Potresna ispovijest građanke koja strahuje za svoj život
Sarajevska kolumnistica u dva "kompromitirajuća" medija posljednjih godinu i više dana prolazi kroz najteže razdoblje u svom životu. Zbog učestalih medijskih napada, zbog teških optužbi izrečenih iz ureda gradonačelnika u njenom rodnom gradu, kao i priča da je fašista i da "brani genocidnu" i "fašisoidne kingkongovce", ipak se nije odlučila da svoga supruga i sinove pošalje izvan granica ove zemlje.
Iako zna da joj već više od godinu dana prijeti velika opasnost, ponaša se prilično "hladno", jer smatra da je u stvari već ubijena - i to onog trenutka kada je odlučila progovoriti o zlu koje se zove jezik ulice i mržnje u sarajevskim gerilskim krugovima. Davno, još na samom početku njenog javnog angažmana, savjetovao ju je urednik jednog ženskog časopisa koji izlazi u Sarajevu da se okane tog posla, jer ne zna u šta se upušta, ali ona je bila uporna i tvrdoglava. Vjerovala je u ideju pravde i pravednosti i nije odustala. Danas je u prilici čitati potresnu ispovijest jednog muškarca u tim istim ženskim novinama, a u povodu njegove navodne ugroženosti u Banjaluci. Ne znam da li su mu Banjaluka, Srebrenica ili Sarajevo rodni grad, ali njoj Sarajevo jeste i nije joj nimalo jednostavno prihvatiti činjenicu da u tim novinama ima mjesta za nekog ko je, ne tako davno, kao ratni reporter pozdravljao "pobjedu srpske vojske u Srebrenici". To je onaj isti samoprijegorni novinar koji za svakog svog neistomišljenika, pa i nju, kaže da je "dio zločinačkog projekta". A nje sa njenom potresnom pričom tamo nema niti će je biti.
Ovu sumnjivu kolumnisticu niko nije pitao: "Je li danas teško biti ti?" Možda bi i ona odgovorila: "Zavisi gdje si. Ali biti ja u mome rodnom gradu nije nimalo in."
Nije je niko pitao niti: "Šta je bio vaš prvi potez kada ste ugledali tekstove sa optužbama na vaš račun? Kada ste pročitali recimo sljedeću rečenicu o sebi: Zato je prinuđena tolerirati eklatantni fašizam svog poslodavca i k tome dokazivati tezu da je fašizam u redu, sve dok se ne govore ružne riječi. Da to dokaže, spremna je gaziti i elementarnu logiku, ne libeći se pri tome ni zloupotrebe tragične sudbine jednog sarajevskog dječaka." Nije bila u prilici javno u novine kazati da najgore što želi da sazna o sebi i svojoj porodici uvijek može pronaći u novinama i medijima koje demonstriraju strašnu moć igranja sa ljudskom sudbinom. Sve je krenulo kada je javno rekla da na nekim javnim servisima sve više mjesta zauzima jezik ulice i mržnje. Kada je sve to video njen suprug, rekao joj je: "Sljedeći sam ja." Tako je i bilo.
Eh, da ju je neko pitao zašto od silnog plaćeničkog novca nije otišla i negdje daleko od svega uživala, ona bi uzvratila: Lijepo bi bilo da sam to učinila, ali samo sam htjela da pošteno radim svoj posao. Trudila sam se i trudim oko uspostavljanja etičkih principa komuniciranja u javnom prostoru. Problem je možda i što sarađujem sa medijima koji su "postali prave profesionalne institucije".
Da je makar jedan novinar, barem u nekom ženskom časopisu, jer ipak je žena, pitao može li otkriti svoju potresnu ispovijest, možda bi mu odgovorila. "Rado ako budem živa." Sa njom u najtežim trenucima nije bio niko, nije bilo gerilaca, ni pjesnika, ni policajaca-novinara, rokera-istraživača, a ni vlasnika portala koje tezgare po različitim medijima... Bila je sama sa mužem i djecom. Nije ona imala svoje povjerljive izvore da joj došapnu da njenom suprugu i njoj spremaju javni linč. Pa kako će i imati kada se ona samo bavi svojim poslom. Nije nikome mogla reći da neko "konstruiše slučaj" protiv nje. Nije, pa i kako bi, kada vjeruje da to rade negdje drugdje, neki drugi ljudi, a ne oni oko nje koji se zaklinju u pravdu, multikulturu, lijepu riječ i još pri tome u slobodu riječi!
Eh, da ju je samo neko pitao kako izgleda kada ostane sa svojom porodicom u četiri zida. Možda bi odgovorila da stalno objašnjava svojim sinovima da nije fašista, da ne brani genocidnu tvorevinu, da nije plaćenička prostitutka, da nije fekalija, da nije dio zločinačkog projekta, da nije nacionalista, glupa plavuša, šizofrena homofobka, da se ne naslađuje ničijoj smrti... I još mnogo toga pokušava ona objasniti svojoj djeci, ali im sigurno ne govori da su takvi upravo oni ljudi koji o njoj pišu ružno. Pa zna da i oni imaju svoju djecu, zna da bi to moglo ugroziti njihove živote. Zna to iz svog iskustva!
Čak i da su joj na vrijeme javili da se sprema javni linč, ne bi uspjela ništa učiniti. Odakle joj pare da plaća odlazak svoje djece iz zemlje kada je ostala bez posla zbog mobinga kojem je godinama bila izložena? Ako bi je neko ipak javno upitao kako se nosi sa svakodnevnim stresom, sigurna sam da bi rekla da strepi da je neko na ulici ne ubije, jer ipak nije lako na svojim leđima nositi teret saradnika na zločinačkim projektima. Vjerovatno bi rekla da ne hoda previše po gradu i da grabi svaku priliku da makar nakratko pobjegne negdje u njegovu okolinu, do kakve planine ili malog mjesta gdje ne mora svoju djecu dozivati pod šiframa. Možda bi rekla da je neki ugledni građani ne smiju ni pozdraviti na ulici, a još manje pružiti ruku. Možda bi dodala da je nijedno žensko udruženje ili udruženje za zaštitu ljudskih prava nije podržalo, makar kao ugroženu ženu. A rekla bi svakako i to da ne pomišlja da napusti Sarajevo, jer bi to bio kukavički čin, pa ni u ratu nije htjela na to pristati, mada se bojala gotovo istih ljudi kao i sada.
Eh, samo da je neko sve ovo pitao, pa barem neko iz nekih ženskih (nimalo političkih nego porodičnih) novina, imala bi ona šta odgovoriti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
