Poruke Gradimira iz bosanskog svemira

Rab Božji Veselin nikad nije bio naročito pametan. Ali, učio je brzo. Na svojoj koži, najčešće, ali tako je bolje pamtio stečena znanja. Da je bio pametan, učio bi na greškama drugih. Ali ne, magare hercegovačko je učilo na teži način, opasniji, rizičniji, kako god. Srećom, imao je jake noge koje su ga izvlačile iz nevolja koje su mu blesava glava i dugi jezik donijeli. Dao mu Bog i mišiće, pa je znao i kopati, miješati malter, istovarati brodove i kamione da preživi teška vremena. Naučio puno onoga što čovjeku treba da preduhitri smrt zadajući je. Dao mu Bog i nešto od onoga što mu obezbijedi i ženski zagrljaj, krevet za spavanje, tih šapat u mraku koji dadne pokidanom srcu da sraste i čeljadetu dadne da s njim u prsima živi još koji dan. I živi i dalje rab Božji Veselin, Božjom voljom, s pomisli na to da ga je Bog s razlogom ostavio u životu. Jer, previše je puta Veselinov život bio u pitanju, bez Njegove pomoći rab Božji ne bi travu gledao odozgo već odozdo. Blesav kakav jest, bez Njegove pomoći bi mu vrane davno kosti Hercegovinom raznosile...

Tetki laži, materi podlaguj

Rab Božji Veselin zato ne smije reći nešto u što ne vjeruje. Ni lagati puno. Može onako, kad pohvali tetkine malter - kolače ili kad kaže staroj materi da redovno jede a nije. Pita ga mater jede li išta kašikom. Kaže da jest, pri tom pomisli na eurokrem ili nutelu. Kad bi rab božji vama počeo govoriti ono što ne misli, prestao bi sebi vjerovati. To se u pisanju vidi. Nije svijet koji čita glup, može se knjiga nahvaliti i nagraditi, ali svijet koji čita naprosto zna. Ne treba puno misliti, dok čita - zna. Ne može se ljude koji čitaju vući za nos. Ni ženu koja voli, za nos se ne može dugo vući, pogotovo čovjeka koji izdvoji teško zarađene pare da kupi knjigu. Zato je Kapor veliki. I Nedžad Ibrišimović, Dževad Karahasan, Ivan Aralica, Dobrica Ćosić. Ma o čemu pisali, ljudi će kupovati njihove knjige i neće se po čitanju pitati zašto su uopšte uzeli knjigu u ruke. Pročitaće i biće bogatiji za ono što im je pisac dao. Pitate se zašto ne spominjem Hemona, Jergovića, Nikolaidisa i ostalu poratnu sitnež? Zato što se čovjek poslije čitanja osjeti kao da ga je neko provozao u stojadinovom gepeku i polio vodom prikupljenom iz veš-mašine, i to poslije pranja vojničkih čarapa.

Dao Bog

Pošto je Bog uvidio da je rab Božji Veselin pustopašan i bespametan, dade mu sposobnost ovladavanja vještinama, pomože mu tako da preživi. Ne bijaše rabu Veselinu teško naučiti jezike, ovladati govorom. Nije se Bog morao puno truditi, bješe rođen Veselin tamo gdje ljudi lijepo i pravilno zbore, u sred srijede Božje Hercegovine. Dade mu i da bude iz srpskog naroda koji je Hercegovini kao so, bez njega se tu ne može. Narod istrebljivan a neistrebljen, ubijan a neubijen. Dade raba Božjega Bog i naučiti da mora biti bolji od najboljeg, tu gdje živi, da bi živio i preživio, da bi mu iko tu priznao makar prosječnost. I, s božjom pomoći, ne bijaše rabu Veselinu ništa teško, ništa teretli, ništa ponižavajuće. Može on i sa prosjakom Imšom, sa smetljarem Muhamedom sa... Iskreno, puno su njih dva kulturniji svijet od onih iz mostarske gradske uprave, ali o tome ću drugi put.

Odsjek za blamažu

Jednom tako, tačnije lani, zateknem se ja kao promotor na Sajmu knjiga u Sarajevu. Razvio ja vještinu promovisanja pisaca i knjiga, hvala Bogu. Pošten je to posao. U prostoru za promocije, usred srijede sajma, ima jedan mikrofon, nekad više, i tu se promovišu knjige, uglavnom razne. I godinu prije toga sam to radio, i prije te, i prije te... Zadnji put nisam. Kažu da je prodaja knjiga ove godine bila za 30 odsto manja. Mislim da je bila 50 odsto manja (imam svoje izvore), ali neka im bude. Našli su jeftinijeg promotora, po volji im, ne branim. Tu recimo, pored najava i praćenja promocija, ima još aktivnosti. Ako se, na primjer, nekome iz ruku otme dijete i otrči u nepoznatom pravcu, ja nalegnem na mikrofon, zovem ga po imenu i tako izblamiram da se u roku sad vrati ćaći i materi. Pa na francuskom, španskom i engleskom kažem da svi prijave izgubljene starce i djecu, da ih ja blamiram i prozivam. I da, palo bi to baš u vrijeme Vaskrsa, svaki sat bih, taj dan, čestitao praznik i blagdan izdavačima iz Srbije, RS i Hrvatske (ako bi se Uskrs i Vaskrs preklopili). Od Srba i Hrvata odviknuti sarajevski Bošnjaci bi me ponekad pri tom čudno pogledavali i nešto žučno raspravljali gledajući u mom pravcu. Hm... Možda nisu pare jedini razlog zbog kojeg nisam bio promotor ove godine.

Veseli Bosanci, fratar i ženske pozadine

Bilo je tu i veselih scena. Kao kad sam ostavio uključen mikrofon četvorici bosanskih patriota, od kojih je jedan čak bio fratar. Čitava je sala tada mogla čuti četiri drčna Bosanca, čak i fratra, kako komentarišu ženske pozadine. Kasnije sam se ja izvinio u njihovo ime, nabrojivši ih pojedinačno, da ljudi dobro čuju. Ali, bilo je i neveselih promocija. Na promociju knjige Gradimira Gojera, čovjeka koji po političkoj potrebi Bošnjaka biva neopredijeljen, Jevrej, Hrvat, sve što sarajevskoj "multikulturnoj ulemi" zatreba. Knjiga je bila od onih koje se nit' čitaju nit' kupuju. Gojer se i tom sarajevskom svijetu... može se reći, pomalo gadi. Gaducka. Hm, zgodna riječ. Čak simpatično zvuči. Rezultat njegove popularnosti u vlastitom okruženju je bio da je na promociju njegove knjige "Vječnik kazališni" došlo, slovom i brojem, nula posjetilaca sajma. Zero, ništica, nijedan, nul, ničevo. Meni ga nešto bijaše žao, počeh bjesomučno pozivati ljude na mikrofon. Neko bi i došao, privučen pozivom, ali bi se okrenuo i otišao vidjevši prepodobnog, prilagodljivog i uvijek podobnog Gojera. Na kraju sam ja sjeo na jednu stolicu, da čemerni vječni direktor pozorišta bar jednog čovjeka u publici ima, makar taj Srbin i Hercegovac bio.

Najnoviji Gojer Gradi Mir

Nova vokacija Gradimira Gojera, najnovija, je da je Hrvat, i to u Stranci za BiH Harisa Silajdžića, onoj u kojoj je Marko Vešović odbornik. I tu je sad on sarajevski Hrvat, naravno, jedan od onih "dobrih" i "suživljenih". Neka, ne branim, nije svačiji stomak isti, valja živjeti u Bosni kad si porijeklom Hercegovac, a Bog ti nije dao ni talenta ni vještine. Pošto niko nije prorok u svom selu, Gojer je nedavno došao u Mostar, da predstavi knjigu. I po navici onih plitkih, a širokih kao Rio Grande, podučio je Mostarce, prije svega nas Srbe, kako trebamo kulturu imati i šta nam je s njom činiti. Za mostarski "Dnevni list" navede, citiram"...sramotne činjenice življenja Mostara na početku 21. stoljeća, a o kojima dugo nije htio govoriti, niti je mislio da će to ikada morati reći: o Šantićevim večerima poezije, dvije "Prosvjete", o prešućivanju Ćorovića, Ilije Jakovljevića, Hamze Hume..." Dodade još i "Vrlo sam nesretan kad vidim da Srpsko kulturno i prosvjetno društvo "Prosvjeta" doživljava reinkarnaciju kroz dvije "Prosvjete", jednu, onu koju uz debeli novac potiče manji bosanskohercegovački entitet i onu, kaže Gojer, koja je stvarna "Prosvjeta" u gradu Mostaru, dakle, ona "Prosvjeta" koja je čuvala tradiciju srpskog naroda za vrijeme cijelog rata i svih ratnih događanja".

Bosanski Rio Grande

Gojer, plitko a široko, možda stvarno misli da se tradicija srpskog naroda može ugasiti za 15 godina. Srbi su ipak malo stariji od Gojera i od Bosne, pogotovo od BiH (spojila Austrija, vrag da je nosi). Organizacija Ratka Pejanovića je ta koju Gojer smatra "pravom". Nije ni čudo, puna je "multikulture". To znači da u toj "Prosvjeti" nema ćirilice ni Srba. Ima ih toliko da mogu stati u jedna kola. Spiska članstva i nema. Ništa čudno, multikultura se tamo, kod Gojera i ekipe iz Sarajeva, mjeri što manjim brojem Srba i totalnim ignorisanjem ćirilice kao jednakopravnog pisma. I potrebom da pravoslavnu crkvu u Sarajevu 24 sata na dan čuva policija. I kaže još "Kada kažem poništava, onda moram reći da mi je jako drago da sam dobio Kočićevu nagradu, ali mi je jako žao što nisam dobio Šantićevu ili Šimićevu nagradu. Naravno, ako sam to zavrijedio. Jer to što ne mislimo na svoju tradiciju, to znači da ne mislimo na svoju budućnost. Naša budućnost, nažalost, po mom sudu, nije sjajna. Jer, imati takvog pjesnika kakav je Aleksa Šantić, a praviti provincijske veselice koje se zovu Šantićeve večeri poezije, na kojima sudjeluju pjesnici koji sriču stih, vrijeđanje je svih onih generacija koje su sudjelovale na Šantićevim večerima poezije u čast ovog velikog pjesnika".

Multikultivatorska ili srpska Prosvjeta

E, u zadnjem je malo "polupao lončiće". A i Kočićevu nagradu je dobio i Miljenko Jergović, za štand na zagrebačkom "Interliberu". Ne znam baš zašto bi Gojer mogao dobiti Šantićevu ili Šimićevu nagradu. Valjda on zna. Ali, znam šta radi SPKD "Prosvjeta" Gradski odbor Mostar, potpredsjednik sam. Nivo se drži. Od folklora, pjesnika, do Beogradske filharmonije koja joj dolazi ove godine na Šantićeve večeri, u moj Mostar. Drugi potpredsjednik je profesor Ranko Čvoro, predratni sekretar prosvjete. Zna za taj nivo i dvadesetak primjeraka akademske čeljadi u Upravnom odboru mostarske "Prosvjete", znaju to i stotine članova (uredno upisanih i imena dostupnih na uvid). Ima u toj prosvjeti i Srba i ćirilice, i statuta identičnog statutima ostalih srpskih Prosvjeta u svijetu, od Kanade do Australije. Ima čak i dozvolu za korištenje pečata i znaka. Ipak, postoji i udruženje građana nastalo u ratu i registrovano prije par godina, toliko "multikulturno" da mu i ne trebaju Srbi. Jer, najbolje je i najmultikulturalnije imati srpsku kulturu bez srpskog pisma i sa što manjim brojem Srba, valjda je tako lakše sa tom nesretnom srpskom kulturom. A i lakše je bez Ćorovića, može nekome pasti na pamet da su Ćorovići poklonili svoju kuću srpskoj Prosvjeti. Sad na kuću, voljom bošnjačkih vlasti, pravo polaže Muzej Hercegovine. A, udruženje Ratka Pejanovića je tu, kako reče on sam, "podstanar". To je, po bosanskim mjerilima, "multikulturnije", nema puno Srba i piše se latinicom. Ja sam sve svoje knjige napisao na latinici, na srpskom i hrvatskom, ali Šantić nije nikad, SPKD Prosvjeta još manje. A Šantić je, po Gojer - Pejanović - bosanskoj formuli, sveden na bosanskohercegovačkog pjesnika srpskog porijekla. I na tri pjesme, "Eminu", "Ostajte ovdje" i "Pretprazničko veče". Pjesme u kojima ima previše srpskog i srpstva (skoro sve druge, op. a), izbačene van iz repertoara. Hm, možda bi Gojer i Pejanović trebali izbaciti i "Pretprazničko veče" iz Šantićevog opusa. Bojim se da se tu radi o pretprazničkoj večeri nekog srpskog praznika...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.