Poziv na molitvu

Neočekivano, trgne me i strese oštar glas i nerazumljive tuđe riječi, limene i tvrde. Shvatim da se taj glas ne obraća meni i ne zove mene, jer on, u stvari, i ne zove on naređuje. Zapovijeda strogo i hladno, a onda euforično i patetično. I, neka mi Bog oprosti, najmanje pobožno i skrušeno.

Džamija u ulici Miška Jovanovića

Sjetim se da je, recimo, u ulici Miška Jovanovića, ne baš tako davno, bila mala lijepa bijela džamija. Niko u toj ulici nije znao ko je bio Miško Jovanović, ne može se sve znati. A bio je, godine 1905. na čelu čuvenog štrajka radnika sarajevske tvornice duvana. Suv, tvrd podatak poput glasa koji me maločas trgnuo i uznemirio.

Sa minareta male bijele lijepe džamije u ulici Miška Jovanovića, pozvao bi me na večernju molitvu topli glas živog pobožnog čovjeka i bacao me u čežnju za nečim, možda nekim; smirivao me pred san duge zimske noći. Bez tehnike i vučnih pojačanja, u tom glasu osjećala se suzdržana toplina i pobožnost. Od početka do kraja poziva na molitvu glas bi se stišavao, kao da se obraća samo meni, zvao me da mirno i pomireno utonem u san.

U jutro, opet, pomagao mi je da skočim iz postelje, umijem se, obučem i obujem, da se pogledam u ogledalu i da se nečujno nađem u dvorištu. Čila i odmorena, pješice da krenem kroz uspavane mahale sve do Bjelava, i spustim se nedaleko od gradske bolnice u dvorište Invalidskog stolarskog preduzeća "Bor". Tu sam blagajnica i dijelim radnicima plate. Koliko mogu trudim se da se ne pojavi neki Miško Jovanović i ne stane na čelo nekog štrajka. Jer, toga u socijalizmu nije smjelo biti, radnici su "imali sve".

Proći ću i kroz mahalu u kojoj je, u kući svog oca, velikog ljubitelja arapske poezije koju je znao napamet, stanovala socijalna radnica Nađa Sabrihafizović. Nađa mi je kasnije ispričala ovu pričicu.

"Moj otac je bio hodža i učio je u onoj maloj drvenoj džamiji ispod Bistrika, iznad koje je kasnije napravljena trebevićka žičara. Imao je lijep glas, a bio je i lijep čovjek, mlad, još neoženjen. Kod svake molitve, džamija je bila puna muškaraca, a sve više i žena pa i djevojaka koje su počele da dolaze u grupicama.

Moja majka je stanovala na Vratniku, iza kasarne Jajce. Za poziva na večernju molitvu, izlazila bi u avliju i pored česme slušala zanosni glas mladog hodže sa Bistrika. A onda je sa drugaricama počela da prelazi most kod Vjećnice i odlazi u džamiju i moj se otac zaljubio u nju. Ona se zaljubila u glas, a on u stas", smijala bi se Nađa dok bi pričala.

I večeras gledam kako djevojke, same ili po dvije-tri žure, brzaju prema novoj velikoj džamiji, i kako to izgleda nekako obavezujuće, obavlja se kao zadatak, a ne kao volja da se Bogu ugodi. Shvatim, čini mi se, da ljudi više nisu iskreno pobožni, da su zaboravili da se Bog ne može ni zavarati, ni kupiti, Bog se može samo umilostiviti.

Potjera za mišom

Paralelno sa nekadašnjom ulicom nesrećnog Miška Jovanovića teče i uska Saburina ulica, a u njoj i danas ima osnovna škola koja se nekad zvala "Ivan Cankar". Domarka u školi bila je Remza Mulalić. Došla je, zbog neke svoje nevolje, iz Brčkog i zaposlila se kao čistačica. U istoj školi, radeći, polagala je i po dva razreda i završila osmogodišnju. Sama je podigla i školovala troje divne djece, dvije kćerke i sina.

U školi je bilo oko četrdesetak zaposlenih, ali za vrijeme velikog odmora, kafu sam pila kod domarke Remze. Stanovala je u školskom dvosobnom stanu. Tu školu pohađala su tada i djeca iz srpskih sela prema Crepoljskom. Često su morala doći i po sat ranije, prije nastave. Zimi, za težih snjegova, Remza ih je uvodila u svoju kuhinju da se ogriju i kod nje popiju čaj.

Jednog takvog zimskog jutra, zbog posla, stigla sam ranije u još zatvorenu školu i uletjela u Remzin stan. U kuhinji nije bilo nikog, ali vrata prve sobe su bila širom otvorena. Čula se vika i neka potjera. Remza je metlom mlatila ispod kreveta i panično ponavljala: "Majku mu jebem moram ga naći, makar me..." "Čekaj, ženo, koga moraš naći", zgrabila sam joj metlu.

"Miša, miša, pa makar me..."

Na drugom ležaju sjedila je njena kćerkica Vehida, nježna bledunjava curica, još osnovka. Ne zna se jesu li joj bile krupnije oči ili suze koje su se slijevale niz lice, kapale i na njene ljupke usnice. Vidjelo je dijete miša i uplašilo se. Majka se, opet, plašila, pošto miša ne može da nađe, da je djevojčica to sebi umislila, da joj se priviđa i da s njom nešto nije u redu.

U toj potjeri za mišom ostala sam prisebna. Iskoristila sam trenutak kad je Remza prišla djetetu i govorila joj: "Ma ja ću ga pronaći makar ga tri sata jurila..."

"Evo ga, pobježe mi... pobježe kroz kuhinju u hodnik", vrisnula sam i krenula da ga kao jurim njenom metlom.

Onda sam se vratila i sjela kraj djevojčice a Remza je odmah pošla da pristavi kafu govoreći: "Neka si ti njega samo vidjela, ženo, neka si ga vidjela pa makar me..."

Za jednog velikog odmora, opet, jednom sam veselo uletjela kroz, za svakog otvorena vrata njenog stana, i zbunila se kad sam je ugledala kako klanja. Neoprezna, zaboravila sam da je mjesec ramazan, da Remza posti i da nastoji da otklanja svaki poziv na molitvu. Iako u pobožnom zanosu, vidjela je kad sam ušla. Odmah je ustala, smotala lijepu šarenu tkanicu na kojoj je klanjala i mirno je odložila.

"Kurvićko, ti nijedna, jebi se, prekinu me... sad moram sve ispočetka..."

Poživjela je dugo Remza Mulalić, i rat je preživjela.

Po povratku iz izbjeglištva u Sarajevo, srela sam se s njenom kćerkom Vahidom, lijepom kao i uvijek, ali već s tragovima patnje i vremena na licu. Obećala sam joj da ću doći njenoj majci u Saburinu ulicu. Sabur, znači strpljenje; i ja sam, snalazeći se u nevoljama nevoljskog povratka, odlagala svoj odlazak u školu, misleći da imam puno vremena i - ne misleći da bi moja Remza ikad mogla umrijeti. Jer, tako je čista srca i tako blage duše, vjerovala da je sve što nam dolazi i sve što od nas odlazi, od Boga, od dragoga Boga.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.