nada okitila tako stan

Njezin braco najmiliji ode branit Avganistan

Budi Šemsu najmilija nana

Prti sine do Avganistana

Budi Jovu stara mater Rada

Hajde sine braniti Bagdada

Što je sretna stara majka Mara

Ide Mišo čuvat kandahara

Kud se vojska multikulti šeće

Al-Kaida tuda proći neće...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.